Facebook
Twitter
YouTube
LINKEDIN

Srbija je s razlogom ponižena

Intervju Dana: Dr. Damir Arnaut, ekspert koji je ismijao pravosudje Srbije
Srbija je s razlogom poniženaU intervju Danima strateg odbrane Ejupa Ganića pred londonskim sudom, pravnik koji je obrazovanje i doktorat stekao na čuvenom kalifornijskom univezitetu Berkley, govori o odluci britanskog suda…
Senad Pećanin

Srbijanski predsjednik Boris Tadić javno cvili: “Ocjena londonskog suda o pravosunu u našoj zemlji je uvrjedljiva za Srbiju.” Da je znao detalje brukanja Srbije u raspravi povodom zahtjeva za izručenjem bivšeg člana Predsjedništva BiH vjerovatno se Tadić ne bi osjećao uvrijenenim. A najveći doprinos potpunom srbijanskom debaklu pred londonskim sudom dao je Damir Arnaut, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Po povratku iz Londona, Ganić je novinarima ispričao da je njegov pravni tim, sastavljen od vrhunskih britanskih advokata, bio toliko fasciniran Arnautovim znanjem da su bili jednoglasni u ocjeni da “nikada nisu sreli ompetentnijeg pravnika iz tog dijela Evrope”. Da se imalo raspitao o Arnautovoj visprenosti, ciničnom Bakiru Izetbegoviću vjerovatno ne bi palo na pamet da začikava Arnauta pred plejadom bošnjačkih uglednika, predvonenom reisom Cerićem, koji su pohitali na sarajevski aerodrom da se uslikaju sa Ganićem. Naime, u aerodromskom VIP salonu Izetbegović se, na opće iznenanenje, Arnautu obratio riječima koje zaslužuje veliki Bošnjak Mustafa Cerić: “A što nisi sa nama bio ’92.?” Na to mu je, mrtav-hladan, Arnaut odgovorio: “Ja sam ’92. imao 16 godina. Da sam imao 30 i više, kao ti, bio bih u rovu i ne bih se skrivao u babinom kabinetu.”

DANI: Jeste li očekivali ovakvu odluku londonskog suda povodom zahtjeva za izručenje Beogradu Ejupa
Ganića?
ARNAUT: Svako ko je bio u sudnici je mogao vidjeti gdje ovo vodi. Maksimalno smo iskoristili sve naše dokaze, ali i sve greške srbijanske strane koje su uglavnom bile plod nevjerovatne arogancije. Pa, zamislite situaciju u kojoj Milan Petrović, zamjenik srbijanskog tužioca, tokom unakrsnog ispitivanja ustvrdi da “nema dokaza da je Juka Prazina mrtav”, ili da “nije pročitao nalaze ICTY-a o Dobrovoljačkoj” jer to njega “ne zanima”. To je bio jedini svjedok optužbe, a pokazao se kao najbolji svjedok odbrane. Nikada ne možete sa sigurnošću predvidjeti ishod ovakvog postupka, ali bio sam više nego uvjeren u naš uspjeh. Jedino što me iznenadilo je ovako jasan opis manipulacija srbijanske strane u presudi. Sudovi uglavnom poštede suverene države tako preciznih karakterizacija koje su rezervisane za sitne prevarante.

DANI: Kako objašnjavate činjenicu da su se srbijanske vlasti usudile uputiti zahtjev za Ganićevu ekstradiciju, a da pritom nisu imali ni minimum dokaza kojima bi potkrijepile svoj zahtjev?
ARNAUT: Na početku je bilo nejasno kako je Ganić uhapšen jer to nije bilo na osnovu Interpolove potjernice koja je suspendirana prošle godine akcijom Tarika Sadovića. Sud je britanskom tužilaštvu (CPS) naredio da otkrije detalje i ono što je sada dio zvaničnog stenograma je šokantno. Naime, nakon što je Ganić ušao u Englesku 26. februara, britanske vlasti su samoinicijativno kontaktirale Srbiju, obavijestile ih da je Ganić u Londonu, te ponudile Srbiji da direktno, umjesto preko Interpola, dostavi zahtjev za hapšenje.
Srbija je to uradila već idućeg dana putem svoje ambasade u Londonu, a nakon sastanka u Foreign Office-u kom su te subote prisustvovali predstavnici nekoliko britanskih ministarstava, zahtjev je proslijenen sudu na potvrnivanje. Ovo priznanje CPS-a dokazuje da britanski ambasador u Sarajevu nije govorio istinu kada nam je dan nakon Ganićevog hapšenja rekao da je ovo isključivo pravosudno pitanje i da izvršna vlast u tome nije učestvovala. U svakom slučaju, Srbija je očito bila ohrabrena ovako direktnom ponudom bivše britanske vlade i valjda su mislili da se ta politika proteže i na britanske sudove. Sudija Workman im je pokazao da su grdno pogriješili.

