Facebook
Twitter
YouTube
LINKEDIN

POVODOM 11 JULA, DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA U SREBRENICI U HAMILTONU ODRŽANA KOMEMORATIVNA AKADEMIJA, A U TORONTU ODRŽANA UMJETNIČKA MANIFESTACIJA „ŠTO TE NEMA“

11[1]U organizaciji Bošnjačkog islamskog centra Hamilton, a u saradnji sa bošnjačkim džematima u Kanadi i pod pokroviteljstvom Instituta za istraživanje genocida Kanada i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike dan nakon dženaze u Potočarima je održana komemorativna akademija povodom 19 godina od genocida u Srebrenici.

Akademiju je otvorila književnica Nejra Edrenić iz Toronta recitovanjem poeme o Srebrenici.

U ime domačina, Bošnjačkog islamskog centra Hamilton akademiji se obratio imam Ismail e. Fetić koji je između ostalog rekao u svome govoru pod nazivom „Srebrenica i pravda“: „Za vrijeme genocida u Srebrenici, cijeli svijet je, kao bajagi, bio prijatelj muslimana Srebrenice, ali samo je jedan neprijatelj bio dovoljan da ubije život u tom muslimanskom mjestu. Ubijene nedužne muslimane Srebrenice njihovim majkama u život nikakakvi žalopojni govori ne mogu vratiti. One samo mogu gledati u bašluk i nišane na kojima su imena njihovih sinova, ali bašluk nije u stanju mijednu riječ prozboriti. Bašluk šuti, nišan ne priča, ostala je samo tuga i nada u pravdu, onu Božiju, jer su Bošnjaci već odavno izgubili svaku nadu u onu ljudsku, međunarodnu pravdu. I kada nas svi napuste, kao što su napustili Srebrenicu i njene stanovnike 1995. godine prošlog stoljeća, muslimanima ostaje Allah. Jedini, da se u Njega i Njegovu pravdu uzdaju, jer će On svima nama na Mizani-teraziji naša djela izvagati. I Kablima i Hablima, i žrtvama i koljačima, i ubijenim i ubicama. Tada će se i kadijama i sudijama suditi, mjerit će se da li su oni presude donosili onako kako to pravda zahtjeva. Ako se na ovome svijetu može nešto sakriti, na Ahiretu će sve izaći na vidjelo. Oni koji u Boga i Ahiret ne vjeruju, takvi rade ono što oni hoće i prave nered na Zemlji. Mi muslimani, u Boga Dragog vjerujemo, i nadamo se da će nas za sva naša dobra nagraditi, a molimo ga da nam grijehe oprosti. Allahu naš, smiraj nam podari, saburom nas okiti, u belaju i nevolji nam pomozi da se strpimo, u dobru ne dozvoli da se osilimo. Gospodaru naš, daj da ustrajemo na putu dini-islama, i budi nam milostiv na Danju sudnjem. Amin, ja Rabbel-alemin“.

U ime Instituta za istraživanje genocida, Kanada i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike Akademiji se obratio Emir Ramić, direktor Instituta govorom pod nazivom „Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu „povijesni višak“, koga prenosimo u cjelosti.

Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu „povijesni višak“

Brate i sestro,

Istina o genocidu u Srebrenici je dio istine čovječanstva

Ove godine, šireći istinu o agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovinu i tražeći pravdu za žrtve tih zločina, smo u Hamiltonu iz duga prema onima koje su otrgli iz naših života, koje su nevine pobili najstrašnijom smrću. Zato je naš bol je do neba veliki i u bolu provodimo ove dunjalučke dane. Nakon ovogodišnje dženaze, u Potočarima je konačan smiraj pronašlo 6.241 Srebreničanin, od ukupno 8.372. Do sada je pronađeno 7.100 skeleta, dok se za 1.200 još traga. Ukupno 6.900 pronađenih žrtava ima svoja imena i prezimena, a 200 još nije identificirano, jer nisu pronađene porodice i bliski članovi porodice od kojih bi se uzela krv za taj postupak. Potočari jesu smiraj žrtvama, ali i poziv da budemo u njihovoj blizini, da budemo jedinstveni.

