Asimilacijski procesi i pritisci u Americi su nemilosrdni
Od sredine 2013. godine nalazite se na čelu KBSA – Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, najveće i najutjecajnije organizacije koja okuplja američke Bošnjake. Prije čelne funkcije obnašali ste dužnost člana Upravnog odbora i glasnogovornika KBSA. Kakva je organizacijska struktura KBSA, koliko imate ogranaka i članova, u kojim dijelovima Sjeverne Amerike djelujete?
Esselamu alejkum. Prije svega želim da vam se zahvalim što ste odlučili da ovaj broj “Journala” posvetite bosansko-hercegovačkoj dijaspori, a i što pratite i podržavate rad KBSA. Također, želim pozdraviti vaše cijenjene čitatelje i nadam se da će ovaj intervju biti od koristi za sve nas. U funkciji sam kao predsjednik Upravnog odbora KBSA od maja 2013. godine, s time što sam svoj aktivizam u KBSA počeo u istom periodu 2009. godine kao predstavnik iz države Sjeverna Karolina. Već 2010. godine preuzeo sam funkciju glasnogovornika, a zatim, od 2011. godine, i potpredsjednika. KBSA je počeo s radom prije 14 godina i trenutno djeluje u 15 država i provincija u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. To su države i provincije s najvećom koncentracijom Bošnjaka u Sjevernoj Americi, od kojih je ukupan broj procijenjen na 300.000 u SAD-u i oko 50.000 u Kanadi.
Analizirajući rad KBSA pod Vašim vodstvom došli smo do zaključka da ste se usredotočili na dva veoma značajna projekta za Bošnjake i BiH – Popis stanovništva 2013. i registraciju birača/glasača za Opće izbore 2014. godine. Pođimo redom… Što je pokazao prošlogodišnji popis – imaju li američki Bošnjaci “problema” sa svojim nacionalnim i vjerskim identitetom? Jesu li stavili točku na “i” bitke za očuvanje i emancipaciju bošnjaštva i bošnjačke ideje?
Mislim da smo prošli tu početnu fazu nacionalnog osvješćenja, odnosno vraćanja našeg nacionalnog identiteta i institucija koji su nam stoljećima osporavani. Bošnjaci su prevazišli najteži period u svojoj historiji, kad je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu prijetio nestanak bošnjačkog naroda i naše matične države. Hvala Allahu, preživjeli smo i uspjeli smo da se osvijestimo i zauzmemo svoje mjesto u Evropi kao autohtoni narod naše domovine Bosne i Hercegovine. Naša poruka je i za vrijeme popisa bila da ne zaboravimo lekcije iz prošlosti i da budno čuvamo svoj bošnjački identitet, bosanski jezik i našu vjeru islam, koja nije isključiva, ali je važan kohezivni faktor našeg identiteta. Kad pogledamo nazad, na 19. i 20. vijek, mi smo kao narod bili reducirani isključivo na vjersku grupu. Iako smo mi, koji smo vjernici, ponosni na svoj islamski identitet, ovo negiranje našeg etničkog, nacionalnog i kulturnog identiteta je sistematski rađeno kako bi se Bošnjacima onemogućio nacionalni program i pravo na samoopredjeljenje, odnosno da imamo ono što i drugi narodi na Balkanu – ni manje ni više. Da se vratim na vaše pitanje… Da, smatram da smo stavili točku na naš nacionalni identitet, ali sada smo u fazi da kultiviramo i čuvamo taj identitet. Da bi bili uspješni, moramo raditi zajedno i primijeniti ono sto smo naučili u prošlosti i što još uvijek učimo.
Koliko su jaki asimilacijski procesi u SAD-u, zemlji koja je poznata kao “talionica naroda”? Kako se borite protiv asimilacije bh-dijaspore, naročito druge i treće generacije?