DANI: Jeste li iznenaneni ocjenama o srbijanskom pravosunu koje je u svojoj odluci iznio sudija Workman, a koje je predsjednik Boris Tadić nazvao “uvredljivim po Srbiju”?
ARNAUT: Boris Tadić je vrlo dobro upoznat sa svim političkim pregovorima o ovom slučaju jer je u njima učestvovao, kao i sa činjenicom da Srbija nije ispunila niti jedno obećanje za koje je zauzvrat dobila i neke ustupke od nas. O svim tim pregovorima sam svjedočio, sud je ta svjedočenja ocijenio kao “istinita i uvjerljiva”, tako da nisam iznenanen što je sud donio takve ocjene. Te ocjene jesu uvreda za Srbiju – najgora stvar koja se može desiti suverenoj državi u sudskom postupku je da sud opiše njen pravosudni sistem kao “ili nekompetentan ili politički motivisan”. Pogotovo kada sudija još ocijeni svjedočenje srbijanskog tužioca, koji se zakleo da će govoriti istinu, “neuvjerljivim”. No, kada je Srbija u pitanju, to su činjenice, bile one uvredljive ili ne.

DANI: Slažete li se sa ocjenom po kojoj je najspektakularniji i za historiju najvažniji doganaj u procesu protiv Ganića bio zvanično priznanje Republike Srbije da je rat u Bosni i Hercegovini do 15. maja 1992. godine bio menunarodni vojni sukob u kojem je učestvovala vojska Jugoslavije pod komandom Beograda?
ARNAUT: Taj papir je bila jedina stvar koju od Srbije stvarno nisam očekivao. Bilo je jasno da oni žele Ganića kao trofej, ali ne i da su spremni žrtvovati tako strateške interese da ga dobiju, pogotovo što smo ovaj papir od njih izvukli na blef. Naime, da bi britanski sud uopšte bio nadležan za Ganićevu ekstradiciju,morao je biti zadovoljen da je u Bosni i Hercegovini na djelu bio menunarodni oružani sukob. To uopšte nije bilo pod sumnjom jer je ICTY u niz navrata rat u BiH okarakterisao na taj način, i sudija je u presudi konstatovao da je i to bilo dovoljno da se proglasi nadležnim. Oštro insistirajući, menutim, da se sama Srbija jasno očituje po tom pitanju, mi smo Srbiju doveli u poziciju da se zabrine da bi spor mogla izgubiti na pitanju nadležnosti i rezultat je zvanično i pismeno priznanje Srbije da je “reč o menunarodnom oružanom sukobu u kojem su učestvovale dve visoke strane ugovornice i to Bosna i Hercegovina sa jedne strane a sa druge strane Savezna Republika Jugoslavija”. Nisu, dakle, pokušali ni eskivirati ovo pitanje, ne spominju samo JNA kao do sada, već državu SRJ, čija je Srbija naslijednica. Prepisali su definiciju menunarodnog oružanog sukoba iz knjige menunarodnog prava. S obzirom da se taj sukob dešavao na teritoriji BiH, prepisali su i definiciju agresije iz Povelje Ujedinjenih nacija, te agresije i agresorskog rata iz amandmana na statut Menunarodnog krivičnog suda. Istorijski značaj ovog dopisa je nemjerljiv. Prije svega, jedno je kada u nekoj knjizi piše da je Srbija vodila rat u BiH “kao što je to odlučio ICTY”, a nešto puno jače kada piše “te kao što je sama Srbija zvanično priznala 10. juna 2010. godine”.

