Piše: Zijad Bećirević
Bosnu opet napadaju – to ne vidi samo onaj ko neće da vidi.
Udruženi s istim ciljem, podmlađeni srpski i hrvatski nacionalisti, snažno potsticani i podržavani iz Hrvatske od hrvatskih separatista, a u Republici Srpskoj od Srbije i Rusije, ponovno razastiru kartu podjela i dijele B-H teritorije.
Bosanske vlasti ne reaguju, podjeljena međunarodna zajednica balansira, mediji kasne s reagovanjem ili šute, a narod u zemlji i dijaspori uznemirerno iščekuje novo sutra.
Na vrijeme je shvatio nacionalistički vrh Republike Srpske predvođen Dodikom i njihovi savjetnici u Srbiji i Rusiji, da svjetsko javno mnijenje, ma koliko naklonjeno Srbiji i Srbima, neće smjeti dopustiti da se na temeljima još ranjivog bošnjačkog genocida osamostali nova srpska država- Republika Srpska.
Peticiju o otcjepljenju Republike Srpske od BiH još u septembru 2007. organizovao je Srpski Pokret Nevladinih Asocijacija (SPONA), te je sa 300.000 prikupljenih potpisa dostavio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Razlog za potpisivanje peticije tada je nađen u odlukama tadašnjeg visokog međ. predstavnika M. Lajčaka o jačanju državne uloge, Parlamenta i Vijeća ministara BiH, pri čemu se zagovaralo pravo na Referendum o izdvajanju, zasnovano na preambuli Ustava koja govori o građanskim pravima (političkim slobodama, po kojima svaki narod ima pravo na samoopredelenje). Naravno, apsurdno je bilo očekivati da će se srpskim okupatorima koji su u BiH ubili 220.000 nevinih, počinili genocid i protjerali više od trećine nesrpskog stanovništva, dopustiti osamostaljenje.
Insistirati na takvoj opciji i danas značilo bi dalju konfrontaciju, kompromitovanje, sukob sa dijelom međunarodne zajednice, a možda i novi rat nesagledivih razmjera i posljedica. U takvim okolnostima logičan, jednostavniji, jeftiniji i bezbolniji put do cilja nađen je kroz podršku hrvatskim separatistima u njihovom nastojanju da na teritoriji BiH formiraju vlastiti entitet, na čemu neki već godinama u Hrvatskoj istrajno rade, a za koji već postoje temeljne pretpostavke u ruševinama Herceg-Bosne. Oživljene su, valorizovane i ponovno proklamovane teze po kojima je većina Hrvata za treći entitet, što ih čini prirodnim saveznikom četnika.
Dovoljno je bilo nekoliko liderskih konsultativnih dogovora sa vlastima Srbije i zajedničkih sastanaka sa vrhovima HDZ-a da se zaključi da je “hrvatski entitet” zajednički interes i srpske i hrvatske strane i pripremi zajednička provedbena strategija. Prije svega trebalo je izazvati krizna stanja u funkcionisanju Federacije Bošnjaka i Hrvata, uzdrmati visokog predstavnika MZ, privoliti naklonjeni dio međunarodne zajednice i izabrati povoljan momenat za akciju.Već u avgustu su dopremijer Federacije g. Vjekoslav Bevanda i njegova tri ministra iz reda hrvatskog naroda napustili sjednicu vlade Federacije, jer su bili nadglasani oko izbora trase Koridora 5c, a predsjednik vlade RS g. M. Dodik je nakon konsultativnih razgovora s Beogradom i Moskvom iznova zaprijetio referendumom, a povod mu je bio u mogućnosti da međunarodna zajednica nametne RS nepovoljan model političkih i ustavnih reformi, o kojima se pregovaralo.
Kao što je g. Mate Boban, devedesetih, po instrukcijama Tuđmana koketirao s Karadžićem, tako danas Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, podržan od katoličke crkve, dosljedno poklamuje zapaljivu tezu ” da je hrvatski narod u BiH raseljen, izdan, prevaren i žrtvovan ideji hrvatske nacije” i na tom planu angažovano koketira s Dodikom. Čovičevo učestalo prizivanje trećeg entiteta (jednako zarazno za separatni dio Bosnjaka, koje ih gura u vlastiti entitet) je upravo ona potrebna detonirajuća kapsula za destabilizaciju i rušenje BiH države, koju Dodik sračunato izbjegava sam aktivirati. Nažalost, ni Konferencija o Zapadnom Balkanu, održana prošlog decembra u Briselu, nije najavila energičnije mjere za razbijanje iluzija srpsko-hrvatskih nacionalista o podjeli Bosne, osim što evropski i američki diplomati papagajski učestalo ponavljaju da je BiH jedinstvena, suverena i neupitna na putu ostvarivanja pune “suverene demokratije”.
U cilju obezbjedjenja aktivne ili pasivne podrške potrebnog dijela međunarodne zajednice za razdruživanje Hrvata iz Federacije BiH, a time otvaranje puta za razdruživanje Republike Srpske iz BiH, trebalo je obezbjediti argumantovana polazišta za takvu opciju.
Još u martu 2009. tzv. Alternativna vlada R-Herceg-Bosne sa L. Pločkinićem ugostila je izaslanstva SAD, EU, Ruske federacije, Izraela, te ekipe Ruske i Britanske TV mreže, kom prilikom im je predstavljena platforma o samoodrživosti buduće Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Tada je instaknuto da se Federacija BiH zasniva na Washingtonskom sporazumu koji nikad nije proveden, a da je Dejtonski sporazum (pod motom reformi i poboljšanja) već izmjenjen u 175 slučajeva na štetu Hrvata. Po srpskoj strategiji iz vremena agresije i hrvatski separatisti su optužili BiH za spojenost islama i politike, iz koje (po njima ) izrastaju i šire se vehabizam, islamizacija, terorizam. Naravno, na ovim martovskim konsultacijama i tokom kasnijih razgovora izrečene su i druge laži, koje nesumljivo utiču na stavove vanjskih posmatrača i njihovo djelovanje u BiH.