Bošnjaci u Americi imaju jako težak izazov u održavanju svog identiteta i borbi protiv asimilacije, posebno kad pogledamo na historijsko iskustvo mnogih imigrantskih grupa koje su imali skoro identične probleme kao mi. Asimilacijski procesi i pritisci u Americi su nemilosrdni i zaista je opravdan taj naziv “talionica naroda”. Na neki način, vjerski identitet je najlakši za očuvati jer je to nešto što je duboko usađeno u ljudski identitet i najteži za promijeniti. Bošnjaci slijede ovaj historijski trend i čuvaju, prije svega, svoj vjerski identitet. To je bio slučaj i početkom 20. vijeka s prvim muslimanskim društvom “Džemijjetul hajrije islamije”, i nastavljeni su uspjesi na ovom polju s više od 60 bošnjačkih džemata i džamijskih objekata koji su nikli u posljednjih 20 godina. Ovi džemati su sada povezani putem Medžlisa u sklopu Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Americi i, naravno, blisko povezani s Rijasetom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Najveći problem je uvijek očuvanje bosanskog jezika, jer nove generacije Bošnjaka sve slabije govore naš materinji jezik. Otac sam dvoje male djece i svjestan sam koliko je to teško. Odgovaramo na ovaj izazov otvaranjem škola i organiziranjem kursova na bosanskom jeziku, i time što nastojimo govoriti bosanskim jezikom u svojim domovima. Također, postoje brojni kulturni i edukativni centri gdje se nastoje baštiniti kulturni elementi našeg identiteta, kao što su sevdah, kulturno-umjetnička društva, bosanska kuhinja, literatura i drugo. Organiziramo natjecanja kako bi podstakli mlade ljude i djecu da učestvuju i da gradimo osjećaj zajedništva.
Godinama apelujemo na stvaranje Ministarstva za dijasporu na državnom nivou
Drugi važan projekt KBSA u proteklih godinu dana bio je registracija birača za parlamentarne i predsjedničke izbore koji nas očekuju u oktobru 2014. godine. Registraciju ste obavljali u koordinaciji s Građanskom koalicijom “1. mart” iz BiH. Koliko ste zadovoljni s postignutim rezultatima na jačanju političke svijesti I odgovornosti za BiH? Imate li kakve konkretne brojčane pokazatelje? Koliki je, zapravo, glasački potencijal dijaspore u Sjevernoj Americi?
Da, ovog izbornog ciklusa, naš glavni koordinator za Sjevernu Ameriku, gospodin Fadil Cvrk, organizovao je registraciju novih glasača. Mi smo se fokusirali na blisku koordinaciju sa Građanskom koalicijom “1. mart”. Ovo je zbog činjenice da je ta organizacija primarno fokusirana na registraciju glasača u entitetu RS, što ujedno daje i maksimalni efekat naših glasova tamo gdje su Bošnjaci najviše ugroženi i gdje su im uskraćena osnovna prava. Najbolji primjer ovog je nedavna i promjena predmeta bosanski jezik u “jezik bošnjačkog naroda” u školama manjeg entiteta. Zato mi, također, podržavamo platformu “Domovine” jer ujedinjuje naše glasove oko ideje jednakih građanskih prava na svakom pedlju BiH, neovisno od etničke, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Prema našim procjenama, glasački potencijal dijaspore u Sjevernoj Americi je oko 100.000 glasova, međutim, svake godine od prvih poslijeratnih izbora taj je odziv sve slabiji. Na izborima održanim 1996. godine iz cijele dijaspore je glasalo preko 450.000 osoba, a taj je broj 2000. godine prepolovljen, da bi 2008. godine pao na samo 20.000. Ovo je zaista zabrinjavajuće. Glavni razlog je sve veća politička apatija bosansko-hercegovačkih građana u dijaspori, koji proizilazi iz više razloga. Na prvom mjestu je nedostatak političke vizije koja bi dala nadu za bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Drugo, postoji osjećaj diskriminacije i nemara od institucija države Bosne i Hercegovine prema dijaspori, te frustracije zbog neefikasnih sistema i procedura koje često djeluju kao samo povod za opstrukciju glasačkih procesa. Zatim imate slučajeve otvorenog kršenja zakona.
Prije samo par sedmica, prijavili smo tri incidenta o nepravilnom slanju glasačkih listića putem pošte iz BiH za Ameriku. Naime, glasački listići, koji po zakonu moraju biti pojedinačno poslati na svakog glasača, poslani su iz BiH u paketima od preko 100 glasačkih listića na samo jednu adresu u SAD-u. Ovi glasački listići su bili namijenjeni na državljane Bosne i Hercegovine koji žive čak u 23 različite države. Naši aktivisti su proslijedili video dokaz na Centralnu izbornu komisiju BiH, da bi samo dobili odgovor od predsjednika Centralne izborne komisije da je slučaj proslijeđen Tužilaštvu BiH.
