ChicagoRaja: Razgovor sa prof. dr. Senadinom Lavićem, profesorom na Fakultetu političkih nauka i Direktorom BZK „Preporod“

Prof. dr. Senadin Lavić je rođen u Konjicu 13. 7.1965. godine. U rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
1985/1986 školske godine započinje studij na Odsjeku za filozofiju i sociologiju, koji uspješno okončava 1989. godine. Postdiplomski studij na istom fakultetu upisao je 1990. godine, a 1999. godine odbranio je magistarski rad o Adornovoj kritici savremenog društva (Dometi Adornove kritike modernog društva). Također, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2003. godine odbranio je doktorsku disertaciju pod naslovom Racionalnost, jezik i zajednica (mentor prof. dr. Jelena Berberović). Od 1997. godine radi na Univerzitetu u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, prvo kao asistent na predmetu Metodologija društvenih znanosti; od 2000. godine kao viši asistent na istom predmetu, od 2004. godine kao docent, a od 2008. kao vanredni profesor. Na studijskim boravcima u Njemačkoj (Bonn) i Austriji (Graz) istraživao je sa stanovišta pluralističke perspektive pristupe i metodologije koji su u dvadesetom stoljeću dominirali u radu društvenih znanosti.

Učestvovao je u brojnim znanstveno-istraživačkim aktivnostima sa studentima i sa drugim istraživačkim timovima. Sudjelovao je u radu znanstvenih skupova posvećenih perspektivama znanosti, obrazovanja, razvitka bosanskohercegovačkog društva i države Bosne i Hercegovine. Okrenut je principima kulture mira i vrijednostima pluralističke racionalnosti koja je osnova života u razlikama. Lavićevo znanstveno polje interesovanja je metodologija shvaćena kao kritičko-istraživačka svijest u znanstvenim
istraživanjima. No, pored metodologije istražuje u polju recentne društveno-znanstvene (socio-politološke) fenomenologije, kulturnih studija (cultural studies), sociologije migracija, socijalne epistemologije (znanje u društvenom kontekstu), savremene filozofije (posebno problemi jezika i racionalnosti), leksikologije (rječnik filozofskih pojmova, leksikon socioloških pojmova, onomastičke studije s akcentom na antroponimijske probleme i bošnjačka prezimena) i dr.

Lavić je dosada objavio dvije knjige: Pluralistička racionalnost (Sarajevo, 2004) i Između periferije i centra (Sarajevo, 2006). Voditelj je master studija na Fakultetu političkih nauka, Glavni i odgovorni urednik univerzitetskog časopisa Pregled, Predsjedenik je BZK „Preporod“, te član Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99.

Naše povijesno narodno ime je Bošnjak

Kako ocjenjujete bošnjačko „nacionalno stanje“ danas? Šta su primarni bošnjački nacionalni prioriteti i interesi i kako do njih doći?

Prof. dr. Lavić. Svjedoci smo složene i teške konsolidacije bošnjačkog bića u današnjici. Nazovimo to povijesnom unutarnjom konsolidacijom koju moramo učiniti i kroz koju moramo proći. Možemo reći, naravno, da smo odgovorni što nosimo dio tog tereta na svojim plećima. Naša generacija ima povijesnu odgovornost da započete procese dovede do razine koju omogućava naše
vrijeme. Ne treba smetnuti s uma da su Bošnjaci narod koji je preživio genocid u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. U tom smislu, Bošnjaci su narod koji nadolazi iz prostora sjenki, isplaniranog nestanka i uništenja, svjestan svoje povijesne sudbine i odlučan da dostigne slobodu i dostojanstvo. U tome ih ne može zaustaviti zločinački velikosrpski projekt i njegovi trabanti u Bosni koji šire kulturu zla.

Iz problemskog okružja sadašnjice pred nas se postavlja zadatak da djelujemo prema prioritetima koje nam je nametnulo vrijeme. Smatram da smo iz određenih krugova bošnjačke politike, u posljednjih dvadeset godina, primili sasvim pogrešne smjernice za djelovanje koje su zahtijevale navodnu neophodnost islamizacije bošnjačkog naroda, religijski preporod i isticanje važnosti svešteničkog staleža u društvu. Međutim, bilo je potrebno našem narodu strateški osigurati modernizaciju i kvalitetnu edukaciju u savremnim znanstvenim sadržajima evropskog svijeta i nikako ne izgubiti iz vida da je Bosna i Hercegovina religijski pluralno društvo. Danas uviđamo taj strateški promašaj bošnjačkih ideoloških orijentacija i populističke politike. Ako smo pošteni
trebamo priznati pogrešku i nastaviti ispravljati elemente u procesu. Od masovke u politici nemamo velike koristi. Naprimjer, kao kad u sistemu obrazovanja svu pažnju poklanjate lošim studentima, nedoraslim za studij, a zanemarujete odlične i nadarene studente. Mi moramo prihvatiti vrijednosti evropske moderne, jednog od najvažnijih poduhvata u povijesti čovječanstva. Smješno je kad neka religijska postavka hoće da potčini modernu svojim dogmatskim sadržajima, pa bila ona kršćanstvo ili islam u interpretacijama njihovih fundamentalista.