Postiđeni smo zbog potpunog raspada svih obećanja

Postiđeni smo zbog potpunog raspada svih obećanja „novog svjetskog poretka“ u slučaju Srebrenice – prepuštanja „zaštićene zone“ Ujedinjenih nacija Mladićevim koljačima; isključive brige za „UN trupe na terenu“ bez i najmanje odgovornosti za nejač Srebrenice; odbijanja da se izvedu traženi vazdušni udari u odbranu „zaštićene zone“ kako se ne bi narušavala atmosfera za diplomatske posjete međunarodnih izaslanika Bildta i Akashija Slobodanu Miloševiću ili generala Janviera Ratku Mladiću. Ovo je poraz čovjeka i civilizacije. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid protiv njenih građana su bili epskih razmjera. U tim največim zločinima poslije Holokausta ideja Bosne i Bosanski duh, ne samo kao politčka opcija, već prije svega kao najsnažniji samodefinirani, kulturni identite Bosne i Hercegovine i Bošnjaka su opstali. A Evropa i dalje samoživo strahuje za „jedinstvo” svoje kulture, panično reagujuči na sve upade islamskih obilježija u njen prostor. Zato je Evropa mirno posmatrala zločin nad državom i zemljom Bosnom i Hercegovinom, dovodeći svoje proklamacije o multikulturalnosti i demokratiji do licemjerstva. Evropa problematizira i državotvornost bošnjačkog naroda kao večinskog muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini sa ciljem da se on iz državotvornosti svede na folklornu grupu. Karadžić i Tudžman su javno govorili opravdavajući rat koga su vodili i u skladu s tim djelovali kako oni u Bosni i Hercegovini stoje na braniku krščanske Evrope. Britanska i francuska zvanična politka je podsticala zločin protiv Bosne i Hercegovine, posebno genocid protiv Bošnjaka. Evropa se nije zaustavila na tome, već ona priznaje i nagrađuje rezultate agresije i genocida. Zaslugom Evrope se masovne ukope identificiranih žrtava genocida u Potočarima  „obezbjeđuje“ ista ona policija kao institucija i kao pojedinci, koja je učestvovala u tome genocidu. Masovne ukope nadgledaju isti oni monstrumi koji su masakrirali te ljude samo zato što su Bošnjaci, muslimani. Ratno i poratno prepuštanje srpskim đelatima bošnjačke žrtve, je svjesni čin koji određuje odnos Evrope prema agresiji i genocidu u Bosni i Hercegovini.

Evropa je poslušala glas srpskih orjentalista

Evropa je poslušala glas srpskih orjentalista koji su pripremili ideološku platformu za agresiju i genocid. Ta idelogija je tumačila bosanskohercegovačku različitost kao trajnu nepomirljivost sa konačnim ciljem uništavanja svega živog i mrtvog. Zato se sistematsko, institucionalno izvršenja zločina protiv Bosne i Hercegovine ne može samo preklapati sa individulanom odgovornošču. Postoji i nadindividualna odgovornost. Ti „ljudi“ nemaju grižu savjesti, nemaju kajanje za zločin. Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima je njihov cilj. To je s onu stranu razuma. Riječ je o najmonstruoznijem zločinu za rad “viših“ ciljeva. Uništiti sve živo i mrtvo u jednom prostoru od djeteta i čovjeka preko njihove časti, bogomolja, instituta, knjiga do nadgrobnih spomenika. Ta ideologija je sva u krvi u najdubljem mraku mitskoga.

Zlo poslije zločina nad Bosnom i Hercegovinom dobiva na snazi u svijetu

Sada je samo oružije utihnulo.  Zločini se nastavljaju na razini ideologija. Srpska i hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu na nedužnost i mladost djece, na čast žene, na biblioteke i institute je tragedija čovjeka, civilizacije, svijeta. Zlo poslije zločina nad Bosnom i Hercegovinom dobiva na snazi u svijetu.  Bosna i Hercegovina se brani oružijem, ali i kreacijom i tolerancijom. To je borba kreacije i rušilaštva u kojoj je Bosna i Hercegovina spašena i ako su joj velike sile namjenile smrt. U toj stalnoj borbi Bosna i Hercegovina i Bošnjaci nisu „povijesni višak“. Bošnjaci su ojačali kao državotvorni, politički subjekat. A bosna i Hercegovina ostala zemlja i država.