Trenutno ne postoji stvarna odgovornost jer se krivica uvijek prebacuje na nekog drugog. Mi zato tražimo da se glasačima i dijaspori obezbijedi opcija glasanja putem interneta, kako je to uspješno urađeno u Estoniji 2011. godine. Također, godinama apelujemo na stvaranje Ministarstva za dijasporu na državnom nivou, ali čelnici iz RS-a blokiraju sve ove napore, dok bošnjački predstavnici ne žele trošiti političke poene na ovu temu.
Dijaspora može biti snažan i utjecajan lobi koji štiti interese svoje domovine u svijetu. Kakvi su odnosi KBSA s predstavnicima vlasti SAD? Imate li kakav utjecaj na poglede zvanične američke politike prema BiH i zemljama Zapadnog Balkana, odnosno Jugoistočne Europe?
Politička afirmacija na svakom nivou američkog političkog establišmenta je jedna od glavnih smjernica naše organizacije. Aktivisti KBSA aktivno surađuju s lokalnim opštinskim i gradskim vlastima, a zatim i na državnom nivou. Zahvaljujući ovim uspješnim odnosima svake godine državni parlamenti, guverneri i gradonačelnici izdaju rezolucije i proklamacije povodom 11. jula, Dana Srebrenice, i time odaju počast cijeloj Bosni i Hercegovini i svim žrtvama genocida. Razgovaramo s predstavnicima iz američkog State Departmenta, Savjeta bezbjednosti i drugim službenicima o problemima u Bosni I Hercegovini. I pozivamo na veći angažman ove države, kao garanta Daytonskog sporazuma, da se spriječi konstantno podrivanje državnih institucija od strane srpskih ultranacionalista na čelu s Miloradom Dodikom, te da se Bosni i Hercegovini osigura put prema euroatlantskim integracijama. Također, imamo redovnu komunikaciju s Klubom prijatelja BiH u Kongresu SAD-a, koji je sastavljen od preko 30 kongresmena koji se zalažu za demokratske reforme u Bosni i Hercegovini. U ovom pogledu, ključna je suradnja sa Savjetodavnim vijećem za BiH, koji je zajedno s Helsinškim komitetom nedavno pokrenuo novu inicijativu u Predstavničkom domu SAD-a, odnosno Rezoluciju 746. Sponzor ove rezolucije je kongresmen Smith, koji je također dopredsjednik Kluba prijatelja BiH.
KBSA je u prvim linijama u borbi protiv negiranja i vrijeđanja žrtava genocida
Vrlo značajna aktivnost KBSA je ustrajni rad na sprječavanju negiranja genocida. Vašim naporima je usvojeno nekoliko rezolucija u SAD-u kojima se potvrđuju činjenice vezane uz genocid u Srebrenici i ostatku BiH. Možete li nas pobliže upoznati s tim segmentom Vašeg rada?
Usvajanje Rezolucija o genocidu je veoma važno kada je u pitanju sprečavanje negiranja genocida. U velikom broju naših zajednica aktivisti KBSA organizuju seminare i tribine o genocidu u Srebrenici i BiH. Ovo je vrlo zahtjevan rad koji naši aktivisti obavljaju na volonterskoj osnovi, a sve u cilju čuvanja istine o ratu u BiH. Milorad Dodik i RS iz budžeta ovog entiteta odvajaju za lobiranje protiv države BiH i Bošnjaka. Njihova strategija se uglavnom svela na propagandu, čija je osnova negiranje genocida i upotreba revizionističke povijesti. Oni nastoje da izjednače žrtvu i agresora – i da na taj način izbjegnu odgovornost za zločin, uklone činjenicu da je Republika Srpska zasnovana na genocida i da stvore međunarodne uslove za secesiju od Bosne i Hercegovine.
Među Bošnjacima s ovih prostora nedovoljno su poznati slučajevi kada je KBSA, u suradnji s drugim bošnjačkim organizacijama – prvenstveno s Institutom za istraživanje genocida u Kanadi, na čijem je čelu dr. Emir Ramić – oštro reagirala na slučajeve negiranja i vrijeđanja žrtava genocida. Zbog obaveze čuvanja istine podsjetite naše čitatelje na nedovoljno poznate slučajeve srpskog publiciste i političara Srđe Trifkovića, bivšeg savjetnika Vojislava Koštunice, zatim američkog profesora Michaela Parentija, američkog novinara Michaela Dobbsa, srbijanskog političara Vuka Jeremića, konzula BiH u Chicagu Branka Pećanca… Podugačak spisak, zar ne? Jesmo li koga izostavili?