Naši su prioriteti u obrazovanju, društvenom razvoju i euroatlanskim integracijama. Ti procesi će biti zakočeni od strane antibosanskih snaga koje sasvim otvoreno rade na potkopavanju bosanskohercegovačke državne supstance. Oni
opstrukcijama nastoje dovesti do zamora patriotske snage i njihove prijatelje u vezi sa odbranom Bosne i Hercegovine. Bošnjaci s probosanskim Srbima i Hrvatima moraju, pritom, svim raspoloživima sredstvima raditi na očuvanju internacionalno
priznate države Republike Bosne i Hercegovine i pokazati da su jaki i odgovorni. Bošnjaci danas moraju iskazati veliku političku mudrost i odgovornost prema državi Bosni i Hecegovini. Ne smiju više praviti kompromise kojima potkopavaju
državu Bosnu i Heregovinu, a naročito ne u vremenima otvorene saradnje između dva velikodržavna ekspanzionizma, srpskog i hrvatskog. Projekti stvaranja nacionalnih država, srpske i hrvatske, nailazili su u Bosni i Hercegovini na nesavladivu prepreku. Etnonacionlana država, u svom svojem značenju, nikada nije bila moguća u Bosni i Hercegovini. Zašto? Zato što je povijesno Bosna i Hercegovina suštinski pluralno društvo, te zato i ideologijski suprotstavljenoideji homogene nacije. Upravo iz nerazumijevanja ove činjenice proizlazi cjelokupna bosanskohercegovačka drama i neprijateljske nakane prema Bosni i
Hercegovini od strane njezinih prvih susjeda, Srbije i Hrvatske.

Ko i zašto producira podjele među Bošnjacima? Šta je po vama Bošnjak, a šta je musliman? Kakav treba biti bošnjački odnos između nacije (države), naroda, vjere i društva?

Prof. dr. Lavić. Pratim stanje Bošnjaka na prostorima Bosn ei Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije. Negdje su Bošnjaci sami odgovorni za svoje stanje konfuzije i izmanipuliranosti, a negdje ih svjesno određeni režim i njegove obavještajno-policijske službe dovode u stanje zbunjenosti i konfrontacije suparničkih grupica koje su podijeljene
prema nekom mizernom principu lične korist, a pritom ne poštuju princip bošnjačkog interesa. Vjerujem da će biti sve manje prostora i uslova da se manipulira Bošnjacima iz nekog neprijateljskog centra, kao i iz redova bošnjačkih funkcionera, koji već dvadeset godina raspolažu Bosnom i Bošnjacima kao da je to njihovo privatno vlasništvo.

Naše povijesno narodno ime je Bošnjak. Mi trebamo biti ponosni na svoje ime i uvijek ga isticati ako se pokušava bošnjački narod svesti na neko drugo određenje koje opisuje jednu njegovu karakteristiku. Od septembra 1993. godine mi smo odlučili da vratimo svoje staro ime i to je završen proces. Naše ime nije „bosanski muslimani“ ili samo „muslimani“ – to su geografske i
religijske odrednice dijela našeg bića. U tim oznakama opisuju se neka svojstva jednog naroda – Bošnjaka. One su samo deskripcije, ali nikako nisu ime. Dakle, pitajmo se uvijek kakvo je narodno ime tome narodu koji potiče iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije i koji je danas rasut diljem svijeta od Novog Zelanda do Amerike, a
prihvata bosansko i bošnjačko određenje. Već od 18. stoljeća Bošnjaci se bore se za svoj opstanak i identitet, očuvanje svoje vjere i maternjeg jezika koji nazivaju bosanskim jezikom. Dakle, ime tog naroda je staro i poznato: Bošnjaci. To se nikada više ne smije zaboraviti, jer ko zaboravi svoje ime nadjenuće mu se neko drugo. Tako je bilo tokom dvadesetog stoljeća – nudili su nam da budemo pod zastavom srpstva, hrvatstva ili jugoslavenstva, ali nikako bosanstva i bošnjaštva. Asimilacija nije uspjela i Bošnjaci su danas u postgenocidnoj fazi egzistencije. Završena je epoha neopredjeljenosti Bošnjaka i sad su na putu da iskušavaju vlastitu određenost u novom povijesnom kontekstu.

Moja vjera je moja lična stvar i nema sveštenika koji može da njome manipulira. Ja, kao građanin Bosne i Hercegovine, to ne smijem dozvoliti. Religijska institucija koja se zove Islamska zajednica je dužna da se brine o vjeri. Religijske institucije, smatram, daju sebi previše prava i važnosti u nerazvijenim društvima – one ne smiju zloupotrebljavati čovjekovu prirodnu
potrebu da vjeruje u Božiji red. Religijske institucije u građanskom, sekularnom društvu moraju uvažavati javni prostor, tj. znati da postoje i drugi dijelovi javnosti koji u tom prostoru sudjeluju. Bošnjaci nisu religijska skupina nego narod i religijske institucije to moraju poštovati. Svaki sveštenik koji ih neprestano i neprecizno svodi na „muslimane“ ne dopušta im da se uzdignu u egzistenciju naroda i nacije – građana države, te im se odriče pravo da žive kao političko biće. Velikosrpski projekt je svojom propagandom stvarao sliku o Bošnjacima kao religijskoj skupini koja nije narod, te stoga treba da se opredjele za srpstvo ili hrvatstvo. Međutim, Bošnjaci su politički subjekt u Bosni i Hercegovini i u tom svjetlu imaju važnost za druge. Sveštenici
su, nažalost, počeli da izigravaju stručnjake za „nacionalno pitanje“, politiku, strategiju, ustavna pitanja, a zanemarili su ljude u džematu i svakodnevno administriranje u poslovima religijske zajednice koja je njihova nadležnost. Humanističko-društvena inteligencija kod Bošnjaka danas ima zadatak da razotkriva i priječi svaki pokušaj svođenja nacionalne i narodne određenosti na
razinu „religijske skupine“ u koju je planski zguravaju zagovornici antibosanske politike.

