Autor: Daniel Toljaga
(član međunarodnog expertnog tima Instituta za Istraživanje Genocida u Kanadi i član Upravnog odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.)
Puštanje Mitra Vasiljevića na slobodu nakon 2/3 odslužene kazne ne predstavlja ništa drugo nego novi šamar u lice bošnjačkim žrtvama Višegrada – ženama, djeci i starcima – u čijem paljenju je ovaj šljam učestvovao. Lokalni srpski extremisti su ovom ratnom zločincu priredili i dobrodošlicu uz trubače i orkestar iz Užica, kako bolesnim umovima i pristaje. Međutim, žrtve Višegrada još uvijek imaju šansu da Vasiljevića stave iza rešetaka, ali moraju da se bolje organizuju, kontaktiraju sudske organe, i zahtjevaju od bosansko-hercegovačkih vlasti da pod hitno nešto poduzmu.
Septembra prošle godine sam ukazivao na problem slučaja Vasiljević i pozivao sam žrtve Višegrada da urgiraju vlasti BiH kako bi ovaj monstrum mogao biti priveden pravdi za zločine za koje nije odgovarao pred Haškim tribunalom. Važno je napomenuti da ne postoji nijedna odredba koja sprečava lokalne sudove da iskušaju osumnjičene za bilo koje druge zločine za koje nisu odgovarali pred Haškim tribunalom.
U presudi Lukićima, većina sudaca se složila da je Mitar Vasiljević koristio lažne bolničke dokumente u korist svom alibiju. Navodno, on nije bio na mjestu zločina 14-tog juna 1992 godine. Te noći, povampireni srpski četnici su zapalili oko 70-oro bošnjačke nejači – žena, djece i starijih – u napuštenoj kući Adema Omeragića u Pionirskoj Ulici. Nakon paljenja u Pionirskoj, četnici su svoj zločin ponovili 27 juna iste godine u napuštenoj kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. Tada su ponovo zapalili najmanje 60-oro bošnjačkih civila.
Noviji dokazi upućuju da je Vasiljević prisustvovao i tom zločinu. Inace, bolničke dokumente u korist Vasiljevićeve odbrane je dostavio njegov veoma blizak prijatelj Dr. Aleksandar Moljević iz Užice. Za Bikavački zločin Vasiljević čak nije ni odgovarao pred Haškim tribunalom, kao ni za brojna silovanja za koje je – zajedno sa rođacima Milanom i Sredojem Lukićem – bio osumnjičen. Prema riječima bivše tužiteljke, Carla-e del Ponte, žrtve navodno nisu željelje da svjedoče u brojnim predmetima silovanja. Međutim, nije kasno da se pravda zadovolji i da se Mitar Vasiljević ponovo stavi iza rešetaka gdje mu je i mjesto.
1,000 Eura za Lažnu Izjavu
Jelena Rašić, članica odbrane Milana i Sredoje Lukića, plaćala je po 1,000 Eura za lažne izjave koje su trebale ići u korist alibija dvojice srpskih monstruma. Zuhdija Tabaković je bio jedan od ljudi koji su potpisali lažnu izjavu. Čak se i samovoljno zauzeo da nađe još nekoliko Bošnjaka koji bi bili voljni da lažu u korist srpskih ratnih zločinaca. Njegovo suđenje počinje 15 marta u Hagu. Srbi su i Hamdiji Viliću nudili pare za potpisivanje lažne izjave koja je trebala osloboditi Lukiće od bilo kakve odgovornosti za višegradske zločine. On na svu sreću imao savjesti, pa je svjedočio protiv dvojice monstruma koji su njegovu ženu i troje male djece zabarikadirali u napuštenu kuću i žive spalili, 27 juna 1992 u naselju Bikavac. Viliću je inače nuđeno 100,000 Eura kako bi lagao. Ne bi me čudilo da je i odbrana srpskog zločinca Mitra Vasiljevića napunila džepove Dr. Moljeviću kako bi osigurala lažne dokaze za njegovu odbranu.
