Author: Daniel Toljaga
Institut za istraživanje genocida, Kanada
Porijeklo Masakra u Srebrenici
U svojoj knjizi, ‘First Do No Harm“, prof Gibbs umanjuje odgovornost bosanskih Srba za ratne zločine, negira genocid i krivi bošnjačke žrtve za podsticanje masakra koji je uslijedio padom Srebrenice u julu 1995. Na strani 160 njegove knjige, on izjavljuje da: “Porijeklo masakra u Srebrenici leži u nizu muslimanskih napada koji su započeti u proljeće 1995.”
Prije izlaganja ove netačne tvrdnje pametnije mu je bilo da je proveo vremena proučavajući zaključke izvješća Ujedinjenih nacija o padu Srebrenice. Izvješće UN se pozabavilo nekim od glavnih pitanja koja su okruživala događaje koji su prethodili padu enklave, uključujući i navode da su bošnjački branitelji Srebrenice ‘izazvali’ srpsku ofanzivu napadajući iz zaštićene zone:
“Iako je ova optužba često ponavljana u međunarodnim izvorima, nema uvjerljivih dokaza koji bi je mogli podržati. U vrijeme opsade Srebrenice, osoblje nizozemskog bataljona je ocijenilo da je nekolicina ‘racija’ u koje su se Bošnjaci upuštali imala malen ili gotovo nikakav vojni značaj. Ove racije su često bile organizirane u cilju prikupljanja hrane, jer su Srbi zabranjivali pristup humanitarnim konvojima da ulaze u enklavu. Čak su nam i srpski izvori, kojim smo pristupili u ovom kontekstu, priznali da im bošnjačke snage u Srebrenici nisu predstavljale nikakvu značajnu vojnu prijetnju… Srbi su konstantno pretjerivali opseg racija iz Srebrenice kao povod za postizanje strateškog ratnog cilja: stvaranje geografski i etnički čistog teritorija duž rijeke Drine kako bi omogućili srpskim vojnicima da budu na raspolaganju za borbu u drugim dijelovima zemlje. Mjera u kojoj je ovaj izgovor o racijama bio prihvaćen u nominalnoj vrijednosti od strane međunarodnih aktera i posmatrača odražava prizmu ‘moralne ekvivalencije’ kroz koje je sukob Bosni duži period vremena bio gledan od strane mnogih.” ” (UN, ”The Fall of Srebrenica” str. 103-104.)
U sljedećem standardnom izvoru, Human Rights Watch (HRW) nalazi porijeklo masakra u Srebrenici u mržnji koje je rukovodstvo bosanskih Srba imalo prema njihovim sunarodnjacima Bošnjacima:
“Masakr u Srebrenici se dogodio 1995 godine upravo iz razloga što su vođe bosanskih Srba, opijeni mržnjom i iluzornim osjećajem svemoći, divljački napali muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine. Ali, i međunarodna zajednica također snosi odgovornost za najgori zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Nakon što su obećali zaštitu stanovništvu Srebrenice, Ujedinjene nacije i NATO su dopustili da ‘sigurnosna zona’ padne [pod kontrolu Srba].” (HRW, “The Legacy of Srebrenica“, 10. juli 2005)
Istaknuti akademik, koji je preživio holokaust — sudija Theodor Meron — imao je privilegiju da sjedi kao predsjednik vijeća u žalbi Radislava Krstića u vrijeme kada je donijeta presudna odluka koja je uklonila sve nedoumice o pravnom karakteru masakra u Srebrenici. Presuda Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je jednoglasno utvrdila da je masakr u Srebrenici zločin genocida:
“Pokušavajući da eliminira jedan dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinili genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada bosanskih Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte… Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravo osuđuje, odgovarajućim formulacijama, duboku i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid.” (MKSJ, Saopštenje za javnost, “Address by ICTY President Theodor Meron“, 23. juni 2004).
Gibbs-ovi izvori, negatori genocida
Nakon što je žrtvama genocida pripisao temeljnu krivicu za ono što se desilo u julu 1995, prof Gibbs se usmjerio na presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), bez nuđenja bilo kakvog dokaza svoje stručnosti u području međunarodnog humanitarnog prava. On odbacuje presudu Krstića kao pretjerivanje.