U toku je važan proces diferencijacije između narodnog, nacionalnog (državno-pravnog) i religijskog sadržaja kod Bošnjaka. To se može shvatiti kao proces stabilizacije bošnjačkog naroda i njegov konačni odgovor na brojne izazove iz 20. stoljeća. Mogu reći da je to najveći kulturni događaj u kojem sudjelujemo danas. Dugo smo živjeli koncepciju života u kojoj je religijska zajednica bila jedini okvir i spasonosni oslonac za narodni (etnički) i vjerski identitet bošnjačkog naroda. To je vrijeme od osamdesetih
godina 19. stoljeća do šezdesetih godina 20. stoljeća. I ono je nepovratno prošlo! U tom vremenu se pojavljuju Muslimanska narodna organizacija, Jugoslovenska muslimanska organizacija, Stranka demokratske akcije i druge političke partije bošnjačkog naroda. Niko ne spori, ni sociološki ni antropološki, da vjerovanja u kulturi čovjeka, kao i svakog naroda ponaosob, imaju vrlo važno mjesto i da su kroz povijest stvarala određene slike svijeta koje su pomagale čovjeku da se orijentira u egzistencijalnom djelovanju. Mi zbog toga govorimo o islamskoj i muslimanskoj kulturi i civilizaciji, o svetoj tradiciji i velikom naslijeđu. U kulturno pamćenje pojedinaca i naroda između brojnih sadržaja spada i slobodno izražavanje mišljenja i slobodno izražavanje vjere. U epohi moderne politika je postala djelatni okvir u kojem se predstavljaju ideje i interesi različitih društvenih grupacija. U svijetu politike oblikuju se politički programi i za njih se građani ili članovi društva opredjeljuju i daju im svoju podršku glasanjem na redovnim ili vanrednim izborima. Politički programi su uvijek prilagođeni aktuelnom društveno-povijesnom stanju i u njima se iskazuju stavovi o bitnim sadržajima tog stanja. Svi građani s pravom glasa imaju jednaku mogućnost da svoj glas daju onome za koga oni smatraju da će ostvariti njihove interese: pojedinac, politička stranka, politički program. To je srce demokratije. No, mi moramo odgovoriti na pitanje: zašto se Bošnjaci i dalje pokušavaju svesti na religijsku zajednicu i ko su zagovornici i nosioci tih
nakana?

Da li Bošnjacima treba još jedan sabor ili se Bošnjaci trebaju vratiti pravnom domenu rješavanja svojih nacionalnih, narodnih, jezičkih, teritorijalnih i državotvornih pitanja u okvirima postojećeg
bosanskohercegovačkog društva i države?

Prof. dr. Lavić. Saborovanje je jedan vid rješavanja nagomilanih problema. Ali, to se najčešće radi ako ne postoje institucije pravne države i sekularnog društva ili te institucije ne funkcioniraju u punom kapacitetu. Sabori u sebi posjeduju tu tribalističku dimenziju koja uvijek govori iz neke getoizirane pozicije i nije u stanju da koristi institucije i tijela političkog sistema. Narod se skupi „na ledinu pred svojim vođom“ i kao donosi neke odluke. To imamo u srpskom i hrvatskom etnonacionalizmu. Smatram da
etnički sabori samo doprinose većoj izoliranosti i duhu getoiziranog življenja. Bošnjacima trebaju otvoreni kritički dijalozi i institucije (državne, kulturno-znanstvene, ekonomske, finansijske) koje će doprinositi jačanju države Bosne i Hercegovine i njihovom općem položaju. Ne vjerujem da Bošnjaci mogu opstati u nekom getu neovisno od države Bosne i Hercegovine. Dakle, treba jačati institucije i tijela države Bosne i Hercegovine, a ne zamajavati se predmodernim oblicima „homogeniziranja naroda“. Oni koji hoće saborovanje trebaju znati da ovo nije 1993. godina, da je država Bosna i Hercegovina opstala bez obzira na
agresiju njezinih susjeda, da se može komunicirati kroz kanale političkog i društvenog sistema, da saborovanje odgovara velikosrpskim i velikohrvatskim koncepcijama etničke teritorijalizacije Bosne, da Sarajevo više nije pod opsadom srpskih topova, da Bošnjaci nisu neko pleme kojem treba nepogrješivi vođa i tome slično… Bošnjacima treba više znanosti, odgovornosti, spremnosti na rad i odricanje, više moralnosti i vizija, jedna ideja aktivizma, a ne nikakvog jednoumlja ljudi koji bez ikakve odgovornosti sjede u institucijama sistema. Vjerujem da se sistem može napraviti step by step metodom i na tome
treba istrajno raditi.

Svjedoci smo postojanja različitih koncepcija razvoja bošnjačkog nacionalnog bića. Kakva je uloga nezavisne bošnjačke inteligencije u kreiranju jedinstvene koncepcije nacionalnog i narodnog razvoja Bošnjaka?

