Intervju: UN je otvaranjem Tribunala prao svoju savjest

Intervju vodila: Dženana Karup-Druško

Zadnjih deset godina Amir Ahmić je u Haškom tribunalu bošnjački oficir za vezu. Za Dane govori o posljednjim pritiscima na glavnog tužioca kako bi suradnju Srbije s Tribunalom ocijenio pozitivnom, šta znače promjene u optužnici Karadžiću, presudi Međunarodnog suda pravde koji je u procesu BiH protiv Srbije od Haškog tribunala uzimao samo ono što je išlo u korist toga da se ne dokaže genocid i da su Srbija i Crna Gora bile uključene u rat u BiH, kao i o mogućnosti pokretanja revizije te presude, zatim najznačajnijim procesima u Tribunalu u kojima je optužen politički i vojni vrh Srba i Hrvata i dokazan međunarodni konflikt, te zašto je bitno priznanje Biljane Plavšić i o opasnosti da Srbija na sebe preuzme ulogu Tribunala nakon gašenja Haškog, ali i o političkim pritiscima na Haški tribunal…

DANI: Gospodine Ahmiću, je li saopćenje Vlade Holandije da će oni promijeniti svoj stav u pogledu suradnje Srbije s Haškim tribunalom ukoliko glavni tužilac Serge Brammertz napiše pozitivan izvještaj, pritisak na gospodina Brammertza?

AHMIĆ: Mi ovdje imamo jedan projekt u kojem cijela Evropa, izuzev, za sada, Holandije, podržava Srbiju. Alessandro Frattini iz Italije je kritizirao Holandiju i rekao čak da Holandija ugrožava evropski projekt da se Srbiji da zeleno svjetlo. Holandija, po meni, sav svoj teret nekako pokušava da prebaci na Brammertza. Prema onom što ja znam o izvještaju mislim da neće biti ocijenjena puna saradnja od strane Srbije. Ta saradnja je tako složena da ima nekoliko segmenata i Brammertz će tu saradnju ocjenjivati u nekoliko oblasti, ali onaj dio koji je najvažniji, a to je izručenje Mladića i Hadžića, mislim da tu ne mogu dobiti zeleno svjetlo, što će dati za pravo Holandiji da zadrži svoj stav, bar se tome nadam.

[ Slike koncentracionih logora – Bosanski Genocid 1992. Dodatak tekstu: KBSA ]

DANI: Kako biste Vi ocijenili suradnju Srbije?

AHMIĆ: Što se tiče saradnje Srbije da uhapsi Mladića i Hadžića, mislim da se tu jedino promijenilo to što za jednim stolom, otkako je na vlasti Tadić, kad Brammertz dođe, sjede svi šefovi obavještajnih, vojnih i civilnih službi i MUP-ova, zajedno s tužiocem Vukčevićem, i svi zajedno lažu Brammertza. Mislim da oni apsolutno ništa posebno ne rade i da su svu svoju obavještajnu i diplomatsku aktivnost uložili na šemiranje jednog diplomatskog stava cijele Evrope i sav taj “trud” koji Srbija ulaže je, u suštini, trud da se zaštiti Ratko Mladić. Mi koji sarađujemo s Tribunalom imamo informacije da u tome što oni rade nema ni jednog podatka koji upućuje na to gdje je sada Mladić. Glavni promotori da se Srbiji da zeleno svjetlo su neki ministri vanjskih poslova, prije svih Miroslav Lajčak koji je sve uradio, počevši od kontakata s Brammertzom, do odlazaka u Srbiju, kada je tražio da se Brammertz apsolutno ne uključuje oko izvještaja kad je u pitanju Srbija. On mora da zna da ima presuda Međunarodnog suda pravde u kojoj je naloženo da Srbija izruči Mladića, kao i Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2009. koja apsolutno podržava Tribunal i nalaže da se izruče Mladić i Hadžić. Međutim, Srbiji se jednostavno pokušava pomoći. Ni ja nisam uvjeren da će Mladić u ovom vaktu, kad postoji evropski projekt, doći u Haag, znači morat će doći do zaokreta i mora se Srbija pritisnuti svim mogućim mehanizmima.

DANI: Kada je Srbija izručila Radovana Karadžića, niko od srbijanskih političara nije očekivao da će doći do promjene optužnice kojom se ponovo dovodi u pitanje odgovornost Srbije za rat u BiH. Mislite li da su spremni ponoviti tu “grešku” rizikujući izručenjem Mladića koga se zvanična Srbija, uostalom, puno više boji nego i Karadžića?

