Politički poligon: RAZBOŠNJAČENA BOSNA

Autor: Fatmir Alispahić — Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Dok bošnjačka politika tek 2009. otkriva “dogovor Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka”, dotle velikosrpske i velikohrvatske nevladine organizacije iz Bijeljine i Mostara preko Tanjuga obznanjuju saradnju na pokretanju istrage protiv navodnih zločina Armije RBiH, i to pred pravosuđem Srbije i Hrvatske.

Zajednički istup Branislava Dukića i Lea Pločkinića simbolizira zajedništvo njihovih sponzora, koji odveć složno vladaju ključnim mehanizmima dejtonske države. A Bošnjaci i kad dobiju četiri fotelje, od ukupno 24, to su fotelje koje ništa ne znače, kakva je ona od šefa Uredu za razmatranje žalbi.

Dok Silajdžić i Tihić nemaju kuveta ni za dijalog, a kamo li za jedinstvo, dotle srpske političare krasi sloga, pa nije ni čudo što entitet Radovana Karadžića izgleda zdravije od države Kulina Bana.

Bosanskoj ideji se nije moglo dogoditi ništa teže od isparavanja bošnjaštva, kao što se Bošnjacima nije moglo dogoditi ništa teže od gubitka glavnih uporišta opstanka. Bosna ostaje bez kičme državnog i kulturalnog identiteta, jer će bez ravnopravnih Bošnjaka prerastati u geografski pojam. Bosanska apokalipsa je krajnja želja amidžića iz Karađorđeva, a za ostvarenje nisu zaslužni oni, već bošnjačka politika – razjedinjena, zakupljena, iskompleksirana.

Okupacija iznutra

Od svake tragedije jedino je tragičnija nemogućnost da se tragedija spozna. Tužno je vidjeti Bošnjake kako se raduju Bosni, a Bosna razbošnjačena. Život političkog naroda se sastoji od ekonomskog suvereniteta, kojim se hrani kulturni identitet, te od pozicija u vlasti, odakle se brane i afirmiraju narodni interesi. Zato Bošnjaci više ne postoje na tri četvrtine bh. teritorije, izuzev, ponegdje, kao forma i ikebana, i zato Bošnjaci sve manje postoje i tamo gdje su u većini. Bošnjak je i u Portugalu i u Senegalu isto što i Stocu i u Sokocu – slučajni prolaznik. U Tuzli je blizu 90 odsto Bošnjaka, ali ih je na pozicijama manje od 50 odsto. To je praktična definicija dejtonske multikulture. Virus samoponiženja grabi dalje.

Biti svoj na svome znači imati pare i imati vlast, a ne tek frazu u ustima. A zašto su Bošnjaci ostali bez para i bez vlasti? Koga da upitamo? Lidera najjače stranke u Bošnjaka, bezbeli. Ekonomska kolonizacija Bošnjaka nikada nije bila tema bošnjačke politike, jer je ta politika korupcijom upletena u dopljačkavanje Bošnjaka, pa su danas mnogi bošnjački funkcioneri na platnim spiskovima susjednih država. To se zove okupacija iznutra, tako da su “bošnjačke fotelje” relativan pojam. Pitanje je čije su.

DA SE ZNA: Fatmir Alispahić je 10. maja 2007. gostovao na zloglasnoj Bijeljinskoj BN televiziji, gdje je branio cjelovitost Bosne i Hercegovine i historijsko pravilo zajedništva i tolerancije, a naspram njega su bili glavni srpski secesionista Dane Čanković, iz Pokreta “Izbor je naš”, te glavni hrvatski secesionista Leo Pločkinić, predsjednik “Kroacija Libertas”, koji je tada u Bijeljini dočekan kao heroj.

Na informaciju da je državni premijer Nikola Špirić dosad imenovao 24 čelnika bh. institucija, od čega samo četiri Bošnjaka, te da su Bošnjaci od ukupno 60 na čelu samo 19 državnih institucija, Sulejman Tihić kaže: “Bojim se dogovora Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka”. A trebao bi valjda objasniti u šta je gledao sve prethodne mjesece kad nije vidio da Špirić posrbljuje državne institucije. O učestalom preglasavanju Bošnjaka u Domu naroda, ili o činjenici da je u CIPS-u zaposleno 90 odsto Srba, Tihić galantno kaže: “”Mi ne pravimo od toga poseban problem”. Fakat, ni Srbin ne bi bolje odgovorio.

Politički kompasi

Dok bošnjačka politika tek 2009. otkriva “dogovor Srba i Hrvata na štetu Bošnjaka”, dotle velikosrpske i velikohrvatske nevladine organizacije iz Bijeljine i Mostara preko Tanjuga obznanjuju saradnju na pokretanju istrage protiv navodnih zločina Armije RBiH, i to pred pravosuđem Srbije i Hrvatske. Zajednički istup Branislava Dukića i Lea Pločkinića simbolizira zajedništvo njihovih sponzora, koji odveć složno vladaju ključnim mehanizmima dejtonske države. A Bošnjaci i kad dobiju četiri fotelje, od ukupno 24, to su fotelje koje ništa ne znače, kakva je ona od šefa Uredu za razmatranje žalbi.

Mrtve su iluzije da bi bošnjačka politika mogla išta učiniti za dobrobit Bošnjaka. Sve dosad, u totalu, bilo je lutanje, slugovanje i benevetanje. Glavni bošnjački interesi, od zaštite ekonomskih potencijala, preko kulture pamćenja, do političkog prisustva dijaspore u BiH, izgubljeni su. Kako očekivati da bošnjačka politika odreagira na najavu srpsko-hrvatskog progona boraca Armije RBiH, ili da digne glas protiv eskalacije terorističkih napada na džamije u mjesecu ramazanu? Bošnjaci vape za zaštitom, ali tu zaštitu ne mogu dobiti od onih koje su birali, jer oni štite samo svoj najstariji zanat. U tom brlogu niskih strasti, nikoga ne zanimaju ni država, ni narod, ni jedinstvo. Dok Silajdžić i Tihić nemaju kuveta ni za dijalog, a kamo li za jedinstvo, dotle srpske političare krasi sloga i požrtvovanost, pa nije ni čudo što entitet. Radovana Karadžića izgleda zdravije od države Kulina Bana.

A zašto je to tako? Zato što su Bošnjaci jedini evropski narod čija je sudbina u rukama političara. Evropske narode vode njihovi akademski autoriteti, a političari su tek prolazni izvođači radova. Alija Izetbegović, vjerovatno zbog godina i bolesti, nije uspio završiti historijski zadatak izgradnje institucija, poput Bošnjačkog sabora, Bošnjačke akademije i Muzeja genocida, koje bi formirale političke kompase. Ako Bošnjaci opstanu, to neće biti ni zbog jednog pojedinca, ni zbog jedne stranke, već zbog izgradnje nacionalnih institucija koje će disciplinirati političare, a bošnjački narod konačno počastiti majčinskom brigom.

Tekst je objavljeno i u “Dnevnom avazu”, 29. VIII 2009.