Prof. dr. Lavić. Važno je da se posljednjih dvadeset godina govori o Bošnjacima s raznih znanstvenih pozicija – politoloških,
historiografskih, socioloških, antropoloških, etnoloških, ekonomskih, pravnih i dr. U posljednjih dvadeset godina pojavilo se toliko dobrih i vrijednih knjiga o Bošnjacima i Bosni da se više ne mogu zanemariti. Ne radi se samo o domaćim autorima, nego i o brojnim stranim autorima iz Evrope, Amerike i Australije. Trebamo se sjetiti S. Bašagića, A. Muradbegovića, H. Ćišića, D. Sušića, S. Kulenovića, Dž. Bijedića, H. Pozderca, M. Dizdara, S. Balića, A. Zulfikarpašića, M. Imamovića, M. Filipovića, M. Nezirevića, A. Purivatre, H. Mulaibrahimovića, K. Prohića, F. Muhića i mnogih drugih u prošlosti, pa do današnjih imena kakvi su N. Duraković, E. Zgodić, Š. Filandra, A. Mujkić, H. Repovac, Dž. Ibraković, E. Karić, A. Silajdžić, R. Hafizović, R. Mahmutćehajić, S. Bandžović, H. Kamberović, D. Abazović, Z. Delić i mnogi drugi koji odgovorno razvijaju misli o Bosni i Bošnjacima. Naravno, ovdje nisam naveo sve ljude i važne ideje, jer mi je namjera bila da ukažem da je na djelu veliki intelektualni proces oko promišljanja bitnih sadržaja bošnjačkog bića. I to je najvažniji momenat – znanstveno vođenje brige o narodu i državi.

Već je jasno da je uspostavljena paradigma po kojoj je razvitak Bosne i Hercegovine i njeno kulturno-povijesno pozicioniranje u evropske tokove glavni interes Bošnjaka i onih koji prihvataju državu Bosnu i Hercegovinu. Država Bosna i Hercegovina je naša najvažnija tema i vrhovni pojam djelovanja. Naravno, bošnjačka inteligencija treba i mora nastaviti raditi na razvoju bosanske države u novom povijesnom kontekstu. Ona ne smije pitanja države i njenog razvoja ostaviti u rukama politikanta i političkih birokrata. Još bih napomenuo da u pojam „bošnjačke inteligencije“ ubrajam i podrazumijevam ljude od znanosti i mišljenja u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, tj. one koji su u Bosni i one u dijaspori. To su dva obraza jednog te istog lica. Inteligencija treba da ponudi plural vrijednosti i ciljeva za daljnji napredak Bošnjaka i Bosne kao pluralnog društva.

Ključni problem je postojanje entiteta koji se razumijeva kao ratni plijen agresora na Bosnu i Hercegovinu

Kako Bošnjaci mogu prevazići poziciju žrtve i početi graditi jedan novi modus vlastite narodne egzistencije? Može li se bošnjački identitet, kako individualni tako i kolektivni definirati preko znanja? Ako može kako, na koji način i sa kojim subjektima?

Prof. dr. Lavić. Mi jesmo žrtva stravične agresije prvih susjeda, Miloševićevog i Tuđmanovog režima. To je povijesna činjenica i
iskustvo. Ali, mi ne možemo ostati na naraciji o žrtvama, jer ćemo izgubiti osjećaj za povijesnu orijentaciju i osloboditi se odgovornosti za vlastito stanje. Razvoj bošnjačke svijesti provodi se preko znanja, odnosno preko oblikovanja svijesti kroz znanje. U tom pogledu neizostavna je uloga obrazovnog sistema i kulturnih institucija na profiliranju bošnjačkog identiteta koji je izraz bošnjačkog suočavanja s izazovima vremena u kojem se živi. Iz toga slijedi da je svaka generacija Bošnjaka dužna da radi na
svome identitetu i da ga usavršava i dopunjava novim iskustvima i znanjima. Dinamička karakteristika postojanja pojedinca i kolektiva zahtijeva od njih da u tom procesu pronalaze nove dimenzije i vrijednosti vlastitog napretka. Zato je važno danas da Bošnjaci budu dio onoga što se zove knowledge based society i da u njemu nađu svoje egzistencijalne interese.

Zašto se bošnjačka politika još nije adekvatno odredila spram entiteta Republika srpska koji je činjenično genocidna tvorevina?

Prof. dr. Lavić. To je pitanje koje dezavuira određene unutarbošnjačke grupacije i njihove predrasude. Slažem se s vama da je entitet RS rezultat genocida nad bošnjačkim narodom. Tu strašnu činjenicu još uvijek nismo promislili i na osnovu nje poduzeli određene korake. Nije normalno „prihvatiti“ ili „priznati“ entitet RS koji je nastao na masovnim grobnicama Bošnjaka. Pa to je vrhunac nemorala i mazohizma s bošnjačke strane! Pritom, bošnjačka politika nije jednoznačno definiran pojam. Postoji otvorena
disproporcija između bošnjačke inteligencije i onih koji se izdaju za političare koji navodno brinu za „bošnjački interes“. Bošnjaci moraju otvoriti razgovor o prisilnoj suspenziju Ustava Republike Bosne i Hercegovine i pokazati da je, zločinom genocida na tlu internacionalno priznate države Republike Bosne i Hercegovine, nametnut entitet koji se zove RS – u potpunosti djelo zločina. To
je vrhunac barbarstva. Tu se mora prići s pozicije prava i ne odstupati u područje „dogovaranja“.

Međunarodni sud pravde u Hagu je u Presudi 2007. godine označio entitet RS odgovornim za genocid u regionu Srebrenice. Time je taj entitet delegitimiran i dezavuiran kao zločinačka i nelegalna tvorevina na tlu Bosne i Hercegovine. Svi smo toga svjesni i u budućnosti će taj entitet postati veliki problem daljnjeg razvoja pluralnog društvenog života u Bosni i Hercegovini, a posebno će služiti za ometanje razvoja Bošnjaka. Taj entitet je već postao smetnja demokratskog razvoja zemlje, pa izgleda da mu je
to i svrha dosadašnjeg postojanja. U tom entitetu se ostvarila apsurdnost našeg vremena i perverzija u kojoj sudjeluju stotine hiljada ljudi zaboravljajući da je to djelo zločina genocida (Republic of genocide).