AHMIĆ: Bila je jedna optužnica protiv Karadžića i Mladića i Brammertz je odvojio te optužnice, dakle sad je posebna optužnica za Mladića i mislim da je to dobro, pogotovo što mi ne možemo da čekamo, proces protiv Karadžića treba da ide. Šta bi značilo da u ovom momentu dođe Mladić i koliko bi vremena trebalo za ponovnu pripremu? Sam proces bi se prolongirao u korist Karadžića i Mladića, a upitan je mandat i dužina rada samog Tribunala. Druga stvar, zašto bi Brammertz dopustio da se njih dvojica vade jedan na drugog? Neka odgovara i političko i vojno rukovodstvo, dokaza ima dovoljno.

DANI: Promjene u optužnici Radovanu Karadžiću izazvale su puno polemike u bh. javnosti. Koje su, po Vama, pozitivne, a koje negativne stavke u toj optužnici i šta konačna optužnica znači za BiH?

AHMIĆ: Nemoguće je da imamo sve u optužnici i da proces bude efikasan. Uvijek nešto nauštrb nečega mora ići. Mislim da je optužnica optimalna, da imamo najvažnije stvari – udruženi zločinački poduhvat, dvostruki genocid ’92. zaključno sa Srebrenicom, opsada Sarajeva i sve druge zločine koji omogućavaju da se Karadžić na efikasan način procesuira. Mnogi govore da je slučaj Milošević možda trajao predugo, ja lično mislim da nije, ipak je on bio optužen za nekoliko država. Ali, kritičari koji kažu da je to predugo trajalo, sad kritiziraju proces Karadžiću zbog kratkoće. Ne može se udovoljiti svim zahtjevima i interesima, ipak mislim da je tim koji predvodi Alan Tiger uradio maksimalnu optužnicu i da je ta promjena u suštini iznenadila srbijansku vlast. Brammertz je optužnicu tako formulirao da nam omogućava da 2009. ponovo pričamo da je bio genocid u cijeloj BiH. Niko u Srbiji, ali i mnogi drugi krugovi, nisu očekivali da će se ta stvar desiti i da će Brammertz nakon presude ICJ-a ponovo insistirati na genocidu na jedan takav način i da će uvesti tzv. zločinački poduhvat koji obuhvata Srbiju.

DANI: Međunarodni sud pravde koji je vodio postupak BiH protiv Srbije koristio je određene činjenice i presude Haškog tribunala. Na koji način je to rađeno i da li je, da je postojala iskrena volja, Međunarodni sud pravde mogao bolje iskoristiti iskustva Haškog tribunala?

AHMIĆ: Da, naravno. Oni s ICJ-a su, ustvari, napravili jedan klasični plagijat. Uzimali su selektivno, imali su tzv. negativnu selekciju, pogrešnu metodologiju i uzimali su samo ono što je išlo u korist da se ne dokaže genocid. Sve drugo, od presude Tadiću, čak i priznanja na Tribunalu, a bilo ih je 19, nije korišteno. Primarno je tražio da li postoje presude pred Međunarodnim tribunalom i našao je presudu Krstiću i nije mogao ispod tog standarda ići, presudio je genocid, ali ne i direktnu odgovornost Srbije. Pri tome su koristili presude i određene činjenice koje su njima išle u prilog da zaključe da nije SRJ, odnosno Srbija i Crna Gora, direktno umiješana u genocid u BiH. Znači, sve ono što je nama išlo u prilog oni su stavili ad acta, čak neke notorne činjenice nisu ni razmatrali, a neke koje su razmatrali, stavili su u vrlo negativan kontekst, pogotovo Škorpione. Dokumenti koje smo mi prezentirali govorili su da je ta jedinica bila sastavni dio MUP-a Srbije od 1991. pa čak i na Kosovu da je bila kao sastavni dio MUP-a Srbije, ali taj sud je smatrao da dokumenti koje mi posjedujemo nisu validni. Mi smo, valjda, trebali da idemo u Beograd po depeše. Tomo Kovač, iz MUP-a RS-a, potpisivao je te depeše, a oni su rekli: “Možda je on pogriješio u tim depešama”?! Imali smo desetke tih depeša, a oni se nisu potrudili ne samo da traže takve stvari od Beograda, nego su čak napisali da imaju dovoljno materijala za presudu, kao ne trebaju im srbijanske arhive!?