Za ponovno hapšenje i lakše procesuiranje Mitra Vasiljevića pred sudskim organima Bosne i Hercegovine, bitno je uporediti nedostatke prve presude protiv Vasiljevića sa novim dokazima koji su proizašli u presudi Lukićima. Slijedi analiza koju sam objavio17 septembra 2009 godine.
Pravda za Visegrad i kolaps alibija Mitra Vasiljevica
Nedavna presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu protiv Milana i Sredoja Lukića odbacuje kredibilitet alibija pomoću kojeg je Mitar Vasiljević izbjegao odgovornost za saučešće u paljenju bošnjačkih žena, djece i staraca 14 Juna 1992 u Pionirskoj ulici, odnosno 27 Juna iste godine u naselju Bikavac u Višegradu.
Pozadina
Haški Tribunal je 1998 potvrdio jedinstvenu optužnicu protiv Mitra Vasiljevića, Milana Lukića i Sredoje Lukića. Optužnica ih je teretila za teške ratne zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom Višegrada.(1) Pošto su se ko-optuženi Lukići nalazili u bjekstvu, Vasiljeviću je suđeno u odvojenom postupku. Izmijenjena optužnica protiv trojice osumnjičenih potvrđena je 2001 godine (2), a presudom naredne godine Vasiljević je nađen odgovornim za manje zločine i osuđen na 20 godina zatvora (3) – kasnije žalbom smanjenih na samo 15.(4)
U plamenu vatre
Na četvrti dan muslimanskog praznika Kurban-bajrama 14 Juna 1992,(5) grupa višegradskih četnika slavila je pravoslavni praznik Svetog Trojstva (6) paljenjem bošnjačkih civila u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici. Unutrašnjost kuće je bila planski pripremljena za paljenje, a tepih je bio natopljen zapaljivom tečnošću, vjerovatno benzinom.(7) Četnici su zabarikadirali sve izlaze kuće, a zatim su ubacili zapaljivi predmet. Vatra je istog trena buknula i proširila se na zabarikadirane ljude koji su goreći počeli vrištati od nesnosnih opekotina.
Te noći, oko 70-ak žena, djece i staraca su živi izgorjeli, (8) a najmlađa žrtva je bila novorođenče koje prema iskazu jedne od svjedokinja “ni dva dana nije imalo. Večeras se rodilo, sutra navečer izgorjelo. Ja sam ranjena kroz lijevu nogu i lijevu ruku kad sam iskočila kroz prozor, izbacila sina od 13 i po, 14 godina. Tako još jedna žena. Četvero nas je preživjelo.”(9)(10)
Slavom pravoslavnog praznika Vidovdana 27 Juna 1992,(11) višegradski četnici su odlučili da ponove zločin po istom scenariju. Ovaj put su zabarikadirali grupu bošnjačkih civila u obližnju kuću Mehe Aljića u naselju Bikavac, a zatim ih žive zapalili. Najmanje 60 žena, djece i starijih je izgorjelo,(12) a samo je jedna žena – Zehra Turjačanin – uspjela pobjeći i preživjeti paljenje gotovo ugljenisana i sa teškim tjelesnim opekotinama.(13) Najmlađa žrtva na listi ubijenih je bila beba stara godinu dana, a prema iskazu svjedoka bilo je i jedno novorođenče staro 2-3 dana.(14)(15) Kao i u Pionirskoj ulici, smrt nedužnih civila u Bikavcu je bila veoma bolna. Prema svjedočenju dva zaštićena svjedoka, jecaji zapaljenih žrtava trajali su oko pola sata, a ličili su na krikove mačaka.(16)
Sumnjiv alibi
Prema svjedočenju brojnih svjedoka, najodgovorniji zločinci za oba paljena su bili rođaci Milan i Sredoje Lukić, a sa njima i saučesnik Mitar Vasiljević. Sva trojica osumnjičenih su bili članovi paravojne četničke formacije koja je djelovala uz blagoslov lokalnih Srba i lokalnih srpskih vlasti u Višegradu.(17)
Tijekom suđenja, odbrana Vasiljevića se bazirala na krajnje bizarnom alibiju. Naime, optuženi je tvrdio da je samo nekoliko sati prije zločina jahao neosedlanog konja kroz Pionirsku ulicu, a “kada je stigao u centar grada, konj [se] okliznuo ispred hotela ‘Višegrad’”, te je “uslijed toga pao s konja, koji je zatim pao na njega” slomivši mu lijevu potkoljenicu.(18)
Vasiljević je nakon pada s konja, kako kaže, bio prevezen u Dom Zdravlja u Višegradu kod svog srodnika Dr. Radomira Vasiljevića, a potom u užičku bolnicu u Srbiji kod svog prijatelja Dr. Aleksandra Moljevića (19) – inače čovjeka koji će kasnije odigrati ključnu ulogu u dokazivanju alibija Mitra Vasiljevića.