Bošnjački političari, nažalost, vrlo malo koriste sredstva prava i pravnih procedura za zaštitu od djelatnog velikosrpskog projekta. Oni danas prave štetne ustupke pred združenim poduhvatom Miloševićevih i Tuđmanovih nasljednika u današnjem vremenu – Dodika i Čovića.

Sadržaj političkog života mora se vezati za domen prava i doslijedno se njega držati

Zašto Bošnjaci stalno zaobilaze pravni domen rješavanja krucijalnih pitanja vlastite egzistencije i egzistencije njihove jedine domovine Bosne i Hercegovine?

Prof. dr. Lavić. Bošnjački političari su navučeni da se „dogovaraju“ o onome o čemu se ne može razgovarati: da li je Bosna i
Hercegovina država? Treba li Bosna i Hercegovina biti pluralno društvo? To je započelo 1990. godine s projektima rušenja komunizma i etničkog razgraničavanja u Bosni i Hercegovini (crtanjem mapa). Ovo što se danas dešava nije stvar neke
slučajnosti. U društvenim i političkim odnosima ljudi nema ništa slučajno. Kad jednog trenutka pristanete da se „dogovarate“ o državi i njenom biću, a napustite okvir prava, onda je vrlo izvjesno da ćete doći u tešku situaciju. U takvoj situaciji se nalazimo danas.

Cjelokupan sadržaj političkog života mora se vezati za domen prava i doslijedno se njega držati. Osim prava danas ne postoji drugi okvir za Bošnjake preko kojeg bi oni mogli ostvarivati svoje strateške interese. Sama bosanskohercegovačka država je nezamisliva bez vladavine prava. Pravo je okvir u kojem Bošnjaci trebaju egzistirati i koji im osigurava da kad-tad istjeraju
stvari na čistac u odnosima sa Srbima i Hrvatima. „Dogovori“ koji se vode po raznim svartištima nepovratno potkopavaju „vladavinu zakona“ i državni poredak.

Tako se pojavljuju ljudi i grupe koje stoje iznad zakona i čine vrlo opasne stvari po građane i državu. Bosna i Hercegovina mora kroz domen prava graditi svoju budućnost.

U zadnjih nekoliko mjeseci u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj dijaspori iznikao je pokret za povratak Ustava RBiH. Pokret se proširio i u samoj BiH koristeći savremena sredstva internet komunikacije. Kakvo je vaše mišljenje o ovoj inicijativi? Istovremeno imamo inicijative nekoliko grupa bošnjačkih i bosanskohercegovačkih inteletkualaca koji umjesto povratka Ustava RBiH traže izmjene postojećeg Ustava. Šta mislite o ovim inicijativama? Šta je bošnjački nacionalni prioritet po pitanju potrebitosti izmjena Ustava BiH?

Prof. dr. Lavić. Da, to je vrlo bitno pitanje za nas. Inicijativa ima smisla ako se vidi da je Ustav Republike Bosne i Hercegovine
silom, dakle, nelegalno i bez predviđene pravne procedure suspendiran. On je bio građanski Ustav par excellence koji je preferirao parlamentarnu demokratiju. Na Referendumu za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu (29. 2. i 1. 3.1992. godine) 64 % građana je glasalo ZA. Takva je Bosna u maju 1992. godine primljena u UN kao 177. članica. Ona se bila tek internacionalno rodila,
a velikosrpska vojska je krenula da je pokopa u strašnoj vojnoj agresiji. Također, srpski političari iz SDS su napravili vještu podvalu devedesetih godina dvadesetog stoljeća kad su tzv. „srpsko nacionalno pitanje“ u Bosni i Hercegovini bez osnova izjednačili s „pravom naroda na samoopredjeljenje“, te su tako željeli da nas uvjere da je njihov nelegalni referendum u istoj ravni s referendumom građana Republike Bosne i Hercegovine za nezavisnu državu. Etnički referendum srpskog naroda za ostanak u Jugoslaviji – održan prije republičkog, 9. i 10. 11. 1991. – bio je nelegalan i protiv Ustava Republike Bosne i Hercegovine. On je predstavljao razvijanje inicijative za stvaranje srpske etničke države na tlu Bosne i Hercegovine koja bi bila dio države svih Srba ili
kako to D. Ćosić zagovara – „svi Srbi u jednoj državi“. To je bilo nelegalno i protivdržavno djelovanje, pripremljena pobuna iza koje je stajala Jugoslovenska armija i režim u Srbiji u namjeri uništavanja pluralnog bosanskohercegovačkog društva i države.