Autoagresija sa suicidom genocidnog entiteta

Zločin protiv Bosne i Hercegovine još traje. Na djelu je autoagresija sa suicidom entiteta, posebno manjeg entiteta na bosanskohercegovački jedinstven kulturni identite. Bošnjacima predstoji najvažnija bitka, bitka sa samim sobom. Bošnjaci još nisu prepoznali svoje prave vrijednosti i svoje autentične interese. Sastavni dio bošnjačkih osnovnih vrijednosti i minimum zajedničkih bošnjačkih interesa je istina i pravda. Anuliranje rezultata agresije i genocida i nacionalno jedinstvo. U ime pobjede istine i pravde brate i sestro zapamti tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: “Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je! Kaže: “Rađam!” “De sine”, velim ja njoj, “ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu”… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: “Spusti to dijete dolje!”, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”  Zapamtimo, tek rođeno dijete je u Potočarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oči njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!!! Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu u zaštićenim zonama, a posebno Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu spriječili zločin!  Haram bilo onima koji zaborave, da je za samo sedam dana jula 1995. godine u Srebrenici ubijeno 8372 Bošnjaka, iza kojih je ostalo 10000 jetima, koji su izgubili: očeve, majke, sestre, braću, dajidže, dajidžiće, amidže, amidžiće, tetkove i tetiće. Haram bilo onima koji zaborave ubijene, silovane, mučene u koncentracionim logorima smrti, na silu protjerane nedužne, dobre Bošnjane. Haram bilo onima koji zaborave agresiju, genocid, ekocid, etnocid, urbicid, elitocid, koncentracione logore smrti, uništene bogomolje, biblioteke, institute. Haram bio onima koji nisu u redovima borbe za istinu i pravdu.

Sjećanje na Srebrenicu jula 1995: Umjetnički projekat “Što Te Nema” u Torontu

Povodom 19. godišnjice najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata u Evropi, genocida u Srebrenici, pod pokroviteljstvom Instituta za istraživanje genocida iz Kanade (IGK), Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) i bošnjačkih organizacija i zajednica u Kanadi, umjetnica iz New Yorka Aida Šehović, inače članica   Internacionalnog ekspertnog tima IGK, a u saradnji sa Harisom Čelićem iz Toronta, također članom Internacionalnog eksertnog tima IGK, su organizovali u Torontu već međunarodno afirmiranu umjetničku postavku pod simboličnim nazivom “Što Te Nema?”. Prijatelji istine o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida protiv njenih građana i prijatelji pravde za žrtve tih največih zločina poslije holokausta u Evropi na ulicama Toronta su dan nakon dženaze za 175 žrtava genocida u Srebrenici poredali fildžane u znak sjećanja na žrtve agresije i genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Fildžane su donirale bosanskohercegovačke porodice širom svijeta. Bosanska kahva je jedan od najvažnijih simbola bošnjačke i bosanskohercegovačke historije, tradicije i kulture. Dijeleći kahvu sa drugima Bosanci i Hercegovci podsječaju na najuzvišenije principe Ideje Bosne i Bosanskog duha, priznavanje, prihvatanje, poštovanje, tolerisanje drugog i drugačijeg kao bitnog faktora egzistencije čovjeka i civilizacije. Upravo su ti uzvišeni principi bili meta agresije i genocida. Sipanjem kahve u fildžane koji su poredani na ulici, građani Toronta su se simbolično sjetili žrtava genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Istovremeno  ovim simboličnim, umjetničkim činom pokazana je Kanađanima i svijetu Ideju Bosne i Bosanski duh koji egzistiraju u Bosni i Hercegovini više od hiljadu godina. Fildžani su namijenjeni i posvećeni onima koji bi, da su danas živi, pili kahvu.  Do sada je “Što Te Nema?” postavljen svakog 11. jula u Washingtonu, Njujorku, Istanbulu, Burlingtonu, Norrmalmstorgu, Hagu, Tuzli, Sarajevu.

 011[1] 017[1] 006[1] 008[1]24[1]