Autor: Prof. Maja Kassa
Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju očekuje se uskoro konačna presuda u predmetu protiv francuske novinarke i autorice te experta za pitanja Balkana Florence Hartmann koju je 14. septembra ove godine Sud proglasio krivom za nepoštivanje suda uz novčanu kaznu u visini od 7000 eura. Novinarka je osuđena da je “svjesno i namjerno ometala provođenje pravde time što je otkrila informacije o dvije odluke Žalbenog vijeća od 20. rujna 2005. i 6. travnja 2006., u svojoj knjizi Mir i kazna ( Paix et Châtiment) i u svom članku objavljenom na internetu pod nazivom “Skriveni ključni dokumenti o genocidu”. MKSJ je 6.11. 2009 odbio obrazloženje žalbe koju je Hartmann podnijela početkom listopada i tražio da skrati obrazloženje njene žalbe od 100 na 30 stanica. S obziron da su njezini odvijetnici ukazali na oko 130 pravnih pogrešaka u presudi i na poništenje tri desetljeća SUDSKE PRAKSE SUDA ZA LJUDSKA PRAVA U STRASBOURGU, novi nalog MKSJ u slučaju francuske novinarke i nekadašnje glasnogovrnice Haškog tužiteljstva ukazuje još jednom na nespremnost Suda da preispita svoj rad i svoje potencijalne greške. Žalbeni postupak je u završnoj fazi kada tužiteljstvo i obrana izmjenjuju posljednje odgovore na Žalbu.
SRBIJA ZAŠTITILA DOKAZE – ŽRTVE IZGUBILE PRAVO NA NAKNADU ŠTETE
U svojim tekstovima, Hartmann kritizira odluke i pravno obrazloženje, odnosno pravnu osnovnu (leagal reasoning) kojom Žalbeno vijeće Tribunala odobrava Srbiji zahtjev za povjerljivim statusom najosljetljivijih dijelova transkripata 1990.-te osnovanog Vrhovnog savjeta obrane SRJ, za koje se vjeruje da sadrže dokaze o učešću države Srbije i njezinih institucija u genocidu u Srebrenici. Tako ovi dijelovi arhiva VSO-a nisu bili dostupni niti javnosti niti Međunarodnom sudu pravde pri donošenju presude u veljači 2007. u predmetu Bosne protiv Srbije za genocid. Žrtvama su stoga bila oduzeta temeljna prava da traže financijsku naknadu, a odbijen im je zahtjev za statusom Amicus ciruae koji su tražili u ovom predmetu. Suđenje Hartmann pred Tribunalom je započelo 15. lipnja 2009. i završilo 3. srpnja 2009. temeljeno na optužnici za nepoštivanje suda od 27. kolovoza 2008. prema pravilu 77. Pravilnika o postupcima i dokazima.
OBJAVA INFORMACIJA IZ JAVNE DOMENE – KAZNENO DJELO
Obrana je tijekom postupka ukazala da su informacije za koje se novinarka tereti bile u javnoj domeni i prije izlaženja njezine knjige i članka. Srbija je javno priznala da je od Haškog tribunala tražila i dobila da osjetljivi dijelovi dokumenata VSO-a koji bi mogli dovesti do njezine osude pred Međunarodnim sudom pravde budu zaštićeni i time nedostupni javnosti. Postojanje i sadržaj odluka Žalbenog vijeća koji se odnose na sporazum imeđu Srbije i Tribunala su detaljno javno raspravljani u Beogradu i mnogim domaćim i stranim medijima. K tome treba dodati da je sam Tribunal u javnosti citirao sporne odluke Žalbenog vijeća u nekoliko javnih sudskih dokumenata. U presudi, raspravni suci su priznali da su te informacije bile u javnoj domeni, ali svejedno su odlučili presuditi i kazniti Hartmann obrazlažući da bi provođenje pravde bilo ometano ako države izgube povjerenje u sposobnost Suda da zaštiti svoje poverljive informacije. Stavljajući ovdje interese država visoko iznad interesa žrtava za kojih se sada nakon 16 godina rada Tribunala predsjednik Robinson sjetio i u Generalnoj skupštini i Vijeću sigurnosti UN-a pri svojim godišnjim izvješćima.
U tijeku, sudjenja, ukazano je da su predmet zaštitnih mjera dodjeljenih na zahjtev Srbije bili dijelovi zapisnika VSO-a i stenogramske zabilješke (koji nisu objavljeni od strane Hartmann), a ne same odluke Žalbenog vijeća o dodjeli tih zaštitnih mjera (o kojima je u svom članku i knjizi Hartmann raspravljala). Bitno se razlikuje pitanje otkrivanja imena zaštićenih svjedoka od raspravljanja o pravnim obrazloženjima i osnovanosti motivacije sudskih odluka, koji su u bilo kojem demokratskom i pluralističkom društvu uvijek javni. Do sada nikada nije postojao ni ti jedan slučaj nepoštivanja suda koji je bio fokusiran na objavljivanje obrazloženja odluka niti jednog Raspravnog ili Žalbenog vijeća. Gospođa Hartmann ne zaslužuje biti specijalno ili posebno ciljana samo iz razloga što je šest godina (2000.-2006.) bila u službi Suda iako je Tužiteljstvo nastojalo uspostaviti presedan kako bi spriječilo daljnje curenje nepovoljnih informacija od strane službenika Tribunala, novinarka nije optužena za curenje povjerljivih informacija kojima je mogla imati pristup dok je bila djelatnik Tribunala.