Mi smo, zaista, u prvim linijama u borbi protiv negiranja i vrijeđanja žrtava genocida. Zajedno s kanadskim Institutom za istraživanje genocida nismo propustili nijednu priliku da protestujemo nadležnim ustanovama o svakom poznatom slučaju. Sloboda govora je temeljni princip demokratskog društva, ali se često zloupotrebljava od strane osoba koji zagovaraju mržnju i netoleranciju. Dr. Srđa Trifković je služio kao zapadni glasnogovornik za Republiku Srpsku u ratnom periodu. Za vrijeme rata više puta je posjetio Pale i sastao se s Radovanom Karadžićem, uključujući i 13. juli 1995. godine, dok se sprovodio genocid u Srebrenici. Trifković je opsjednut mržnjom prema Bošnjacima i islamu, i dio je američke koalicije islamofobičara koji vjeru islam smatraju neprijateljem I javno pozivaju na deportaciju muslimana iz zapadnih zemalja. Kad smo dobili vijest da je Trifković planirao predavanje u Kanadi, apelovali smo na kanadske vlasti i univerzitet gdje je trebao biti gost.
Kanadska vlada mu je zabranila ulazak, a Univerzitet u Britanskoj Kolumbiji je otkazao predavanje. Isti je slučaj s drugim negatorima genocida, kao što je Michael Parenti kome je otkazan nastup u San Joseu poslije naših prosvjeda. Nekad su negatori genocida skriveni u poznatim i respektabilnim institucijama kao što je slučaj sa Michaelom Dobbsom. Ovaj novinar je pisao za “Foreign Policy magazine” gdje je izvještavao o suđenju Ratku Mladiću. Saznali smo da je sponzor njegovog rada Komisija za savjest Muzeja sjećanja na Holokaust u Washingtonu. Ovako jako važna organizacija, čija je misija edukacija o genocidima i Holokaustu, više je puta napravila jako dobre projekte o Srebrenici i BiH. Međutim, ovaj puta Michael Dobbs je u svom novinarskom stilu negirao upotrebu termina genocida, govoreći da mu je teško upotrijebiti ovaj izraz kad se govori o masovnom ubijanju preko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici za samo nekoliko dana. Imali smo sastanak s predsjednikom Komiteta za savjest, gospodinom Mikeom Abramowitzem, gdje smo objasnili naše stajalište i ozbiljne posljedice negiranja genocida ne samo u BiH, nego i u drugim državama i historijskim periodima. UHSMM je poslije ovog sastanka ukinuo finansiranje Michaela Dobbsa, koji više nije mogao neodgovorno pisati na ovu temu.
Na kraju bih spomenuo i da snažno apelujemo na medije, univerzitete i javne ličnosti da rat u Bosni i Hercegovini opisuju kao rat agresije na BiH, a ne “građanski rat”, jer je to podvala kojom se nastoji minimizirati uloga agresora, odnosno podijeliti odgovornost između agresora i žrtve.
Jedni ste od rijetkih koji danas uopće spominju reviziju tužbe protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju na Republiku BiH. Postoji li objektivna mogućnost da do revizije uopće dođe i na koji način bi takvo nešto bilo izvodljivo?
Postoji mogućnost, ali je potrebna politička volja. U posljednjim godinama puno je više dokaznog materijala i pravosudnih presedana koji se jasno dokazuje da se radilo o udruženom zločinačkom poduhvatu između ratnih predstavnika bosanskih Srba i same Vlade i vojske tadašnje krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore.
Neblagovremena smrt Slobodana Miloševića prije završetka suđenja je nanijela štetu, ali postoje druge presude koje služe kao presedan, uključujući da je prošle godine dokazan i udruženi zločinački poduhvat čelnika tzv. Hrvatske zajednice “Herceg Bosna” i funkcionera iz Republike Hrvatske i Hrvatske vojske.
Želim vjerovati da smo kao narod dovoljno zreli Živite u SAD-u, u Sjevernoj Karolini, u gradu Charlotte. Poznato nam je da na području St. Louisa zajedno žive hiljade žrtava genocida iz Podrinja i Prijedora, s druge strane, tu je i veliki broj bivših vojnika tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne i pristalica Fikreta Abdića. Da li postoji ikakva suradnja među njima i njihovim organizacijama?