Ustav Republike Bosne i Hercegovine je onaj Ustav koji se razvija od 1974. godine u SR BiH kao federalnoj jedinici SFR Jugoslavije. Od 1974. do 1992. godine na tom Ustavu bilo je oko 500 intervencija: zakona, uredbi i amandmana. Iz toga je nastao Prečišćeni tekst Ustava Republike Bosne i Hercegovine koji je svojim sadržajem zadovoljavao standarde ustavnosti zapadnoevropskih nacija. U njemu je ozakonjen princip građanske parlamentarne demokratije – građani su bili nosioci vlasti u državi. Poslije, tokom agresije i mirovnih konferencija građanin će nestati ili će služiti kao stilska figura, a na njegovo mjesto će stupiti etnikum. Nakon Wance – Owenovog mirovnog plana internacionalna diplomatija se okrenula etničkim kriterijima u
vođenju pregovora čime se priznaju rezultati ratnih osvajanja. Ustav Republike Bosne i Hercegovine bio je važeći 1992. godine kada su velikosrpski „operativci“ (u dogovoru s beogradskim instruktorima) na tlu Republike počeli praviti svoje Ustave i otvoreno prijetiti ratom. Ustav Republike Bosne i Hercegovine je „samo nestao“ u toku tzv. mirovnih konferencija o Bosni i Hercegovini koje su se vodile pod budnim oko britanske i francuske političke inicijative koje su svodile agresiju na Bosnu i Hercegovinu na „sukob zaraćenih strana“. Etnička konstitucija države postala je „normalna“ stvar, a njezina pluralnost je zanemarena i prešućena. Ovo što je danas od Bosne i Hercegovine napravljeno po raznim međunarodnim mirovnim konferencijam, rezultat je makijavelizma moćnih diplomatija. To je porušilo sve pravne procedure i ne može se razumijevati sredstvima pravne nauke. Ovo je izraz naše nemoći i internacionlanog nemorala, cinizma i neodgovornosti. Profesor Edin
Šarčević je već 1997. godine upozorio da se neviđeno „ustavno preoblikovanje“ Bosne i Hercegovine nije odvijalo prema pravilima pravne nauke. Ono se, zapravo, odvijalo pod vojnom prisilom i ratnim uništavanjem države Bosne i Hercegovine – diplomatija i politikantstvo su nadvladali pravo i logiku prava. To je zločin nad državom Bosnom i Hercegovinom u kojem veliku odgovornost snose i bošnjački političari koji su „nasjeli“ na velikosrpsku ustavotvornu podvalu zasnovanu na nacionalnosti“ (etnonacionalizam) i etničkim teritorijama.

U mirovnom sporazumu u Dejtonu državi Bosni i Hercegovini je podmetnut, upakovan u Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma o miru, i Ustav. Kako je to moguće? Da li je pravno, prema pravnoj logici, još važeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine koji je privremeno suspendiran u ratnim okolnostima agresije i dogovaranja u neravnopravnim okolnostima? To su „teška“ pitanja za pravnu nauku i povezana su s politikom i moralom. Ona podrazumijevaju moć i velike interese.

Mi ni po koju cijenu ne smijemo odustati od Republike Bosne i Hercegovine. Nije završena borba protiv dva velikodržavana ekspanzionizma – srpskog i hrvatskog. Dejton je bio sporazum o miru i nije mogao ignorirati Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Nikada Skupština Bosne i Hercegovine nije usvojila Dejtonski Ustav i to je važno. Zato se moramo pozivati na
internacionalno pravo, Povelju UN i druge konvencije kojima možemo zaštiti naše pravo. Država se mora braniti sredstvima raspoloživog internacionalnog prava.

Bosni i Hercegovini trebaju institucije demokratske države i civilno društvo

Kako komentirate aktuelne političke, ekonomske i kulturno-naučne prilike u BiH? Kako smanjiti primarnost etnonacionalnog (kolektivističkog) faktora u bosanskohercegovačkom društvu i državi? Kako ojačati faktor
građanstva?

Prof. dr. Lavić. Nama u Bosni i Hercegovini ne trebaju tradicionalni lideri i autoriteti, već institucije demokratske države i civilno društvo. U tim institucijama trebaju sjediti sposobni, obrazovani, odgovorni ljudi koji poštuju princip vladavine zakona. Za vrijeme SR Bosne i Hercegovine napravljen je građanski Ustav koji je omogućavao građanima i narodima punu ravnopravnost, slobodu i dostojanstvo. Danas imamo etničke perverzije (etnomanija) na svim razinama društva i postalo je samorazumljivo da se
neprestano razvrstavamo prema etničkom određenju. Zato smo postali sirotinjski krajolik i predmet manipulacija. Država je danas zaglibila u diktaturu etnikuma i plansku opstrukciju. Značajno je pomenuti da neki srpski i hrvatski političari u Bosni i Hercegovini sada zajedno, koordinirano djeluju protiv države kako bi pokazali da ona ne može postojati.

U Bosni i Hercegovini ne postoje hrvatske, srpske ili bošnjačke teritorije na koje bi neko od ovih naroda imao ekskluzivno pravo. Sve je to teritorija države Bosne i Hercegovine gdje je neko u većini a neko u manjini. Ko tako ne posmatra stvari ima neke pretenzije protiv teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Ni entitet RS nije „srpska teritorija“, bez obzira šta srpski
političari o tome govore (ratni plijen)! S druge strane, vladavina zakona i nezavisno sudstvo su preduslov da se „država otkoči“ iz strašnog škripca u koji su je gurnule nesposobne, kriminalizirane etničke oligarhije koje onemogućavaju da građani stupe u komunikaciju i izađu iz svojih etničkih geta u kojima su zarobljeni već dvadeset godina.

Nedavno ste izjavili da BiH svoju budućnost mora vidjeti u kulturi mira. Zašto je to toliko bitno upravo danas i kako to realizirati?