DANI: Kakve bi pravne posljedice ovo priznanje Beograda moglo imati? Nije li i samo ovo dovoljan osnov, kao nova bitna činjenica, za obnovu postupka pred Menunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv Srbije?
ARNAUT: Ovo je jedna jako bitna stepenica, ali nije dovoljno. Još uvijek moramo dokazati da je Srbija
imala namjeru, tzv. mens rea, da u BiH počini genocid, što vjerovatno možemo samo ukoliko dobijemo zatamljene dokumente koji su u posjedu ICTY ili direktne svjedoke. No, s obzirom na tako obimnu i korisnu dokumentaciju koju smo uspjeli prikupiti za potrebe ovog, u tim širim razmjerama, relativno malog slučaja, siguran sam da i to možemo uraditi. Imamo rok do 2017., a uvjeren sam da to možemo završiti i do 2014.g. ako budemo imali priliku.

DANI: Da li bi priznanje Srbije da je učestvovala u ratu u BiH do 15. maja 1992. moglo da bude sasvim
dovoljan osnov za tužbu za naknadu štete protiv Srbije onih granana BiH koji su već i do tog datuma bili žrtve srbijanske agresije na BiH?
ARNAUT: To je već puno lakše i Srbija vjerovatno nije ni svjesna da će je ovo priznanje pratiti idućih par
decenija. U Americi sam kao advokat radio na nekoliko slučajeva protiv Njemačke i njemačkih korporacija koje su pokrenuli ne oni koji su preživjeli holokaust, već druga i treća generacija tih ljudi. Ti procesi, koji su se posebno intenzivirali kasnih 90-ih, su ili presudama američkih sudova ili vansudskim nagodbama rezultirali isplaćivanjem preko osam milijardi dolara žrtvama holokausta i njihovim naslijednicima od strane Njemačke. Američki sudovi su nadležni za sve postupke bazirane na kršenju bilo kog principa menunarodnog prava koje pokrenu osobe koje mogu pokazati neku vezu sa Sjedinjenim Državama, a svih 300.000 naših granana koji su tamo izbjegli, kao i njihovi potomci, to jasno mogu. Većina tih ljudi je pretrpjela neku štetu, bilo ljudsku ili materijalnu, od strane Srbije koja je, sada po svom priznanju, učestvovala u agresiji na BiH. Što se tiče ljudi ovdje, parnična praksa je u povoju i mi još uvijek pridajemo previše značaja imunitetu suverenih država u parničnim postupcima, sa čim je američki pravosudni sistem u velikom dijelu raskrstio. Takoner, u Beogradu očito još uvijek nema pravnog sistema koji bi te sporove pravično presunivao. Stoga sam pobornik ideje da ove procese treba početi pred američkim sudovima gdje se dobivaju milionske odštete, te na osnovu tako stečenih presedana proširiti pravno djelovanje protiv Srbije i na naše i srbijanske sudove.

DANI: Jeste li iznenaneni izjavama Ejupa Ganića po kojima država BiH nije učinila ništa za njega nakon hapšenja u Londonu?
ARNAUT
: Nisam, razgovarali smo o tome. Dr. Ganić je pojasnio da je mislio na ono što svi znamo – Bosna i Hercegovina vrlo teško može djelovati kao država u klasičnom smislu zbog niza opstrukcija. U takvim uslovima nam samo ostaje da se oslonimo na pojedinačne dužnosnike koji imaju državotvornu svijest. Ovdje odmah moram istaći da niti su to isključivo Bošnjaci, niti svi bošnjački dužnosnici imaju takvu svijest.Ministar Alkalaj i ambasadorica Negodić su jako puno pomogli i bili ključni za uspjeh jedne bitne inicijative.Tu moram pomenuti i g. Komšića koji je imenovao Jadranku Negodić i koja je imala njegovu punu podršku.
Na inicijativu Beriza Belkića, svi poslanici iz FBiH i dva iz RS-a su potpisali peticiju britanskom parlamentu u vezi Ganića. Šef kabineta Rude Vidovića mi je menu prvim čestitao na ovoj pobjedi. Moj kolega Elvir Čamdžić, Osman Topčagić i Amir Ahmić, kao i sekretar Ministarstva pravde Juso Halilagić i Asim Fazlić iz Interpola BiH su uvijek bili na punom raspolaganju. No sve ovo bi bilo nemoguće, uključujući i moj anganžman, da nije bilo upornosti i istrajavanja predsjedavajućeg Silajdžića. Bez razmišljanja je sav raspoloživi politički kapital stavio na kocku sa samo jednim ciljem – da odbrani dignitet države. Drugi su bili motivisani ovim primjerom i nikada nisam vidio toliko elana i hrabrosti od tako velikog broja naših dužnosnika kao tokom ovog slučaja. Uglavnom, ovo jeste bila borba Davida protiv Golijata – srbijanski tim je uvijek imao bar pet ljudi u sudnici, da ne govorim o mašineriji koja je u Beogradu svo vrijeme radila punom parom. Srbija je možda baš zbog tih naših prepreka i potcijenila naše stvarne mogućnosti. Stoga se nadam
da će naš najveći dugoročni doprinos biti to što smo uspostavili matricu po kojoj se treba ponašati kada neko nasrne na ovu državu. Ja bih volio da sa Srbijom imamo odnose kao sa Hrvatskom ili Crnom Gorom,pa da nam ovo ne rade jer istinski žele zadržati te dobre odnose. No, ako će nas Beograd poštovati samoako nas se boji, onda je moj posao i obaveza da im utjeram strah.