Međunarodni posrednici sve manje žele da kontrolišu takve opasne procese i sve rjeđe intervenišu u cilju obuzdavanja neprijateljskih djelovanja. Neki od njih verbalno podržavaju jedinstvenu BiH, a istovremeno aktivno pomažu srpske odnosno hrvatske separatiste. Pod udarima vjetra i Inzko se savija. Umjesto da sankcioniše i suspenduje lidere koji djeluju protiv BiH i zagovaraju separatizam, radije se odlučio na amnestiju ranije smjenjenih lidera RS, omogućujući im da se još uvijek na vrijeme pridruže separatističkom pokretu i u povoljnom momentu stave na njegovo čelo. Zahtjevi međunarodne zajednice, postavljeni posdejtonskoj upravnoj strukturi da pripremi izmjenu Ustava, usaglasi gledišta i donese potrebne prateće zakone, su najobičnija besmislica.Tražiti suglasnost o osnovnim pitanjima demokratije od potpuno suprostavljenih nacionalističkih strana je najobičnije licemjereje i cinizam, jer svatko razuman zna da sa Dodikom, kao ranije Karadžićem ili kao ranije Matom Bobanom, nema kompromisa. Njihovi ciljevi su jednoumlje, bez alternativa, ono isto koje je devedesetih razbilo Jugoslaviju, okrvavilo Bosnu, uzdrmalo Balkan, pa čak zaprijetilo miru u Evropi. Zbog njih BiH čeka već deset godina da se integriše, usaglasi ustave entiteta i provede odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri b-h naroda na cijelom državnom teritoriju, čime bi se onemogućile namjere vladajućih etno-stranačkih struktura da legalizuju i trajno sačuvaju ratom i etničkim čišćenjem stvorene jednonacionalne oblasti.
Svih proteklih postedejtonskih godina, glavnu prepreku hrvatskim separatistima da se izdvoje u poseban entitet, predstavljao je predsjednik S. Mesić, koji se nepokolebljivo zalagao za jedinstvenu multietničku BiH. U tom kontestu zapažene Mesićeve izjave su : “Srbima se ne smije dozvoliti da razore BiH na dijelove. Rat je izbrisao etničku i religijsku toleranciju koja je bila zaštita BiH. BiH je stoljećima bila najliberalnija evropska zemlja.” Zagreb je u tom smislu poručio Hrvatima BiH (koji čine danas manje od 15% B-H stanovnika) “da moraju svoj život organizovati u BiH a ne u Hrvatskoj. Takve poruke treba da pošalje i Srbija Srbima u BiH” naglasio je Mesić. Ali takve poruke ne odgovaraju ni hrvatskim ni srpskim nacionalistima. Hrvatski separatisti su krenuli u vlastiti entitet i po izjavama Milana Bandića, jednog od kandidata za budućeg hrvatskog predsjednika, (koji je tokom božićnih praznika s darovima obilazio bosanske Hrvate u B.Luci i po Hercegovini, ) nikakav Mesić ih ne može zaustaviti. Postoji opravdana bojazan da se odlaskom Mesića pred hrvatskim separatistima ruše glavne barijere na putu do njihova entiteta.
Iako je visoki predstavnik i spec. pred EU g. Valentin Inzko, samo nekoliko dana ranije ponovio upozorenje da je “pozivanje građana RS na referendum (zbog produženja mandata stranim sucima i tužiteljima ili pak za izdvajanje iz BiH, op.B.Z.) antidejtonski čin, ni hrvatski ni srpski ekstremisti nisu ustuknuli, kao ni devedesetih godina sljedbenici Miloševića iTuđmana. Prema izvještaju RTRS Partija demokratskog progresa (DDP) je 28. decembra na sjednici Narodne skupstine RS zatražila raspisivanje referenduma ( po nekima o nezavisnosti RS), na čemu Vlada RS već radi.To je nedvosmisleno putvrdilo i ponašanje g. Milana Bandića, koji je svoju izbornu kampanju za predsjednika Hrvatske (po ugledu na Srbe) započeo buneći bosanske Hrvate obećanjima o hrvatskom entitetu.
Savez separatističkih Srba i Hrvata protiv protiv BiH države je novi čin agresije na BiH, koji ne smije proći bez adekvatnog odgovora, koji ne smije proći nekažnjeno. Obavezu za adekvatan odgovor snose prije svega b-h sudski organi, međunarodna zajednica predvođena Valentin Inzkom, domaća javnost i mediji, koji su i ovaj put kasnili ili ostali uzdržani. Posebno zabrinjava što se u mongo čemu ponavlja situacija iz devedesetih, kada je Bosna napadnuta s periferije, snajpersko -topničkim udarima na Sarajevo, progonom stanovništva i okupacijom b-h teritorija. I prije se govorilo, neće biti rata. Dobro bi bilo kada bi se u to makar danas moglo istinski vjerovati. Ne treba izgubiti iz vida da je za ranjivu poratnu Bosnu i prijetnja ratom u nekom smislu rat, jer država je destabilizirana, stanovništvo rastureno, privreda neoporavljena, a apetiti za teritorijane podjele i dalje prisutni. Hrvatski predsjednički izbori u Bosnu unose novu neizvjesnost, a Dodikov Referendum je omča na vratu : BiH ili RS? Vidjet će se!!!