Prof. dr. Lavić. Mir je prirodno stanje ljudskog bića u kojem ono može da se razvija. Društvo kojem se ne dozvoljava mir ne može razvijati kvalitetne sadržaje egzistencije. A to sada rade velikosrpske mreže po Bosni i Hercegovini. Konfliktnost onemogućava refleksiju, razvoj, prosperitet, demografski procvat itd. „Kultura mira“ se javlja kao neophodan zahtjev čovjeka da živi u miru i slobodi bez bilo kakve prijetnje. Vjerujem da bi uključivanje Bosne i Hercegovine u EU i druge euroatlanske integracije osiguralo razdoblje mira u kojem bi se država stabilizirala i izvršila snažnu unutarnju konsolidaciju na principima evropske modernosti i pravnih normi. Danas antibosanske snage svoje ciljeve ostvaruju tako što državu Bosnu i Hercegovinu
svim mogućim podmetanjima, lažima i opstrukcijma drže izvan okvira EU i evropskih pravila igre. Ključni problem pritom jeste postojanje entiteta koji se razumijeva kao ratni plijen agresora na Bosnu i Hercegovinu. Biti izvan okvira EU za Bosnu i Hercegovinu znači biti u velikoj opasnosti od velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma. Moramo više raditi na ostvarenju vječnog mira, jedne Kantove vizije, da budemo ljudi mira i slobode. Isto tako, moramo svim sredstvima odbraniti svoju slobodu, državu i nezavisnost.

Da li Bošnjaci trebaju imati nacionalni plan i program?

Prof. dr. Lavić. Bošnjački nacionalni program jeste – država Bosna i Hercegovina s pluralnim društvom koje je zasnovano na vladavini prava i zakona, slobodi građana i naroda, ravnopravnosti Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, Roma, Crnogoraca i drugih koji u njoj žive. Bošnjaci hoće da žive slobodno, dostojanstveno i ravnopravno s drugima. Bošnjaci neće dopustiti uništenje njihove države i njenog političko-pravnog identiteta.

U presudi Međunarodnog suda pravde iz februara 2007. godine je navedeno da je Republika Srpska odgovorna za genocid u rejonu Srebrenice 1995. godine. U svjetlu novih presuda Momčilu Perišiću, kao i procesa protiv Karadžića i Mladića iskrsavaju nove činjenice koje pokazuje da se u Srebrenici završava genocid koji je započet u maju 1992. godine na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine. Srebrenica je samo okončanje procesa genocida. Kako Bošnjaci trebaju prići ovom prije svega pravnom, a zatim političkom i moralnom pitanju? Da li treba obnoviti tužbu ili raditi na prikupljanu još dokaza?

Prof. dr. Lavić. Već odavno znamo da je u prvim mjesecima agresije na Republiku Bosnu i Hecegovinu 1992. godine napravljeno mnogo ratnih zločina nad Bošnjacima pod komandom Jugoslovenske armije i različitih policijsko-terorističkih formacija iz Srbije… Desetine hiljada ljudi je pobijeno, hiljade žena je silovano, stotine hiljada ljudi protjeranao, nastale
su stotine koncentracionih logora, spaljena su i porušena naselja, gradovi i kulturno-povijesni spomenici kao znakovi bošnjačkog postojanja širom Bosne. Genocid u Bosni i Hercegovini traje od aprila/maja 1992. i završava se u julu 1995. godine u Srebrenici. Dakle, radi se o kontinuiranom i planski provedenom velikosrpskom projektu. Slično su Bošnjacima uradili Tuđmanovi i Bobanovi
bojovnici u Hercegovini i Srednjoj Bosni.

Nažalost, u Hagu su bitne informacije izuzete iz istrage što je rezultat dogovora Carle del Ponte i G. Svilanovića. Taj potez prema Republici Bosni i Hercegovini imao je nenadoknadive štetne posljedice. Srbija je kao ukorena „što nije spriječila genocid u Srebrenici“. Presuda je imala političku pozadinu, a što se poslije posebno pokazalo kod presude generalu Perišiću. Nas su naveli da
počnemo pričati o „genocidu u Srebrenici“, kao da se u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine nije dogodio genocid. Ali, jasno je da se genocid dogodio širom Bosne i Hercegovine, Krajina, Hercegovina, Podrinje, Posavina, i da je na masovnim grobnicama i genocidu nametnuta tvorevina RS. Djelo zločina uvijek će biti zločin.

Mi nećemo pokretati novi postupak pred sudom pravde u Hage – mi nastavljamo već započeti postupak. Nismo zadovoljni cjelinom Presude iz februara 2007. godine. Smatramo da je naša ljudska i moralna obaveza da nastavimo raditi na ovome zadatku radi istine koja je neophodna Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nakon ovih strašnih godina zla. Vrijeme je da počnemo graditi kulturu mira i razumijevanja.

Puno vremena i prostora bi trebalo da se predoči rad BZK „Preporod“. Ipak, hoćete li za naše čitatelje, u najkraćem i po mogućnosti retrospektivno, predstaviti BZK Preporod?

Prof. dr. Lavić. Bošnjačka zajednica kulture (BZK) „Preporod“ izraz je bošnjačkih nastojanja u kulturi tokom 20. i, evo, danas na početku 21. stoljeća. „Preporod“ baštini djelatnost „Gajreta“ (1903) i „Narodne uzdanice“ (1924) koji su objedinjeni od 1946. do 1949. pod imenom „Preporod“. Poslije 1949. godine nastupilo je doba bez bošnjačkog znanstveno-prosvjetnog i kulturnog društva da bi tek 5. oktobra 1990. došlo do Obnoviteljske skupštine „Preporoda“. Sve to vrijeme Srbi i Hrvati su imali u Beogradu i Zagrebu svoje matice i kulturno-znanstvene institucije. Prošlo je već dvadeset godina otkako „Preporod“ djeluje u novim okolnostima. Prepoznatljiva smo i respektabilna institucija u Bosni i regionu. Mi smo institucija bošnjačke kulture koja
obuhvata veliki spektar kulturnih formi i sadržaja od izuzetne vrijednosti. Razvili smo oko sedamdeset općinskih društava i to je snažna kulturna infrastruktura u državi. Posebno je važno da vodimo bitne izdavačke projekte u oblasti književnosti, znanosti i umjetnosti u kojima se prepoznaju kulturne vrijednosti bošnjačkog naroda. Pored toga svake godine održavamo znanstvene
skupove o raznim pitanjima i posebno posvećujemo pažnju našim književnicima. Naučni skup o Abdulahu Sidranu održan je 22. oktobra 2011. u Sarajevu, a ovo je peti po redu posvećen bošnjačkim značajnim književnicima. Prethodnih godina to su bili skupovi o Nedžadu Ibrišimoviću, Irfanu Horozoviću, Tvrtku Kulenoviću i Dževadu Karhasanu. U martu 2011. godine u Sarajevu je održan međunarodni znanstveni skup pod nazivom Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci. Nadamo se da će BZK „Preporod“ postati globalna institucija bošnjačke kulture i da će širom svijeta razvijati i promovirati vrijednosti bošnjačke
kulture. Preko institucije „Preporoda“ povezujemo se s epohalnim procesima evropske modernosti, kulture i duha savremenosti.