Nepouzdani svjedoci odbrane
Nekolicina prijatelja i rodbine, uključujući i oba doktora, svjedočili su u korist optuženog. Suci su veliki dio njihovog svjedočenja odbacili kao nevjerodostojno objašnjavajući da su Vasiljevićevi svjedoci “donekle govorili neistinu u nastojanju da mu pomognu.”(20) Međutim, suci su prihvatili pouzdanim krajnje sumnjivo svjedočenje Dr. Moljevića, kao i prilaganje upitne bolničke dokumentacije koja je pokazala da se osumnjičeni u ključno vrijeme nalazio u užičkoj bolnici. Shodno tome, suci su automatski odbacili okrivljujuće navode zaštićene svjedokinje VG-13 koja je preživjela horor vatre u Pionirskoj ulici. Ona je svjedočila o učešću Mitra Vasiljevića u paljenju civila, “te da je bio među onima koji su pucali na ljude koji su pokušavali pobjeći kroz prozore.” (21)
Dokumentacija pokazuje da je Vasiljević primljen u užičku bolnicu 14 Juna 1992 oko 9:35 sati navečer. Suci su se složili da paljenje bošnjackih civila – žena, djece i staraca – nije počelo prije 9:00 sati navečer, a optuženom je trebalo najmanje sat vremena da se prebaci do Užica.(22) Njegovom alibiju je posvjedočio vozač kola hitne pomoći po imenu Živorad Savić. Međutim, Savićevo svjedočenje je imalo ključnu nesuglasnost. On je naveo da je optuženog prevezao u bolnicu 14 Juna, ali prema kriomice snimljenim razgovorom koji je vodio sa zaštićenom svjedokinjom, on je tvrdio da je optuženog prebacio u bolnicu “27 ili 28 Juna.”
Nakon analiziranja snimka konverzacije koji je dostavila zaštićena svjedokinja, expert tužilaštva Tom Broeders je ustanovio da bi to mogao biti glas Živorada Savića. Međutim, i ovaj put suci su težinu vjerodostojnosti dokaza pridodali svjedočenju Dr. Moljevića i bolničkoj dokumentaciji koju je on lično dostavio, tako da težina svjedočenja experta Broeders-a nije imala učinka.(23)
Propust forenzičke analize
Što se tiče dokumenata koje je dostavio Dr. Moljević, istina jeste da su protokoli užičke bolnice – odnosno “protokol bolesnika primljenih u užičku bolnicu, protokol pacijenata sa ratom zahvaćenog područja primljenih u užičku bolnicu i četiri stranice istorije bolesti” – bili podvrgnuti vještačenju forenzičkih experata i da rezultati vještačenja nisu pokazali znake krivotvorenja.(24) Međutim, sam način na koji je vještačenje izvršeno ukazuje na ozbiljan propust zdravog razuma. Čitavo vještačenje se svelo na ispitivanje pisaćih mašina koje su korištene za otkucavanje informacija na bolničkim protokolima, a ne na vjerodostojnost unesenih informacija. Takav metod vještačenja jednostavno nema smisla i podložan je manipulaciji krivotvorenja.