DANI: Tim vrhunskih londonskih advokata koje je angažirao gospodin Ganić odao Vam je priznanje ocjenom da je Vaš angažman bio ključan za uspjeh odbrane njihovog klijenta. Koliko Vam je u ovom postupku pomoglo Vaše pravno obrazovanje, a koliko Vaše pravno iskustvo?
ARNAUT: Nakon presude smo svi otišli na šampanjac. Prišao sam da im čestitam, no oni su uglas rekli da to “ne bi mogli uraditi bez mene” i da je moje svjedočenje bilo “ključno za uspjeh odbrane.” Meni je drago što sam dobro radio svoj posao, ali je činjenica da sam samo radio svoj posao, rukovodeći se isključivo istinom. Obrazovanje na Berkeley-u i advokatsko iskustvo iz Washingtona mi je bilo od neprocijenjive
koristi, ponajviše jer mi je na tim mjestima usaneno da je svaki postupak priča za sebe, te da sve što znate ili mislite da znate morate ponovo preispitati mukotrpnim radom. Tokom ovog postupka, jedan profesor na sarajevskom fakultetu koji sam sebe redovno opisuje kao “pravnog eksperta,” mi je rekao: “mladi kolega, vi morate pred tim sudom reći da je u BiH tada bilo proglašeno vandredno stanje, a po tadašnjem Ustavu je bilo dozvoljeno kršenje i Ženevskih konvencija u takvom stanju.” Možda je Ustav SRBiH to stvarno dozvoljavao, ali zamislite da takav argument iznesete pred sudom jedne demokratske države. Dr. Ganić je takve “eksperte” nazvao “bajatim pravnicima” i to je, nažalost, vrlo precizna formulacija. Menunarodno pravo je grana koja napreduje munjevitom brzinom i niko ne može živjeti na lovorikama stare slave. Ne želim reći da mi nemamo kvalitetnih domaćih kadrova – Faris Vehabović i Edin Šarčević su najbolji primjeri,ali ti mladi ljudi ne mogu doći do izražaja zbog profesora koji mladost cijene samo kod svojih studentica.
No, moje godine su mi ipak bile adut – potcijenili su me i srbijanska strana i domaći podmetaći klipova. Nakon ovog slučaja, doduše, više nemam taj element iznenanenja.

DANI: Koji su bili motivi Vašeg povratka u Bosnu i Hercegovinu? Da li je tačno da ste u Americi imali puno plaćeniji posao?
ARNAUT: Niko mi ne vjeruje da sam u advokatskoj kući White & Case imao platu od 180.000 dolara godišnje, te da su mi ponudili 230.000 dolara da se vratim nakon godinu dana, ali sve to je dokumentovano i dostupno na internetu. Ja stvarno nemam drugo objašnjenje osim da me je pozvao novoizabrani predsjednik moje države, a takvi pozivi se ne odbijaju. Kod nas ima cinizma, pa nekad čujem i komentare da bi samo lud čovjek pristao da spadne sa ove cifre na oko 2.000 KM mjesečno. Po tom principu, samo lud čovjek bi ’92 g. izašao sa puškom i u tenama na srbijanske tenkove umjesto da ode što dalje odavde. No, da nije bilo momaka koji nisu tako razmišljali mi ovaj razgovor danas ne bi mogli ni voditi. Ne može se stoga reći da ja imam uticaj na stavove predsjedavajućeg Silajdžića, već prije da se naši stavovi oko ključnih pitanja za državu u potpunosti podudraju. Ja samo imam privilegiju da mu mogu pomoći u odbrani i afirmaciji tih stavova.
(Ne)pravedno sudjenje
I presuda protiv Jurišića je farsa