DANI: Ukoliko Karadžić bude osuđen po svim tačkama optužnice, da li bi to dalo mogućnost za pokretanje revizije presude pred Međunarodnim sudom pravde?

AHMIĆ: Ako u BiH budemo radili kao dosad, ta presuda neće apsolutno ništa značiti, jer mi ne koristimo ni ono što je Tribunal dosad presudio, a mandat mu je da utvrđuje šta je bilo u BiH. Taj Tribunal je, na primjer, donio dvije pravosnažne presude za Sarajevo. Slučaj Karadžić će krenuti sa Sarajevom. Za reviziju su bitni novi dokazi kojih i sada imamo prilično dosta, a slučaj Karadžić će zasigurno ponuditi još dosta novoga. Kad govorimo o presudi ICJ-a, dvije i po godine smo potrošili kritizirajući tu presudu. Tvrdim da ima najmanje 40 posto dobrih stvari i da akademska zajednica treba da nam kaže šta je to dobro, da to bude jedno uputstvo za BiH, za svakog, od političara do studenta, od đaka do običnog čovjeka. Mislim da niko do sad nije napravio neku ozbiljniju analizu. Ako znamo šta je dobro, a već znamo šta je loše, onda ćemo lakše tražiti reviziju. Nakon presude Karadžiću Međunarodni sud pravde može da kaže: šta vi na Tribunalu utvrđujete zločinački poduhvat, kad vi niste za to nadležni, to se odnosi na BiH, Karadžić je iz BiH i gotovo. Znači, moramo tražiti dokaze, a puno novih dokaza imamo i u slučaju Perišić, preko 1.500 novih dokaza, i u slučajevima Stanišić i Simatović. Imamo nove dokaze i na tome treba da radi cijela država ako neko želi da pokrene reviziju.

DANI: Smanjenje kazne Dragomiru Miloševiću, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a, izazvalo je u Sarajevu negativne reakcije i pitanje: ko je od sarajevskih komandanata kriv i odgovoran za granatiranje Sarajeva i masakr na Markalama?

AHMIĆ: Imamo presude Galiću, koji je dobio doživotnu, i Miloševiću koji je dobio 29 godina i jasno je tu naznačeno ko je koga držao u opsadi, ko je ispaljivao granate, ko je snajperisao, itd. Niko nije doveo u pitanje ni Markale, ni opsadu Sarajeva, ni teroriziranje građana. Srbi su se na Tribunalu branili mitologijom da smo mi držali njih u okruženju – 45.000 pripadnika Armije i 12.000 pripadnika MUP-a – od Grbavice do Ilijaša, da smo mi njih granatirali i da smo ubijali. Zvuči rogobatno, ali oni su to tako dokazivali. Nisu oni negirali da se to događalo na području Sarajeva. Naravno da su sve granate pale sa srpskih položaja na Markale i Markale dva. Kako se suprotstaviti srpskoj mitologiji i onima koji negiraju genocid i opsadu Sarajeva? To, između ostalog, možemo međunarodnim presudama.

DANI: Šta je najznačajnije za BiH što je Tribunal do sada uradio?