Iako su rezultati Holandskog forenzičkog instituta pokazali da su se pisaće mašine nalazile u užičkoj bolnici, to nikako ne može značiti da su dokumenti dostavljeni od strane Dr. Moljevića vjerodostojni, odnosno da su unesene informacije pouzdane. Primjera radi, koruptirani radnik je mogao otkucati lažne informacije na bolničkoj dokumentaciji koristeći mašine koje su se nalazile u posjedstvu užičke bolnice. I na kraju svega, takav jedan krivotvoreni dokumenat bi opet prošao test vještačenja, jer se čitav fokus experata sveo na vrstu, raspoloživost i lokaciju pisaćih mašina, a ne na – kako je već napomenuto – pouzdanost otkucanih informacija. Inače, Vasiljevićeva vjerodostojnost je ionako bila ozbiljno poljuljana iskazima svjedoka koji su ga vidjeli na licu zločina – i to ne u jednom, nego u obadva incidenta paljenja Bošnjaka.(25)(26)
Sumnjivi Dr. Aleksandar Moljević
Sumnju na bolničku dokumentaciju baca i činjenica da je čitav alibi bio kreiran od Dr. Moljevića, prijatelja optuženog. Na pitanje zašto optuženi nije spominjao alibi užičke bolnice sve dok se Dr. Moljević nije pojavio kao expert odbrane 10 mjeseci nakon Vasiljevićog hapšenja, sutkinji Chikako Taya-i je ponuđena labava teorija kako je tobože odbrana imala ozbiljne poteškoće sa režimom u Srbiji. (27) Ova teorija nema nikakvog smisla, jer ako bolnički protokoli idu u korist optuženom Srbinu, zašto bi onda srbijanski režim preventirao dostavu tih dokaza?
Lažni rendgendski snimak
Po svjedočenju experta tužilastva Dr. Nigel Raby-a rendgendski snimak noge priložen uz bolničke protokole nije pripadao Mitru Vasiljeviću. Sudsko vijeće je u ovom slučaju prihvatilo da je to istina, ali je opet dalo benefit sumnje optuženom zaključujući da bi nesuglasnost bolničkih protokola “mogla biti i posljedica nečijeg namjernog pokušaja da za optuženog obezbijedi lažne dokaze, ali nema dokaza da je dr. Moljević, od koga je snimak zaplijenjen, bio umiješan u bilo kakvo manipulisanje ovim rendgenskim snimcima.”(28)
Unatoč izjavama nekolicine očevidaca koji su potvrdili Vasiljevićevo saučešće u incidentu paljenja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici, kao i prisustvo optuženog u Višegradu nakon izvršenja zločina,(29) suci su se ipak složili “da se optuženi u ključno vrijeme nalazio ili u užičkoj bolnici ili na putu onamo.” Shodno tome, bolnički dosije i svjedočenje Dr. Moljevića bacilo je “dovoljnu sumnju na iskaze o prisustvu optuženog tokom premještanja grupe u Omeragićevu kuću i njenog paljenja” tako da je i ovaj put benefit sumnje išla u korist optuženog.(30)
‘Bolestan’ od prvog do drugog paljenja
Da bi alibi Vasiljevića bio još sumnjiviji, optuženi je navodno iz užičke bolnice pušten 28 Juna (31) – samo dan nakon što je druga grupa od 70-ak bošnjačkih žena, djece i staraca bila nasilnički zabarikadirana i zapaljena u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. Vasiljevićev alibi nije ni mogao biti bolje izrežiran, jer ga je odmakeo sa mjesta zločina samo nekoliko sati prije paljenja Bošnjaka u Pionirskoj ulici pa sve do incidenta paljenja Bošnjaka u naselju Bikavac, nakon čega je osumnjičeni ponovo bio raspoloživ – odnosno navodno pušten iz bolnice u Užicu.
