Piše: Zijad Bećirević
Učestale prijetnje različitim tipovima referenduma iz Republike Srpske, prije svega Referendumom o izdvajanju, ne izražava se volja naroda, kako se želi svijetu predstaviti, već volja i težnje extremnih lidera RS. Zagovaranje referenduma je modalitet za postrojavanje istomišljenika i prestrojavanje onih koji to nisu, prije svega nametanjem nastrane bolesne svijesti snagom dominirajuće nacionalističke ideologije, kao u vrijeme nacizma. Sa masovnih mitinga i javnih zborova, kroz posjete i intervjue, preko medija i lobija šalju se u eter zapaljive poruke svom narodu, obmanjuje svijet i ponavljaju laži sve dok ne nađu prihvatna uporišta.Tako se izapire svijest masa, mase mobilišu u jedan stroj i guraju u zamišljenom pravcu, a lideri učvršćuju svoj autoritativan položaj i postaju nedodirljivi i nezamjenjivi. Tipičan primjer takvih je premijer RS g. Milorad Dodik, glavni zagovornik Referenduma o samostalnosti RS.
U svakoj drugoj demokratskoj zemlji, pa i u zemlji autotonih vladara, referendumom se na razini države, a uz učešće svih građana mjenjaju ustav i ustavni zakoni (ustavotvorni referendum), donose važne političke odluke (zakonodavni referendum) i sa “Za” ili “Protiv”, “Da” ili “Ne” odlučuje o pitanjima od interesa za cijelu zemlju. Referendum na regionalnoj ili lokalnoj razini, na nivou nižih političko-teritorijalnih jedinica, odlučuje se o pitanjima uže (lokalne) teritorialne-organizacione jedinice.
Prijetnja “voljom naroda” u Republici Srpskoj se uvijek do sada pokazala visoko produktivna, bez štetnih rizika i posljedica za manipulante. Lideri RS, najčešće Dodik, koristili su prijetnje referendumom da spriječe kompromise koji im ne odgovaraju, nametnu svoju volju i na željeno odstojanje odvoje sebe od predstavnika međunarodne zajednice. To im je omogućilo da postanu neprikosnoveni, Republiku Srpsku privredno i politički odvoje od BiH i ostvare maximalan stepen autonomije u svim oblastima života, sve do potpunog otcjepljenja.
Referendum na koji se srpski narod navodi i gura, kao u stampedu, je tipičan “liderski referendum”, kojeg nema ni u jednom Ustavu, ni u kojem zakonu, kakav ne poznaje ni jedna država, ni jedna demokratija. Koriste ga isključivo srpski lideri RS za učvršćivanje svog položaja i potvrđivanje svog nametnutog autoriteta. Sa njim se zavode mase, narod opija političkim sedativima i izvodi na ulice, truje mržnjom i huška na ubijanje i osvetu. Sa referendum se prijeti, izražava jednoumlje i nametnutoj autokratiji korumpirane vlasti daje demokratska podrška i stvara uporište za da dublje i dalje manipulisanje i zloupotrebu vlasti. Referendum RS djeluje kao linč i poziv na linč. Narod zadojen lažnim idealima, lažnim obećanjima, malo s voljom a malo pod prijetnjom, juri u stampedu, spreman da ruši sve pred sobom, sve što su ljubav i zdrava demokratija do tada stvorili. Tako se vrijedno sredstvo istinske demokratije, ustanovljeno kao forma narodnog odlučivanja, pretvara u ubojito oružje autokratije. Tako se referendum, umjesto da brane i štite prava naroda, njegova prava ograničavaju i ruše, na štetu sviju.Upravo zbog toga srpski referendum je izigravanje demokratije, a skoro uvijek mu prethode huškačke izjave lidera, koji u svoju i širu javnost lansiraju neistine, laži ili unapred dobro osmisljene i vremenski tempitrane optužbe.
Prijetnja MZ, državi BiH i njenim narodima Referendumom o nezavisnosti Republike Srpske, koji je prema izještajima RTRS 28. decembra u Narodnoj skupstini RS pokrenula Partija demokratskog progresa (PDP) je priprema oružja i zveckanje oružjem, kao znak posljednjeg upozorenja, iza kojeg stoji moć, sila i spremnost na sve. Pri tome se ne smije zaboraviti da je referendum o nezavisnosti bilo jedno od glavnih predizbornih obećanja Dodikovih socijaldemokrata. To dokazuje da je odbijanje neprihvatanja odluke OHR-a o ostanku stranih sudaca bila samo farsa i dobar povod na putu do cilja.
Ostaje bolno i posljedično pitanje da li se danas referendumom u bilo kom dijelu svijeta može ozvaničiti i verifikovati pravo agresora, osvajača i okupatora na zauzeti i okupirani teritiorij. Da li međunarodna zajednica, ma koliko podjeljena i pod uticajem srpskih lobija i Rusije, ima pravo odvojiti 49% B-H teritorija (sa kojeg je protjerano nesrpsko stanovništvo i na kom je počinjen genocid nad Bošnjacima) i na njemu svojim priznanjem ozvaničiti kao nezavisnu državu – Republiku Srpsku. Ko će biti “kum” takvoj genocidnoj tvorevini? Srbija, koja je izazvala srpsku pobunu u BiH, naoružala i oružano pomogla pobunjenike, podržala ih u ubijanju i progonu Bošnjaka, i pri tom ostala nekažnjena kao saučesnik u genocidu; ili Rusija, koja otvoreno podržava Republiku Srpsku i garantuje njen opstanak. Čak i u slučaju da separatisti RS mogu obezbjediti podršku za izdvajanje, veliko je pitanje koji teritorij, koja sela i gradovi mogu pripadati srpskom narodu RS, obzirom na mješovitu predratnu strukturu stanovništva. Potpuno je sigurno da to ni u snu ne može biti područje na kojem se sada prostire RS-a. Ali, važniji aspekt takvog čina je onaj moralni. Svatko tko bi priznao genocidnu Republiku Srpsku kao nezavisnu i samostalnu državu na okupiranom b-h teritoriju pružio je i prihvatio krvavu ruku sa kojom je ubijeno 220.000 Bosanaca, pretežno Bošnjaka, a među njima 8.000 geniocidom zatrtih Srebrnčana.
Jadan je svaki onaj građanin, svaka zajednica, svaki narod, svaka država, koji misle i vjeruju da se može srećno živjeti, graditi budućnost i odgajati potomstvo, a nekažnjeno nositi na duši desetine i stotine hiljada nevinih života. Budućnost srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH je u njihovoj međusobnoj multietničkoj povezanosti i uslovljenosti, kroz zajednički život, sa kojim će se vratiti i obnoviti izgubljeno međusobno povjerenje. Upravo zbog toga, Republika Srpska može opstati samo u granicama BiH, kao njen integralni dio, a sa ulaskom BiH u euro-atlanske integracije granice će ionako gubiti značaj, što će svaku promisao o izolaciji i izdvajanju bilo koje teritorijalne cjeline u Evropi učiniti besmislenim.
U svakom slucaju, pozivi lidera i partija RS na referendum su u suprotnosti sa Ustavom BiH i sa evropskom strategijom ujedinjenja Evrope. Evropska unija je najbolji odgovor i Hrvatima i Srbima, koji teže entitetskom separatizmu. Svi razumni gradjani BiH, kao većina evropskih građana, žele bolji život u Evropskoj uniji. Doba separatističkog mračnjaštva je zauvjek prošlo. To na uvjerljiviji način treba reći i objasniti i građanima RS, od kojih su mnogi još robovi nametnutih zabluda.