KBSA treba nastaviti svoju dosadašnju djelatnost i saradnju s našim prijateljima i biti naša bošnjačka poveznica sa SAD i Kanadom

Na poziv KBSA uskoro dolazite na Konvenciju KBSA u SAD. Prilika je to da se nastavi realizacija u Torontu započete ideje o formiranju BZK „Preporod“ u Sjevernoj Americi. Ideju je započeo vaš prethodnik prof. dr. Šaćir Filandra sa prof. Emirom Ramićem. Šta bi značilo za sjevernoameričke Bošnjake formiranje BZK
„Preporod“ u Sjevernoj Americi?

Prof. dr. Lavić. Mi sada imamo mogućnosti da organiziramo BZK „Preporod“ u SAD i Kanadi kao dio porodice „Preporoda“ u Evropi. Naravno, Bosna i Hercegovina će uvijek biti naša matica i izvorište, a Sarajevo naš najvažniji grad. Danas je mnogo više Bošnjaka u dijaspori neko u domovini. Postojanje „Preporoda“ u Americi moglo bi imati veliku važnost za daljnji kulturni razvoj bošnjačkog naroda, budući da je danas Amerika najrazvijeniji dio svijeta. Jasno je da Bošnjaci Sjeverne Amerike shvataju važnost BZK „Preporoda“ za očuvanje njihovog kulturnog identiteta. O tome sam razmijenio mišljenja sa gospodinom H. Alibašićem, predsjednikom KBSA i gospodinom E. Ramićem, direktorom Instituta za istraživanje genocida (Toronto), s kojima redovno sarađujem.Nadam se da će se Bošnjaci na sjevernoameričkom kontinentu kroz BZK „Preporod“ moći predstaviti kao narod kulture. Postojanje BZK „Preporoda“ među Bošnjacima u SAD i Kanadi je naš kulturni cilj. To bi nam dalo američki kvalitet.

Priznavanje bosanskog jezika u SAD i Kanadi, upotreba nacionalnog imena Bošnjak u američkim i kanadskim političkim, statističkim i drugim dokumentima, usvojene rezolucije o genocidu u američkom kongresu, senatu i
kanadskom parlamentu, zabrana odlaska Darka Trifunovića na Evropski kongres policije u Njemačku gdje je trebao širiti laži o agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima, zabrana ulaska Srđe Trifkovića u Kanadu gdje je trebao širiti laži o agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima su samo neke od mnogih naznaka aktivnosti KBSA. Kako vi vidite ulogu KBSA kako prema sjevernoameričkim Bošnjacima, tako i prema Bošnjacima i BiH uopšte?

Prof. dr. Lavić. KBSA treba nastaviti svoju dosadašnju djelatnost i saradnju s našim prijateljima i biti naša bošnjačka poveznica sa SAD i Kanadom kao velikim i moćnim zemljama savremenosti. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjesni važnosti postojanja i djelovanja KBSA. Vi u Americi morate znati da je na vama velika odgovornost prema daljnjem razvoju vaše zemlje porijekla.

Mi ćemo se još dugo boriti s velikosrpskim falsifikatima, lažima i nasrtajima. Zahvaljujem se američkim i kanadskim građanima i političarima koji podržavaju pravdu, istinu i slobodu. U mome kabinetu u Sarajevu uokvirena je Rezolucija br. 70 koju je usvojila State of Michigan. Thank you very much!

Bošnjaci svoj maternji jezik nazivaju bosanski jezik. Današnje problematiziranje tog naziva od strane nekih Srba i Hrvata i njihovo
istrajavanje na tvrdnji da se naziv jezika mora izvesti iz imena naroda, a ne iz imena zemlje, neutemeljeno je i izvan je lingvističkih kriterija. Zapravo, te tvrdnje su nacionalističke i politikantske. Na lingivističko-komunikacijskom planu nema nikakve sumnje da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jedan jezik. Razlike među njima su jako male. Jednostavno kazano – to su četiri imena
i četiri jezičko-standardna izraza.

Za kraj vaša poruka američkim i kanadskim Bošnjacima?

Prof. dr. Lavić. Budimo hrabri u našim vizijama. Najveća vrijednost koju možemo ponuditi našoj djeci je obrazovanje. Neka naše opredjeljenje budu kultura slobode, pravda, demokratija i antifašizam. A na osnovu njih neka doprinose izgradnji bosanskohercegovačkog pluralnog društva.

Budućnost je pred nama…

———————————————————–

Intervju je originalno objavljen u web magazinu ChicagoRaja.net