Kolaps alibija Mitra Vasiljevića
U presudi Lukićima – čiji je postupak nastavljen u odvojenom postupku iz ranije navedenih razloga – većina sudskog vijeća se usaglasila da je dokumentacija užičke bolnice bila lažna (32), te da je Mitar Vasiljević bio prisutan na mjestu zločina u vrijeme transfera grupe Bošnjaka na paljenje, kao i za vrijeme samog paljenja nemoćnih žena, djece i staraca u Omeragićevoj kući u Pionirskoj ulici 14 Juna 1992. Iako je sudac Patrick Robinson izrazio suprotno mišljenje, on je ipak prihvatio iskaze svjedoka tužiteljstva kredibilnim.(33)
Kao što je ranije navedeno, prema svjedočenjima brojnih svjedoka optuženi je učestvovao ne u jednom nego u obadva incidenta paljenja. Nažalost, tužilastvo je u izmjenjenoj optužnici odlučilo da ne goni Vasiljevića po tački odgovornosti za zločin u Bikavcu. Odgovor “zašto” bi vjerovatno mogli dati tužioci, ali uzimajući u obzir da čak nisu imali dostojnosti ni da se pojave u žalbenom postupku i stave prigovore na neke od zaključaka prvostepene presude koja je išla u korist optuženog, njihova zainteresiranost za ovaj slučaj se nije pokazala ozbiljnom.
Međutim, svjedočenje Zehre Turjačanin – koju su suci opisali kao herojsku osobu i svjedoka istine(34) – stavlja Vasiljevića na mjesto zločina i u incidentu paljenja Bošnjaka u Bikavcu, tako da je njegovo saučešće u obadva zločina potvrđeno presudom protiv Milana i Sredoje Lukića.(35)
Zehra je gledala kako članovi njene obitelji bespomoćno gore u plamenu vatre. Ona je gotovo ispečenog tjela preživjela zločin paljenja Bošnjaka u kući Mehe Aljića, a prema iskazima zaštićene svjedokinje VG032 Zehrino lice je bilo crno od opekotina i infekcije i jedino je bila prepoznatljiva po glasu. Kada je VG032 pokušala da promijeni zavoje na Zehrinim rukama, primjetila je da iz njenih rana izlaze crvi, nakon čega se VG032 onesvijestila.(36)
“Po mišljenju Pretresnog vijeća požari u Pionirskoj ulici i na Bikavcu najgori su primjeri nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom. U istoriji ljudske nečovječnosti, koja je već isuviše duga, žalosna i ogavna, požari u Pionirskoj i na Bikavcu zauzimaju istaknuto mjesto. Na kraju dvadesetog vijeka, obilježenog ratom i krvoprolićem kolosalnih razmjera, ovi užasavajući događaji ističu se po gnusnosti spaljivanja, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koji ih definišu, po tome kako su žrtve iz čiste bezdušnosti i surovosti sprovedene, zatvorene i zaključane u te dvije kuće da bi se našle potpuno bespomoćne u paklu koji je onda nastao, po stepenu boli i patnje koje su žrtve trpjele dok su žive gorjele. U tom činu zatiranja svakog traga pojedinačnim žrtvama počiva nečuvena surovost koja itekako mora povećati težinu koja se pripisuje ovim zločinima.”(37)
Tračak nade za pravdu
Iako je u slučaju Vasiljević istina došla prekasno, ne postoji nijedna odredba MKSJ-a koja sprečava lokalne sudove da iskušaju osumnjičene za bilo koje druge zločine za koje nisu odgovarali pred Haškim tribunalom. Činjenica da je Vasiljević odgovarao samo za zločin u Pionirskoj otvara mogućnost da jednog dana odgovara i za zločin u Bikavcu pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Podizanje optužnice koja tereti Vasiljevića i za zločin u Bikavcu bi u velikoj mjeri omogućilo da se Vasiljević isporuči vlastima BiH odmah nakon puštanja iz austrijskog zatvora gdje je na odsluženju kraće kazne. Svjedočenje Zehre Turjačanin i novi zaključci sudstva o Vasiljevićevom alibiju osigurali bi da zločin u Bikavcu ne prođe nekažnjen. Da li će sud Bosne i Hercegovine podignuti naknadnu optužnicu protiv Vasiljevića u velikoj mjeri ovisi i o volji preživjelih da lobiraju vlasti da takvo nešto poduzmu.(38)
Fuss Note:
1 Međunarodni Krivični Tribunal za Bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Predmet Vasiljević i drugi (IT-98-32) – Optužnica, 26 Oktobar 1998, http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/ind/bcs/vas-ii981026b.htm
2 Međunarodni Krivični Tribunal za Bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Predmet Vasiljević i drugi (IT-98-32) – Izmijenjena Optužnica, 12 Juli 2001, http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/ind/bcs/vas-ai010712b.htm
3 Međunarodni Krivični Tribunal za Bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Predmet Vasiljević i drugi (IT-98-32) – Prvostepena Presuda, 29 Novembar 2002, http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/tjug/bcs/vas-tj021129b.pdf
4 Međunarodni Krivični Tribunal za Bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Predmet Vasiljević i drugi (IT-98-32) – Presuda Žalbenog Vijeća, 25 Februar 2004, http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/acjug/bcs/vas-sj040225b.pdf