AHMIĆ: Antonio Cassese, prvi predsjednik Tribunala, nedavno je dobio nagradu Erasmus, to je holandska nagrada u rangu Nobelove nagrade, i zaista je taj čovjek puno uradio za Tribunal. Svi tužioci koji su bili, od Richarda Goldstonea do Brammertza, odlično su obavljali svoj posao. Cassese je pred moj dolazak u Tribunal 1999. predlagao da sve sudije i tužioci podnesu ostavku. UN je napravio Tribunal, vezao mu ruke, smanjio budžet i pustio ih da “rade”. Cassese je jednom izjavio da ga je bilo sramota da sjedi u Tribunalu i da ništa ne radi. Niko nikog nije hapsio. Tribunal je trebao da bude tigar od papira koji će umiriti savjest UN-a. Kod nas u BiH se smatra da je Tribunal nešto apsolutno, a ne da kad kažete Tribunal odmah trebate pomisliti na UN koji je držao embargo nad BiH. Taj UN je napravio embargo i za ICTY. Sjećam se kad je Carla del Ponte došla i mene pitala: “Ahmiću, gdje su optužnice za Beograd?” Kažem: sve u vašim fiokama, od Miloševića do Adžića i Ćosića. Sve smo mi završili i čekamo Vas, tražimo i molimo, molimo… Pitat će ona: “Pa što to nije išlo?” Mi ne znamo. Louise Arbour je, po meni, pod nerazjašnjenim okolnostima otišla iz Tribunala i niko nikad nije dao odgovor zašto je otišla prije okončanja mandata, a to se dešava u vrijeme NATO udara. Zamjenik glavne tužiteljice u to vrijeme, Graham Blewitt, rekao je da je NATO konačno izvukao zaključke i shvatio je da mora da bombarduje Miloševića i da je to uradio ’92. u BiH ne bi bilo Kosova. Maltene, preko noći Arbourova je podigla optužnice za Kosovo i poslije toga je otišla. Ono što je karakteristika za sve tužioce je da su svi dokazivali da je u BiH bio genocid i to je jedan od ključnih problema zbog kojih je Tribunal stalno bio pod međunarodnim embargom i zašto Tribunal nije mogao da se razvija. Treba kritizirati, ali ti ljudi su napravili respektabilnu instituciju od Tribunala, to nije zasluga UN-a i velikih sila, nego ljudi koji su bili na Tribunalu. Kad je Carla došla ona je proširila optužnicu protiv Miloševića za genocid, otvorila je istrage od Stanišića do Perišića. Poslije toga je Savjet bezbjednosti političkim dekretom donio rezoluciju da ona ima tri godine za podizanje optužnica. Zaustavili su je.

DANI: Znači li to da je Haški tribunal od početka radio pod političkim pritiscima?

AHMIĆ: Naravno. Najočigledniji pritisak je kad je Savjet bezbjednosti 2001. limitirao vrijeme i čak je odredio koji nivoi mogu da se optužuju na Tribunalu. Kad je Carla otvorila Beograd i počela da otvara Zagreb, odjedanput je UN rekao: što optužite do kraja 2004., optužite. Gotovo. Kraj. Postoji li veća opstrukcija od te. Dakle, pritisak je od prvog momenta bio od samog osnivača. Sad imamo situaciju da je Brammertz tužilac koji će završiti mandat, a neće podići ni jednu optužnicu za zločin. Te opstrukcije postoje od početka i u takvim uslovima radimo i mi i kompletan Tribunal.

DANI: Kada su prije nekoliko mjeseci na stotine mailova došli dokumenti zbog kojih je procesuirana Florence Hartman, u BiH skoro da nije bilo nikakvih reakcija, kao ni iz Haškog tribunala, iako se radi o zaštićenim dokumentima izuzetno važnim za BiH. Postoji li mogućnost da se skine zaštita s tih dokumenata?

AHMIĆ: Prisutan sam na sastancima članova Predsjedništva s glavnim haškim tužiteljem i predsjednikom Tribunala i svaki put se traži od Suda da se pokloni pažnja zaštićenim dokumentima. Po dolasku Brammertza na čelo Tužilaštva mi smo tražili da svi dokazi koji treba da se prezentiraju u ovim postupcima koji su tekući uvode u otvorenim sjednicama, i to je naš stalni zadatak. S najvećeg političkog nivoa to stalno tražimo. Naravno, tu ima jedan problem gdje su dokumenti forever zaštićeni, a to su dokumenti u slučaju Milošević, zbog čega je Hartmanova i optužena što je objavila da je žalbeno vijeće definitivno stavilo jedan protektorat koji je nemoguće skinuti bez tog samog žalbenog vijeća i oni snose jednu veliku odgovornost zbog toga i smatram da ne postoji kritična masa unutar samog Tribunala koja bi to pokrenula. Ti dokumenti su kolali internetom ali Tribunal se nikad do sada nije oglasio. Mi još uvijek nemamo autentifikaciju tih dokumenata. Ima samo neki mail u kojem je neko zaprijetio. To postaje problem Tribunala i oni to guraju pod tepih. Žrtve su napravile jednu press-konferenciju i onda je neko rekao da bi zbog tih mailova neko mogao otići u zatvor i ljudi su se jednostavno prepali i to je nekako otišlo u drugi plan. Hartmanova je osuđena i to me boli jer svaka kazna prema njoj je definitivno kraj priče oko zaštićenih dokumenata i to je međunarodna bruka. Smatram da će se stvoriti uslovi i da ćemo mi morati tužiti Tribunal, da nam neko u UN-u odgovori na koji su način to sudije uradile, a onda to sakrile.