DANI: Da li je tačno da je tokom postupka pred londonskim sudom spominjano sunenje i presuda Iliji Jurišiću pred beogradskim sudom?
ARNAUT: Da, na tom primjeru smo dokazali da Ganić u Beogradu ne bi mogao imati fer sunenje. Jurišić je, naime, osunen na osnovu navodnog sporazuma o mirnom povlačenju JNA za koji je srbijansko tužilaštvo tvrdilo da su ga 26. aprila 1992. g. potpisali Izetbegović i Blagoje Adžić. Tokom sunenja Jurišiću srbijansko tužilaštvo nije produciralo taj navodni sporazum – jer takav sporazum ne postoji – već svjedoka koji je lagao i ustvrdio da je on bio svjedok njegovom potpisivanju. Milan Petrović, tužilac koji je vodio postupak protiv Jurišića, je tokom unakrsnog ispitivanja u Londonu priznao da je navodni sporazum čista fikcija kada smo prezentirali obimne materijale koji to dokazuju. Sudija je u presudi naveo da Ganić ne može očekivati fer sunenje u Beogradu jer je Jurišić tamo osunen na 12 godina robije na osnovu izmišljenog dokumenta. Interesantno je da su nam iz nekih krugova stizale kritike da “ugrožavamo Jurišićev apelacioni postupak” jer spominjemo njegov slučaj u Londonu. Mi smo, menutim, već neko vrijeme u kontaktu sa Jurišićevim timom kojem smo dostavili svu ovu dokumentaciju i ovom strategijom smo znatno ojačali Jurišićevu odbranu. Niti jedan istinski nezavisan sud, naime, ne može potvrditi presudu koja je donesena na osnovu ne falsifikovanog već potpuno izmišljenog dokumenta. Ako se Srbija želi oprati od sramote koju je pretrpjela u Londonu i dokazati Evropi da je njeno pravosune nezavisno, sada imaju priliku.
Izmenu Washingtona i Silajdžića

State Department sam napustio zbog aprilskog paketa
DANI: Najbliži ste suradnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Kako procjenjujete svoj uticaj na njegove stavove?
ARNAUT: Kada pogledate izjave predsjedavajućeg Silajdžića od naše nezavisnosti do danas, jasno vidite da su to davno izgraneni stavovi – istinski multietnička država svih njenih granana i odbijanje svih etničkihpodjela i rješenja koja vode u tom pravcu. Sanela Jenkins stalno ponavlja da je Silajdžića prvi put primjetilatokom rata kada su joj njegovi istupi u stranim emisijama ulili nadu da Bosna ipak može opstati. Ja tačno znam na šta Sanela misli jer sam istu nadu osjećao kao student u Americi kada god bi se on pojavio na televiziji. Predsjedavajućeg Silajdžića sam prvi put upoznao 2006. godine, nakon što sam dao protestnu ostavku u State Departmentu i uradio analizu “aprilskog paketa” ustavnih promjena čiji je glavni cilj bio da Srbiji pruži svojevrsnu kompenzaciju za Kosovo. Silajdžić je već bio izrazio stav protiv tog paketa, a moja analiza mu je samo pomogla da taj stav argumentuje sa pravne strane. Da on već nije bio zauzeo taj stav,ta analiza bi ostala na nivou akademskog rada bez bilo kakvog efekta. Ne može se stoga reći da ja imam uticaj na stavove predsjedavajućeg Silajdžića, već prije da se naši stavovi oko ključnih pitanja za državu u potpunosti podudaraju. Ja samo imam privilegiju da mu mogu pomoći u odbrani i afirmaciji tih stavova.
http://www.bhdani.com/print.asp?kat=txt&broj_id=686&tekst_rb=4