Unatoč mnoštvu dokaza da su srpske snage počinile genocid u Srebrenici, prof Gibbs pronalazi utjehu u osobnom mišljenju drugog negatora genocida:
“Slažem se sa kritikom Haškog tribunala od strane Katherine Southwick, koja je objavljena u Yale Human Rights and Development Law Journal-u… Dakako, ubistvo osam hiljada ljudi je težak zločin, ali nazivati taj zločin ‘genocidom’ nepotrebno pretjeruje njegovu opseg.” (‘First Do No Harm‘, str. 281, bilješka 101)
Da podupre svoju ideološku agendu, prof Gibbs citira nevjerodostojne izjave bivšeg zapovjednika UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, francuskog generala Filipa Moriona [Philippe Morillon] – inače, vrlo pristrasnog izvora za bilo kakva ozbiljnija razmatranja — koji isto tako negira genocid. U potporu svog stajališta da su stanovnici Srebrenice bili odgovorni za svoju sudbinu, prof Gibbs predstavlja generala Moriona kao “pouzdan” izvor informacija o Srebrenici i Naseru Oriću. Samo pogledajte sljedeću verziju srpske propagande historije koja se može dopasti samo onim čitateljima koji su u zabludi:
“Orić je učestvovao u napadima tijekom pravoslavnih praznika i uništavao [srpska] sela, masakrirajući sve stanovnike. To je stvorilo stepen mržnje koji je bio veoma velik u ovoj regiji… nisam bio iznenađen kada su me Srbi odveli u selo da mi pokažu evakuacije tijela stanovnika koji su bili bačeni u rupu, u selu [Kravica] u blizini Bratunca.” (‘First Do No Harm‘, str. 154, citirajući navode Gen. Filipa Moriona)
Sud, Orić nije počinio masakre oko Srebrenice
General Morion nekritički i poletno pripisuje krivicu za stvaranje “mržnje” u ovoj regiji Naseru Oriću zato što je napadao srpska sela “tijekom pravoslavnih praznika“. Tvrdnja Generala Moriona se vjerojatno odnosila specifično na napad jedinica Armije RBiH na pravoslavni Božić, 7-8 januara 1993, na selo Kravica – srpsku vojnu utvrdu u blizini Bratunca. U isto vrijeme, Morion izbjegava spomenuti da su srpski zločini oko Srebrenice započeli u aprilu 1992 (nekih 8 mjeseci prije Orićevog napada na Kravicu). U prva tri mjeseca bosanskog rata (april – juni 1992) srpske vojne snage su uništile 296 bošnjačkih sela oko Srebrenice i ubile najmanje 3.166 Bošnjaka. Dakle, više je nego očito ko je odgovoran za ovaj “stepen mržnje koji je bio prilično veliki u regiji Srebrenice.” Niko drugi osim Srba.
Haški tribunal nije našao uvjerljive dokaze da su bošnjačke snage odgovorne za nanošenje materijalne štete i srpskih gubitaka u Kravici i nizu drugih srpskih sela (Šiljkovići, Bjelovac, Sikirić, Fakovići i Divovići), jer su srpske snage koristile tešku artiljeriju u borbama u tim selima. U slučaju Bjelovca, Srbi su čak koristiti i borbene avione. Ne isključujući vojno opravdanje za napad Bošnjaka na Kravicu, sud je istaknuo da prema,
“… uvjerljivim dokazima, [srpske] seoske straže je podupirao VRS [Vojska Republike Srpske], a nakon borbi u ljeto 1992. primili su vojnu pomoć, uključujući oružje i obuku. U Kravici i Šiljkovićima držana je znatna količina oružja i municije. Osim toga, postoje dokazi da su, uz seoske straže, na tom području bile prisutne vojne snage iz Srbije i snage bosanskih Srba.” (MKSJ, Orić, Prvostepena presuda, par. 664).
Istina, jedan broj srpskih civila (11, možda 13) izgubio je živote u napadu na Kravicu. No, Morionova tvrdnja da je Naser Orić izmasakrirao sve stanovnike u srpskim selima, čija nazive nije ni naveo, je netačna, a neuspjeh je njegov i Gibbs-ov što nisu napad na Kravicu stavili u odgovarajući kontekst – srpsku kampanju etničkog čišćenja Podrinja na početku rata 1992-1995, zatim opsadu Srebrenice, te očajničku borbu izgladnjelih stanovnika za opstanak.