DANI: Hoće li nakon presude Karadžiću Tribunal prestati s radom…

AHMIĆ: Neće.

DANI: … čime bi se ukinula mogućnost za procesuiranje Mladića što u Srbiji i priželjkuju?

AHMIĆ: Neće. Vrlo dobro Srbi znaju da će se napraviti kontrolni mehanizmi i vrlo dobro znaju da Tribunal formalno-pravno nikad definitivno neće zatvoriti vrata, da će uvijek ostati jedan dio koji će biti predviđen da se u slučaju hapšenja Mladića aktivira.

DANI: Povjerenje bh. žrtava u srbijansko pravosuđe je poljuljano nakon presude Iliji Jurišiću, zbog čega već mnogi odbijaju da idu u Beograd i svjedoče. Tome su naravno doprinijeli i pokušaji istrage u slučaju Dobrovoljačka, kao i presuda Škorpionima. Šta to može značiti za buduće procesuiranje ratnih zločinaca u Srbiji?

AHMIĆ: U vrijeme rada Haškog tribunala dešavaju se ove stvari, hapsi se Ilija Jurišić, izdaju se potjernice iz Srbije protiv bh. građana, postoji jedna apsolutna opstrukcija kad je u pitanju hapšenje Mladića i postoji jedan apsolutno ignorantski odnos kad je u pitanju Rezolucija koja se odnosi na Srebrenicu. Ta Srbija poziva na saradnju a istovremeno nama složi potjernice i hapsi naše građane i nju ne interesira Srebrenica ni presuda Međunarodnog suda pravde. Mi smo jednostavno u poziciji da moramo tražiti pomoć, a ko vam može ovdje pomoći nego međunarodna zajednica. Oko slučaja Jurišić sasvim je jasno da su prekršena Pravila puta Rimskog sporazuma i sasvim je jasno da su i Srbija i Hrvatska dio tog projekta kojeg su potpisale i da one nisu nikad sarađivale po tom projektu. Ono što je žalosno je da smo se obraćali i OHR-u, ali oni nemaju nikakvo tumačenje. Dakle, neko ko je bio garant Daytona ili Rimskog sporazuma bi trebao to da istumači i upravo zbog tog netumačenja i takvog ponašanja Beograda mi smo sad u poziciji da moramo ići po skupštinama Interpola i moramo da se borimo jer ljudi ne smiju da putuju, a s druge strane nas se poziva na neki dijalog.

DANI: Skupština Srbije je donijela zakon kojim je svom tužilaštvu za ratne zločine dala nadležnost nad cijelim prostorom nekadašnje SFRJ.

AHMIĆ: Svako može da se samoproglasi, ali postoje međunarodni ugovori koji su jači od nacionalnih. Postoji međunarodno pravo. Pa i Tribunal ima prednost u odnosu na domaće pravosuđe, ima tzv. primarnu nadležnost. Mogu oni proglašavati šta hoće, ali su potpisnici i Daytona i Rimskog sporazuma i imaju obaveze. U postupku pred međunarodnim sudom pravde njihov ad hoc sudija Kreča je, kad je obrazlagao zašto Srbija ne treba da bude odgovorna za nesprečavanje genocida, rekao da oni nisu mogli kazniti nikakve počinioce jer su bili spriječeni Pravilima puta Rimskog sporazuma. Kako to važi do 2007., a od 2007. ne važi? Čim je presuda donesena oni su donijeli zakon, a neko iz međunarodne zajednice je to dopustio, a nas se pritišće da se prave sporazumi, vrše se pritisci na gospodina Barašina, pokušava se nešto preko Ministarstva pravde, nekim političkim zavrzlamama da se napravi nešto ispod žita. Pokušava se nekim zakulisnim radnjama napraviti sporazum kao što je između Srbije i Hrvatske čime su i jedni i drugi amnestirali svoje zločince, ja tako vidim taj sporazum. Onda, međunarodna zajednica zatvara oči nad činjenicom da će nakon zatvaranja Tribunala Srbija preuzeti ulogu Tribunala jer se proglasila nadležnom za zločine za cijelu bivšu SFRJ. To je isto kao da se nakon Drugog svjetskog rata Njemačka proglasila nadležnom za ratne zločine i onda sudila logorašima iz Jasenovca i Auschwitza koji su ubili fašističke čuvare prilikom bježanja iz logora.