5 Vidi bilješku #3, paragraf 118.
6 Mitar Vasiljević Trial Transcript, 15 February 2002, page 4744 / 3-10,
http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/trans/en/020215ED.htm
7 Vidi bilješku #3, paragraf 117 i 126.
8 Vidi bilješku #3, paragraf 128.
9 Slobodna Evropa, “Milanu doživotni zatvor, Sredoju 30 godina,” (Dženana Halimović), 20 Juli 2009,
http://www.slobodnaevropa.org/content/lukic/1780707.html
10 International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Milan and Sredoje Lukic – Second Amended Indictment, 27 February 2006, ANNEX “A” (Victims’ List),
http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/ind/en/luk-2ai060227.htm
11 International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Prosecutor v. Milan Lukić & Sredoje Lukić (IT-98-32/1) – Judgement, 20 July 2009, http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_j.pdf,
paragraph 703.
12 Vidi bilješku #11, paragraf 709 i 715.
13 Vidi bilješku #12, paragraf 649.
14 Vidi bilješku #9, ANNEX “B”.
15 Vidi bilješku #11, Paragraf 664.
16 Vidi bilješku #11, Paragraf 648 i 649.
17 Vidi bilješku #11, Paragrafi 886 i 895.
18 Vidi bilješku #3, Paragraf 131.
19 Vidi bilješku #3, Paragraf 132 i 143.
20 Vidi bilješku #3, Paragraf 134.
21 Vidi bilješku #3, Paragraf 154.
22 Vidi bilješku #3, Paragraf 155.
23 Vidi bilješku #3, Paragraf 145.
24 ICTY Court Records, Netherlands Forensic Institute, http://icr.icty.org, Exhibit D52.
25 Vidi bilješku #3, Paragraf 154.
26 Vidi bilješku #11, Paragraf 643-644, 650, 660, 673, 682, 855.
27 Mitar Vasiljević Trial Transcript, 14 March 2002, page 4942-4943, 3-19, http://www.icty.org/x/cases/vasiljevic/trans/en/020314IT.htm.
28 Vidi bilješku #3, Paragraf 142.
29 Vidi bilješku #3, Paragraf 154-166.
30 Vidi bilješku #3, Paragraf 129.
31 Vidi bilješku #3, Paragraf 156.
32 Vidi bilješku #11, Paragraf 570-577.
33 Vidi bilješku #11, Paragraf 1108 i 1111.
34 International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Judgement Summary for Milan Lukic and Sredoje Lukic, 20 July 2009, http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/en/090720_judg_summary_en.pdf.
35 Vidi bilješku #11, Paragraf 650.
36 Vidi bilješku #11, Paragraf 660.
37 Međunarodni Krivični Tribunal za Bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Saopštenje za Javnost: “Sažetak presude u predmetu Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoje Lukića,” 20 Juli 2009,
http://www.icty.org/x/cases/milan_lukic_sredoje_lukic/tjug/bcs/090720_sazetak_presude.pdf.
38 International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Press Release: “Mitar Vasiljevic transfered to Austria to serve his prison sentnce,” 6 July 2004, http://www.icty.org/sid/8397.