Što se tiče civilnih gubitaka u Kravici, tamo nije bilo nikakvog masakra. Smrt 11 ili 13 srpskih civila koji su poginuli u unakrsnoj vatri između neprijateljskih vojnika ne predstavlja masakr. U pravnom smislu, masakr se shvaća kao namjerno ubijanje veće skupine nemoćnih ljudi (uključujući i ratnih zarobljenika) – na osobito jeziv način – bez validnog vojnog cilja, osim da se nanese smrt. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu je opsežno istražio srpske optužbe protiv Nasera Orića, ali nisu našli dokaze da su njegovi vojnici počinili navodne masakre nad srpskim civilima u selima oko Srebrenice. U Orićevoj prvostepenoj presudi, suci su koristi termin ‘masakr’ [pokolj] samo jedanput, pozivajući se na činjenicu o dobro isceniranoj srpskoj propagandi oko Srebrenice:
“Pod uticajem srpske propagande koja je najavljivala da se sprema masakr od strane bosanskih Muslimana mnogi bosanski Srbi su u martu i aprilu 1992. napustili Srebrenicu.” (MKSJ, Orić, Prvostepena presuda, par. 95).
Kada su Srbi ponovno zauzeli Kravicu u martu 1993, Filip Morion je prisustvovao sahrani srpskih vojnika i civila u selu. Tijekom svog boravka u Srebrenici, Morion se nikada nije pojavljivao na sahranama bošnjačkih vojnika i civila ubijenih od strane srpskih snaga, koje su redovito napadale muslimanska sela sa svojih vojnih pozicija iz Kravice.
Zašto je Kravica bila napadnuta?
Kao i ostala srpska sela oko Srebrenice, Kravica je bila do zuba naoružano srpsko vojno uporište koje je služilo kao “odskočna daska” za brutalne napade na obližnja bošnjačka sela i grad Srebrenicu. U slučaju Kravice, Haški sud je zaključio da su Srbi bili ti koji su napali prvi:
“Borbe su se pojačale u decembru 1992. i početkom januara 1993, kada su bosanski Srbi napali bosanske Muslimane prvenstveno iz pravca Kravice i Ježestice.” (MKSJ, Orić, Prvostepena presuda, par. 662)
Bošnjački napad na Kravicu je bio odgovor na srpsko korištenje ovog sela kao baze za stalne napade na Srebrenicu i okolna naselja bosanskih muslimana, ali i zbog srpske blokade ulaska humanitarne pomoći u ovu opkoljenu enklavu. Haški tribunal je ustanovio sljedeće:
“Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih Muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih Muslimana takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih.” (MKSJ, Orić , Prvostepena presuda, par. 103)
Srbi iz sela Kravica su igrali ključnu ulogu u ranijim zločinima oko Srebrenice, kao što su masakri bošnjačkih civila u Glogovi u maju 1992. U samom selu Kravica, Srbi su držali u zarobljeništvu oko 350 bošnjačkih civila – nenaoružanih muškaraca, žena i djece — a logor su uspostavili u napuštenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi. Srbi iz Kravica su od početka rata u BiH mučili, silovali i ubijali bošnjačke zatvorenike, uključujući žene i maloljetne djevojke.
Vodstvo bosanskih Srba je imalo jasan cilj stvaranja nepodnošljivih uvjeta za život preostalom bošnjačkom stanovništvu Podrinja. Kada su vojnici pod zapovjedništvom Nasera Orića napali Kravicu, njih je pratio veliki broj izgladnjelih bošnjačkih civila iz opkoljene enklave u potrazi za hranom (takozvani “torbari”). Haški sud je opisao okolnosti koje su primoravale Bošnjake na ove racije:
“Između juna 1992. i marta 1993., bosanski Muslimani su izvršili pohod na više sela i zaselaka koji su bili nastanjeni bosanskim Srbima, ili iz kojih su bosanski Muslimani bili prije toga protjerani. Svrha tih akcija bila je, između ostalog, da se dođe do hrane, oružja, municije i vojne opreme…. Bosanski Srbi, koji su kontrolisali pristupne puteve nisu dozvoljavali da u Srebrenicu uđe međunarodna humanitarna pomoć, u kojoj su najvažniji bili hrana i lijekovi. Zbog toga je vladala stalna oskudica hrane, a gladovanje je doseglo vrhunac u zimi 1992./1993. Mnogo ljudi je pomrlo ili su zbog neuhranjenosti bili ekstremno mršavi… Zbog prijeteće gladi, gotovo svi iz Srebrenice učestvovali su u potragama za hranom u obližnjim selima i zaseocima pod kontrolom bosanskih Srba. Te potrage bile su vrlo opasne; mnogi su nagazili na mine, a mnoge su ubili ili ranili Srbi. Zbog torbi u kojima su tragači nosili hranu, prozvani su ‘torbarima’. Ti torbari su takođe ulazili u srpska sela tokom akcija zajedno sa borcima bosanskim Muslimanima kako bi tražili hranu i druge stvari. Torbara je često bilo više nego samih boraca. Higijenski uslovi su u cijeloj srebreničkoj enklavi bili užasni. Nije uopšte bilo vode iz vodovoda. Većina ljudi je bila prisiljena da pije vodu iz rječice koja je bila zagađena. Među stanovništvom su se raširile vaši i buve. U takvim izuzetno teškim uslovima radila je i ratna bolnica u Srebrenici. Nedostajale su gotovo sve osnovne potrepštine. Ipak, u razdoblju od aprila 1992. do aprila 1993., tamo je neku vrstu ljekarske pomoći primilo više od 3.600 osoba – kako boraca, tako i civila. Pacijenti su se mučili u strašnim uslovima budući da nije bilo dezinfekcionih sredstava, zavoja, aspirina ni antibiotika. Udovi su amputirani bez anestezije, a za ublažavanje bola koristila se rakija.” (MKJ, Orić, Prvotepena presuda, par. 104, 110, 112-114.)
Nedosljedan način istraživanja
Iako je prof Gibbs kritički nastrojen prema Haškom tribunalu, on je manje strog u preispitivanju izvora protiv Nasera Orića na kojima je bazirao svoju procjenu o prirodi i opsegu zločina koji su prouzrokovali masakr u Srebrenici. On čak i ne pokušava da razlikuje između srpskih vojnih i civilnih žrtava, niti pokušava uravnotežiti žrtve između dvije strane.
Negatori genocida imaju pravo na svoje mišljenje, ali ne i na fabrikaciju činjenica. Prema podacima Istraživačko dokumentacionog centra (IDC), približno 95 procenata svih žrtava oko Srebrenice (u razdoblju 1992-1995) bili u upravo Bošnjaci. Svi pokušaji da se izjednači vojni slom srpskih ratnih zločinaca oko Srebrenice u januaru 1993 sa genocidnom patnjom bošnjačkog naroda u / i oko Srebrenice (od 1992-1995), nije ništa više nego slučaj moralne ekvivalencije i grubog iskrivljavanja historijskih činjenica. Ujedinjene nacije su brutalnu opsadu Srebrenice opisali kao “spori proces genocida.” (UN, “Report of the Security Council Mission Established Pursuant to Resolution 819 (1993),” S/25700, 30. april 1993.)
Srpski vojnici koji su poginuli u potrazi za zločinačkim poduhvatima – kroz sudjelovanje u opsadi Srebrenice, napadima na enklavu, i činjenju ratnih zločina nad bošnjačkim civilima u / i oko Srebrenice) – ne mogu se smatrati ‘žrtvama’ masakra.
Glasnogovornica Haškog tužilaštva (OTP) opisala je kako je skala navodne patnje lokalnog srpskog stanovništva oko Srebrenice namjerno iskrivljena:
“Haško tužilaštvo je uvijek bilo veoma pažljivo u korištenju termina ‘žrtva.’ U kontekstu krivične istrage vojnici i policajci koji su stradali u oružanim sukobima ne mogu se poistovjetiti sa žrtvama ratnih zločina kao što su, na primjer, masovne egzekucije. Prije govora o cijelom području Podrinja, uključujući najmanje nekoliko opština kao što su Srebrenica, Bratunac, Vlasenica i Skelani, ja bih najprije komentirala o različitim brojkama koje kruže oko [Orićevog] napada na selo Kravica u januaru 1993. Podaci koji kruže o stotinama [srpskih] žrtava ili navodi da su svih 353 stanovnika ‘gotovo u potpunosti uništeni’ nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Tijekom napada Armije RBiH na Kravicu, Ježesticu, Opravdiće, Mandiće i okolna sela (na širem području Kravice), 7. i 8 januara 1993, prema našim informacijama 