Priznanje Biljane Plavšić
Presuđeno joj je i nije se žalila na svoju presudu

DANI: Nakon što je napravila sporazum s Tužilaštvom i odležala dvije trećine kazne, Biljana Plavšić je puštena na slobodu. Šta znači njena izjava da povlači priznanje dato u Haagu? Da li je Plavšićka zaista prevarila tadašnju glavnu tužiteljicu Carlu del Ponte?

AHMIĆ: Jel’ mi u Bosni mislimo da se sve podrazumijeva? Pitam gdje je Milovan Stanković? On je poslije rata bio ministar MUP-a Vlade RS-a, a u ratu je bio komandant Taktičke grupe Ozren – Doboj. Po Pravilima sporazuma Rimskog puta on je osumnjičen za genocid. Imam informacije da je negdje u Srbiji. Ko pita za Žepačku grupu, a kakav je strašan zločin bio u Žepču. Pita li iko gdje je Brane Kvesić, koji je bio alfa i omega unutrašnjih poslova tzv. Herceg-Bosne? Gdje su? Ko štiti ove zločince da ne možemo do njih doći, kao i stotine drugih? Je li se podrazumijevalo da Biljana Plavšić pod takvim međunarodnim protektoratom dođe u Haag? Tvrdim da je to tada bio podvig, mi smo napravili fajl, Carla ju je dovela, ona je priznala i pravosnažno joj je presuđeno. Sva priča se tu po meni završava. Naravno, protestiram i ja, potpisao sam pismo švedskim vlastima, bunio se… Ali, Biljani Plavšić je presuđeno i ona se nije žalila na svoju presudu. Evo, može Biljana Plavšić da ponovi proces ako je nezadovoljna, a ona je zadovoljna što joj je presuđeno. Ima ključna stvar: oni su svjedočili jedni protiv drugih. Plavšićka je svjedočila protiv Krajišnika. Došla je po pozivu Sudskog vijeća. Mogla je da odbije i da dobije dva mjeseca zatvorske kazne kao što je odbio jedan iz Srebreničke grupe. Što nije odbila Biljana Plavšić? Šta je ona priznala? Priznala je udruženi zločinački poduhvat u preko 35 općina. Ja sam joj veoma zahvalan što je to priznala, što je svjedočila i što je i Krajišniku presuđeno za to. Plavšićka je dobila 11 godina i ta presuda će punu satisfakciju dobiti tek kad Karadžiću bude presuđeno za genocid. Onda će se vidjeti koji je značaj onoga što je Biljana Plavšić priznala. Kad je dolazila u Beograd, novine su bile pune napisa o tome kako joj se garantira bezbjednost. Vjerovatno ne od Bošnjaka, nego od tamo nekih koji su s njom nezadovoljni jer je to sve priznala.

Učinci Tribunala
Optuženo je političko i vojno rukovodstvo i Srba i Hrvata

DANI: Ako se napravi presjek dosadašnjih presuda, šta je presuđeno u Tribunalu?

AHMIĆ: Imaju četiri presude koje se odnose na tzv. međunarodni konflikt i agresiju Hrvatske: Zlatko Aleksovski, Tihomir Blaškić, Dario Kordić, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela. Peti proces ide protiv Prlića i ostalih i ponovo se utvrđuje međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatske, zbog čega ja vidim šansu da u slučaju Karadžić dokažemo genocid koji nije potvrđen u slučaju Krajišnik. U slučaju Krajišnik bitno je da je pravosnažno potvrđen zločinački poduhvat i rasprostranjenost zločina. Naravno, u toj presudi sudije su smatrale da nije počinjen genocid i mi smo zbog toga nezadovoljni. Svi tužioci od prvog do zadnjeg zastupaju poziciju da je u BiH nad nesrbima počinjen genocid i da se sve odvijalo u uslovima međunarodnog konflikta, a to znači agresija Hrvatske i Srbije. Nemojte misliti da neko ne bi dokazivao nešto drugo da postoje neki drugi dokazi. Dokazan je genocid u Srebrenici u slučaju Krstić, sad ide nova presuda za srebreničku šestorku, očekujem da će genocid biti proširen osim presude Krstiću i na druge. Imamo silovanje nad Bošnjakinjama, po prvi put u historiji dokazano kao ratni zločin, zatim udruženi zločinački plan u obje varijante. Presude za agresiju Srbije, posebno presuda Tadić. Znači, optuženo je i političko i vojno rukovodstvo i Srba i Hrvata i to ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj i u Srbiji.