Ne želim previše komentarisati jer se radi o jednom tužnom periodu u našoj historiji gdje su ratovali brata na brata, otac i sin. Mislim da će vrijeme učiniti svoje da se nekadašnje pristalice Fikreta Abdića i njihove buduće generacije integriraju u bošnjačke zajednice – i rade za dobrobit cijele BiH koja je njihova domovina. Primjer pomirenja u Bosanskoj krajini i zajednički projekti u ovom regionu Bosne i Hercegovine mogu poslužiti kao inspiracija za pomirenje i suradnju u dijaspori.
Možemo li u budućnosti očekivati da se više bošnjačkih organizacija koje egzistiraju širom svijeta, pa i dva svjetska kongresa – Svjetski bošnjački kongres i Kongres Bošnjaka svijeta – okupe za istim stolom, s ciljem eliminiranja puta u nepoznato kojim posljednjih godina putuju Bošnjaci? Po Vašem mišljenju, što su glavni uzroci političkih sukoba među bošnjačkim organizacijama u dijaspori – funkcije, novac, sujete, osobni interesi?
Prije par godina u jednom sam intervjuu govorio opširno na temu epidemije podjela u našim zajednicama, kako u dijaspori tako i u domovini. Naime, želim vjerovati da smo kao narod dovoljno zreli da možemo imati zdrav politički diskurs i pogled na globalnu sliku našeg stanja i izazova s kojim se suočavamo. Najveći problem je što postoje i određeni vanjski uticaji i agende kojima je u interesu podjela Bošnjaka, kako u politici, tako i u društvenom i vjerskom smislu.
Ako analizirate situaciju vidjećete da su neke od ovih samo organizacije s imenom bez radnih dostignuća, dok u drugima ima i poltronizma i sumnjivih ličnosti sa čudnim pogledima na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu. Često se radi samo o osobnim interesima i sujetama što je na neki način, ipak, lakše prevazići, nego kad se radi o svjesnoj podjeli Bošnjaka na segmente od sumnjivih osoba čiji je to zadatak. Mi smo spremni na suradnju i surađujemo sa svim probosanskim organizacijama koje dijele našu viziju Bosne i Hercegovine kao demokratske i multietničke države, i sa bošnjačkim organizacijama koje rade na afirmaciji bošnjačkog identiteta i interesa, a koje BiH smatraju svojom matičnom državom. Ovom prilikom želim spomenuti neke od njih, kao sto su Bošnjačka zajednicu kulture “Preporod”, Institut za istraživanje genocida u Kanadi, Građanska koalicija “1. mart”, Bosansko-američki institut za genocid i edukaciju u Chicagu, Vijeće BiH organizacija Aus tralije, Institut za istraživanje genocida u Sarajevu, Svjetski bošnjački kongres i drugi.
Trebamo razviti kolektivnu strategiju i promijeniti Izborni zakon
Približavaju se Opći izbori u BiH, zakazani su za 12. oktobra. Prethodno smo spomenuli da ste registraciju birača obavljali u koordinaciji s Građanskom koalicijom “1. mart”, čiji je čelnik Emir Suljagić, koji je jedan od kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Da li će KBSA podržati nekog od bošnjačkih kandidata?
KBSA je neovisna nestranačka organizacija koja prema svom Statutu ne može podržavati isključivo nijednu političku stranku ni kandidate. Ponosni smo što smo ostali dosljedni ovim principima. Našim članovima i simpatizerima ne možemo reći za koga da glasaju jer bi to bilo jednoumlje, a mi smo kao organizacija zreli da možemo imati razlike u mišljenjima da budemo objedinjeni oko istih principa i strateških ciljeva. Naša misija je da Bošnjake u Sjevernoj Americi uključimo u politički proces i podstaknemo da budu aktivni i da se informišu. Uvijek smo spremni podržati ideje, platforme, predložene zakone i inicijative, ali naša podrška istim nije nikad mjerilo podrške nekoj stranci ili političaru. Ovo je evidentno u našoj podršci koaliciji “Domovina” jer se radi o jedinstvenom glasu probosanskih glasova na području manjeg entiteta. Cijenim dr. Emira Suljagića jer je prije svega patriota, a zatim jako sposoban aktivista i političar, što je i dokazao okupljanjem povratničkih udruženja u Građansku koaliciju “1. mart”. Nastavićemo našu suradnju s ovom koalicijom, koju sada predvodi također sposoban i mlad aktivista Almir Salihović.