43 ljudi je poginulo. Naše istraživanje pokazuje da su od tog broja 13 očito bili civili, a ostali vojnici. Taj nalaz istražitelja se poklapa sa podacima o gubicima Bratunačke brigade navedenim u borbenim izvještajima iz tog vremena, za koje tužilaštvo smatra da su vrlo pouzdani, budući da se radi o internim dokumentima VRS [Vojske Republike Srpske]. Za čitavu regiju, tj. opštine Srebrenica, Bratunac, Vlasenica i Skelane [bilješka: Skelani su prije rata bili jedno od najvećih bošnjačkih sela u istočnoj Bosni], srpske vlasti su ranije tvrdile da je oko 1.400 [Srba] poginulo na tom području usljed napada pripadnika snaga ARBiH u razdoblju od maja 1992 do marta 1995, kada je Srebrenica bila pod kontrolom Nasera Orića. Sada se najednom ta brojka pretvorila u na 3.500 ubijenih Srba. Ova brojka je vjerovatno prenapuhana. Uzimajući u obzir pojam ‘žrtve’ kao što je definirano ranije, te brojke jednostavno nemaju nikakve veze sa stvarnošću.” (MKSJ, Saopštenje za javnost, 6. juli 2005)
Najtačnija analiza srpskih žrtava u regiji dolazi iz Istraživačko dokumentacionog centra (IDC) u Sarajevu, nestranačke institucije koja zapošljava multietničko osoblje. Njihovi podaci su bili pozitivno ocijenjeni i prihvaćeni od strane međunarodnog tima stručnjaka. Prema IDC-u, broj srpskih vojnih žrtava u napadu na Kravicu je 35, a civilnih 11. Opsežnim istraživanjem IDC-a o srpskim gubicima oko Srebrenice utvrđeno je da su srpske žrtve u susjednoj opštini Bratunac – mjestu većine vojnih okršaja – iznosile 119 civila i 424 vojnika; IDC je otkrio da je jedna trećina (ili 139) srpskih vojnika izgubila živote u drugim područjima Bosne i Hercegovine. Jedan broj srpskih ratnih zločinaca je poginuo u procesu teroriziranja i ubijanja oko 10.000 stanovnika Sarajeva, a prikazani su kao žrtve napada Nasera Orića oko Srebrenice.
“[Posljedicom Dejtonskom mirovnog sporazuma] Tadašnje političko vođstvo RS-a pozvalo je lokalno stanovništvo da napusti Sarajevo, koje se ovom pozivu odazvalo u toj mjeri da su neki djelovi Sarajeva narednih nekoliko mjeseci bili nenaseljeni. Dio tog stanovništva je potom naseljen u Bratuncu, a njihovi najmiliji ponovo pokopani na tamošnjem groblju; njihova smrt, međutim, predstavljena je kao posljedica akcija koje su poduzimale snage Armije BiH iz Srebrenice.” (Istraživačko dokumentacioni centar, “Mit o Bratuncu,” 7. juni 2010.)
Nedostatak nepristranosti Filipa Moriona
Francuski UNPROFOR zapovjednik, general Filip Morion, je možda najpoznatiji po davanju svog obećanja stanovnicima opkoljene enklave da će biti zaštićeni od strane međunarodne zajednice. To obećanje je dao tijekom posjete Cerskoj i Konjević Polju 5-6. marta 1993., nakon izvješća o masakrima koji su se desili nekoliko dana ranije. Srpske snage su zauzele enklavu Cerska 2. marta 1993.
Po dolasku u region u martu 1993, Morion se u Cerskoj zadržao svega nekoliko minuta; hodajući po selu nije vidio mrtvih tijela, što ga je ponukalo da pošalje kontroverznu poruku Ujedninjenim nacijama: “Je n’ai pas Senti l’odeur de la mort” (“Nisam osjetio miris smrti”).
Prema svjedočenju Sahme Muminovića, srpske snage su masakrirale izbjeglice koje su tražile spas u prostorijama školske zgrade u Cerskoj. Oni su bombardirali školu sa teškom artiljerijom i tenkovskim granatama, a zatim su ušli u prostorije škole i počeli ubijati bošnjačke izbjeglice. Leševi ubijenih su ostali pod ruševinama uništene škole.
Pozvan da prisustvuje sahrani srpskih vojnika u Kravici, Morion je bio prezauzet da ispita još jedan izvještaj o srpskom masakru Bošnjaka u regiji Cerske. Nastavljajući svoju ofanzivu, Srbi su ovaj put pobili oko 200 bošnjačkih izbjeglica koje su povlačenjem iz Cerske upale u srpsku zasjedu u blizini planine Rogašije.