Bosna i Hercegovina prema mnogima proživljava najtežu krizu od rata. Što bi trebalo učiniti kako bi se sa BiH skinula “luđačka košulja”, nametnuta nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, i ona postala funkcionalna država na cijelom teritoriju?
Trebamo razviti kolektivnu strategiju koja bi uključila političke stranke i nevladine organizacije na terenu, kao i organizacije, poput KBSA, u dijaspori. Mi u dijaspori imamo sposobnost da uradimo puno više u lobiranju američkih i evropskih država da se angažiraju za sveobuhvatne reforme u Bosni i Hercegovini. Kao garantori Daytonskog sporazuma, SAD imaju moralnu dužnost da Bosna i Hercegovina funkcionira kao uspješna država, kao članica EU i NATO saveza. Kad bi se ove dvije stvari postigle, svi drugi nacionalistički poduhvati iz RS-a bi pali u vodu. Svjesni ovih činjenica, Dodik i SNSD rade na podrivanju euroatlantskih integracija i žele našu državu okrenuti prema Rusiji, a ne prema Zapadu gdje pripadamo. Na terenu sve probosanske organizacije trebaju kolektivno raditi da se vrati 49% teritorija u kojem trenutno djeluje aparthejdsko ponašanje. Ne smiju biti zadovoljni ili preokupirani svojim radom samo na nivou Federacije BiH, nego kako osigurati bolje ekonomske i bezbjednosne uslove za povratnike u RS-u. Jedino povratkom izbjeglica možemo “iznutra” promijeniti političke uslove za pozitivnu politiku u manjem entitetu u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu.
Nakon ovih izbora za dvije će godine doći lokalni izbori, a za četiri godine opet opći. Da li već sad planirate aktivnosti kako bi se što veći broj članova dijaspore najprije registrirao u svojim mjestima prebivališta, a onda i aktivirao u izbornom procesu? Koje su to aktivnosti i nije li to put kako bismo dobili što veći broj zastupnika s područja pod kontrolom banjalučke vlasti i vrlo moguće anulirali opasnost stalnog blokiranja državnih institucija?
Moramo promijeniti Izborni zakon da se omogući elektronsko glasanje putem interneta. To bi se moglo uraditi za četiri godine. Na lokalnim izborima, nastavićemo suradnju s koalicijom “1. mart” da se prijave mjesta prebivališta, posebno u RS-entitetu. I ovdje nam treba podrška i inicijativa političkih stranaka da zaustave diskriminatorni odnos države pema građanima u dijaspori.
Radimo na ideji stvaranja Centralnog humanitarnog fonda na nivou cijele Amerike
Kako gledate na aktivnosti bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u vlasti u zadnjih 20-ak godina, pogotovo kad su u pitanju prava povratnika i onih koji se žele vratiti? Slažete li se s onima koji smatraju da bošnjački i hrvatski predstavnici nisu željeli uraditi mnogo kako se ne bi previše uznemiravali vlastodršci u Banja Luci? Da li je dijaspora, na neki način, ostavljena na cjedilu zadnja dva desetljeća?
Mislim da je inertnost bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u pitanju prava povratnika proizvod daytonske strukture Bosne i Hercegovine. Propuštena je jedinstvena prilika u periodu neposredno poslije završetka rata da se omogući bezbijedan povratak Bošnjacima i Hrvatima u RS. Donacije su stizale sa svih strana, ali je nedostajala strategija da se taj novac ulaže u podsticanje povratka u prijeratne domove. Vodeće stranke vremenom sve više djeluju u vakuumu unutar kantona i Federacije BiH, čije fotelje su im sve češće postale platforme za promoviranje osobnih interesa, a ne interesa Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Tokom posljednjih poplava u BiH dijaspora je odmah pritekla u pomoć pogođenim gradovima. To je možda i najbolji dokaz da je bh-dijaspora još uvijek spremna pomoći matičnoj domovini. Ipak, kako institucionalizirati tu podršku i pomoć, te je pretvoriti u nešto dugoročno od čega bi cijela BiH imala koristi? Evidentno je da postoji želja za suradnjom u bh-dijaspori koja možda nema pravog sugovornika u svojoj domovini, zar ne?
Poplave u BiH su dokazale još jednom koliko su oslabile institucije unutar BiH, gdje je vrlo malo urađeno da se pomogne žrtvama poplava. Jedina svjetla tačka su bile Oružane snage BiH koje su pružile prvu pomoć i evakuirale osobe i familije koje su bile u opasnosti. Dijaspora je učinila svoje i donirala ogromne količina novca, ali je taj novac raspodijeljen po raznim organizacijama. Ovaj se problem mora riješiti i u dijaspori i domovini. Radimo na ideji stvaranja Centralnog humanitarnog fonda na nivou cijele Amerike, gdje bi se donacije centralno prosljeđivale organizacijama i projektima koje zadovoljavaju standarde za suradnju.
Možemo učiniti mnogo vise
Činjenica je da bh-dijaspora predstavlja veliki ekonomski i privredni potencijal koji nije iskorišten. Kako motivirati dijasporu da otvara firme i stvara radna mjesta u BiH? S druge strane, da li tvrtke iz BiH izvoze u očekivanom obimu svoje proizvode u zemlje gdje živi brojna bh-dijaspora? Da li postoje ulaganja američkih Bošnjaka u BiH?
Najveća prepreka direktnim stranim investicijama, uključujući dijasporu, jeste birokratija. Potreban je efikasniji sistem vladavine u BiH, gdje bi se primijenili jednostavni, predvidljivi uslovi za otvaranje novih firma i korporacija – bez korupcije. Tržište se mora otvoriti, a porezni zakon revidirati, jer povratne informacije koje dobijemo od investitora govore o problemu dvostrukog i trostrukog oporezivanja. Američki Bošnjaci ulažu u BiH najviše u stambene nekretnine, i dobro je poznato da svojim godišnjim posjetama pružaju ekonomski poticaj. Međutim, za značajnije ulaganje u poslovanje, potrebni su povoljniji uslovi. Također je potreban efikasniji rad privrednih institucija i komora koje bi omogućile upoznavanje i suradnju investitora i biznismena.
Po Vašem mišljenju, da li je ekonomski, diplomatski, obrazovni i svaki drugi potencijal koji posjeduje bh-dijaspora iskorišten u dovoljnoj mjeri?
Potencijal dijaspore nije dovoljno iskorišten, možemo učiniti mnogo više. To je stvar nacionalnog i kućnog obrazovanja, gdje svaki od nas mora osjećati potrebu da daje nešto nazad u svoju zajednicu, svoj narod i matičnu domovinu. Dakle, nije dovoljno biti ekonomski, diplomatski i obrazovno uspješan, moramo taj uspjeh podijeliti sa svojom familijom, rodbinom, zavičajem, domovinom. Od država i sredina u kojim živimo trebamo uzeti samo ono što je dobro, a ne ono što je loše. Imamo sve uslove za uspjeh, ali ne smijemo u tom procesu izgubiti svoj identitet, postati opsjednuti materijalizmom i individualnim životom. Moramo sačuvati svoje familije i djecu, koji su naša budućnost i nada.
Za kraj razgovora, jedno osobno pitanje… Mlad ste čovjek, veoma obrazovan, imate hercegovačke korijene. Diplomirali ste na Univerzitetu Sjeverne Karoline u gradu Charlotte, u oblastima poslovne/biznis administracije i menadžmenta informacijskih sustava. U međuvremenu ste i magistrirali. Član ste BHAAAS-a, Bosansko- hercegovačke američke akademije nauka i umjetnosti u SADu, radite kao viši menadžer za banku BB&T u gradu Charlotte. Hoćete li se ikada vratiti u BiH i tamo započeti novi život ili je život u SAD-u trajno opredjeljenje?
Iskreno se nadam da ću se jednog dana sa familijom vratiti u svoju domovinu. Svaki put kad sam tamo, ozbiljnom razmišljam o povratku, ali to su ipak komplikovane odluke. Radim na tome da se jednog dana vratim i pokušam dati još više od sebe, da iskoristim svoje stečeno iskustvo za ekonomski razvoj naše države. Isto tako, želim da moja djeca odrastaju i da se osjećaju kao Bošnjaci što je mnogo lakše u našim sredinama nego u tuđim državama. Ali isto tako mi je važno da obezbijedim svojoj familiji uslove za život i školovanje na najboljim univerzitetima. Molim Allaha, dž.š., da nam olakša i dadne ono što je najbolje za nas.
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Preporodov Journal, br. 166