Skupina oko 900 izbjeglica se ranije podijelila u dvije grupe. Prema iskazu preživjelog Besima Topalovića, njegova kolona je brojaka oko 200 ljudi i svi su bili pobijeni pucnjima iz mitraljeza. Topalović je imao sreće da bude jedini preživjeli; od metaka su ga zaštitili leševi koji su pali na njega.
Unatoč negiranju masakra u Cerskoj od strane Moriona, dokumentacija Vojske Republike Srpske (VRS) potvrđuju ovaj gnusni zločin. Dnevni borbeni izvještaj VRS datiran 2. marta 1993, a zaplijenjen od strane Haškog tribunala, opisuje kako su kolone bošnjačkih izbjeglica – koje su se kretale iz smjera Udrča i Raševa prema Konjević Polju – “bile napadnute sa svim raspoloživim sredstvima.” U unakrsnom ispitivanju generala Vinka Pandurevića, tužitelj Peter McCloskey je pokazao sucima kako je vojska bosanskih Srba pokušala prikriti napad na kolonu revizijom svoga borbenog izvještaja.
“Vaš [Drinski] korpus je pokušao revidirati [montirati] izvještaj, nije li?” – upitao je tužitelj. “Da, vidljivo je iz čitanja,” – odgovorio je optuženi.
U izmjenjenoj verzija originalnog izvještaja od 2. marta 1993 spominju se samo ‘vojnici.’ U revidiranom izvještaju se također zamjenjuje prvobitna rečenica “… kolone civila i vojnika sa tovarnim grlima, na kolone je dejstvovano svim raspoloživim sredstvima” sa “… kolona vojnika sa tovarnim grlima… Po koloni je otvorena vatra..” (MKSJ, Sudski transkripti, 25. februar 2009. i 26 February 2009).
Izvještaj preživjelog Topalovića je ipak uspio doseći Zagreb putem amaterske radio veze. U izvještaju je opisan napad na kolonu i masakr izbjeglica sa minobacačima i mitraljezima. Čini se da General Morion ni ovaj put nije imao vremena da se pozabavi zločinima koje su Srbi počinili u blizini Cerske.
Nedugo nakon njegovog neuspjeha da valjano istraži masakre u Cerskoj, ali i ostale srpske ratne zločine nad bošnjačkim civila oko Srebrenice, general Morion je polovinom marta 1993 izjavio nešto što je podiglo obrve njegovom pratiocu. Dana 15. marta, tijekom sastanka sa srpskim generalima Manojlom Milovanovićem i Zdravkom Tolimirom, Morion je nazvao izbjeglice u opkoljenoj Srebrenici – inače enklavi gdje je marta 1993 spas nalazilo oko 80.000 izgladnjelih bošnjačkih izbjeglica – gnijezdom terorista. On je Srbima poručio:
“Znam da želite očistiti ovo gnijezdo terorista. Ja ću vam pomoći i sačuvati ću vam mnoge, mnoge gubitke.” (MKSJ, Orić, Sudski transkripti, 5. decembar 2005)
Isto tako, tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću, general Morion je dodirnuo temu pro-Srbijanske pristranosti, aludirajući na svoj osobni manjak objektivnosti:
“Još jednom se u ovom kotekstu mora objaniti zašto su ponekad francuske snage bile previše popustljive Srbima. Ja sam francuski general. Ja ne zaboravljam kip koji je u Beogradu i na kojem piše, ‘Volimo Francusku kao što je ona nas voljela.'”
Govoreći o onima koji su uzbudili nacionalizam, on je stao u odbranu Srba, pokazujući svoj manjak nepristranosti i otvoreno braneći Srbijansku stranu od bilo kakvog kriticizma:
“Ovo je razlog zašto sam nastavio govoriti gdje god sam bio da Srbe ne treba demonizirati, ali treba suditi onima koji su ih doveli do te situacije, do te slijepe ulice u ovoj drami.” (MKSJ, Milošević, Sudski transkripti, 12. februar 2004)
Nakon što je 3. septembra 2010. bio istjeran iz Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, general Morion se pojavio na “Face to Face” intervju-u sa Senadom Hadžifejzovićem. Ovaj put, on je uzastopno izbjegavao da prizna genocid u Srebrenici (intervju se može pogledati na FaceTV.ba).
Toliko o skrhanoj vjerodostojnosti prof David N. Gibbs-a i njegovih izvora. Svaki dalji komentar je nepotreban.