HAŠKI TRIBUNAL PROTIV EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Tužitelj je priznao da Hartmann nije vidjela ili pročitla sporne odluke Žalbenog vijeća prije samog sudskog postupka, a u presudi suci je ne okrivljuju za bilo koju vrstu zloupotrebe svog ranijeg položaja u Sudu nego smatraju da kao višegodišnja službenica Tribunala je trebala znati bolje od bilo kojeg drugog autora ili novinara što se smije odnosno ne smije objaviti. Time suci niječu pravo francuske novinarke da uživa slobode koje omogućuje Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu i koji je u više navrata potvrdio da prenošenje poverljivih informacija koji su već djelomično ili cjelovito u javnom domeni nemože biti kažnjeno. U ovom predmetu čak i simbolična kazna poništava desetljeća akumulirane sudske prakse Europskog suda za ljudska prava i ponovno uspostavilja nova ograničenja slobode izražavanja. Osim toga osuđujuća presuda ima zastrašujući utjecaj na slobodu govora, na prava žrtava da znaju istinu, i na one koji se žele uključiti i podupirati načela prigrljena u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 827 (1993), koja čini temeljni instrument koji je doveo do stvaranja ovog Suda.
FLORENCE HARTMANN OČEKUJE “KONAČNU” PRESUDU
Osnova za žalbu Obrane pokriva širok spektar pogrešaka kao na primjer:proširena interpretacija optužbi od strane raspravnih sudaca koji su time proširili optužbe novim elementima koji se ne nalaze u optužnici i na koje se suđenje nije odnosilo (nakon što su suci sami priznali da su četiri činjenice, postojanje i datum odluka Žalbenog vijeća, njihov povjerljivi status, identitet države – podnositelja zahtjeva za zaštitnim mjerama, činjenica da su te zaštitne mjere odobrene u odnosu na dokumente iz ratnog perioda – za koje se tvrdilo da je gospođa Hartmann otkrila i na koje je amicus Tužitelj usmjerio svoj slučaj – već u javnoj domeni), kriminalizacija navodnog otkrivanja “pravnog rasuđivanja” (legal reasoning) koje nije obuhvaćeno Pravilom 77 za nepoštivanje suda i koje stavlja sam Tribunal iznad zakona time što postane nemoguće verificirati zakonitost njegovih radnji, kršenje prava novinarke na slobodno izražavanje i pravo javnosti i žrtava da dobiju informaciju od javnog interesa, opće poricanje međunarodnih standarda i naknadne pogreške da prihvate primjenu općih načela priznatih od strane Europskog suda za ljudska prava i načela međunarodnog prava s područja ljudskih prava da uzimaju u obzir većinu relevantnih pitanje poput: neograničenog publiciteta od bilo kojeg postupka u kaznenom suđenju, osobite i pojačane zaštite novinarske slobode izražavanja zajamčene međunardnim pravom; posebne ili pojačane zaštite zajamčene međunardnim pravom u kontekstu ostavarivanja prava slobode izražavanja u raspravama od javnog ili općeg interesa, zloupotreba sudskog slobodnog odlučivanja u davanju nepotrebne i nesrazmjerne težine interesima država na teret temeljnih prava gospođe Hartmann, javnosti i žrtava, činjenica da Raspravno vijeće nije dokazalo da je gospođa Hartmann svjesno i namjerno prekršila sudski nalog, ali je medjutim došlo do tog zaključka bazirajući se napogrešnim činjenicama, nedostak Raspravnog vijeća da izdvoji iz spisa odluke donesene od strane Vijeća spomenute zbog nedostatka nepristranosti zbog čega su dva suca bila diskvalificirana, manjkavost Raspravnog vijeća u razmatranju i oslovljavanju obranine sugestije o “seletivnom progonu” protiv gospođe Hartmann i mnoštvu dokaza koji je obrana podnjela u cilju dokazivanje njezinog stava.
Nisam baš pretjerano iznenađena osuđujućom presudom jer kad isti Sud odlučuje o tome jesu li poštovane ili ne njegove vlastite odluke taj sud je u pravilu sklon štiti svoje vlastite interese i vlasite odluke koje su proglašene povjerljivima i tretirati ih kao povjerljivima pa i onda kada cijeli svijet govori o njima, vrlo sam razočarana što sud nije u nijednoj riječi spomenuo javni interes nije uopće pokušao uspostaviti neku ravnotežu između dva sukobljena prava u ovom slučaju potpuno nesporno sukobljena prava na slobodno izražavanje i pravo javnosti da primi neku informaciju koja je od neospornog javnog interesa, a s druge strane pravo suda da radi interesa pravde zaštiti određeni sudski postupak u kojem su sudske odluke proglašene tajnima. Ovaj sud nije pokušao valorizirati ova dva prava i uspostaviti neku pravednu ravnotežu između njih, Sud je potpuno zanemario slobodu izražavanja i odluku je donio isključivo sa stajališta da je jedna odluka proglašena povjeljivom i sud smatra da ta dluka ostaje takva sve dok sud eksplicite ne odluči drugačije pa makar i cijeli svijet već govorio o sadržaju tih odluka – izjavila je nakon presude Vesna Alaburić – haška odvjetnica i ekspert za pitanje slobode izražavanja.
Article 19, vrlo poznata i respektabilna nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava iz Londona koja je u mnogim predmetima djelovala kao Amicus curiae te dala svoj doprinos nekima od najvažnijih međunarodnih slučajeva koji se odnose na zakon o slobodi izražavanja, samoinicijativno je u predmetu Hartmann zatražila stražila status Amicus curiae i 5. septembra su uložili podnesak koji izražava visok stupanj zabrinutosti ove organizacije zbog presude Pretresnog vijeća od 14.09.2009. Article 19 smatra da presuda iz puno razloga izlazi iz dobro utvrđenih pravila (standarda) međunarodnog pravosuđa na području slobode izražavanja i ukoliko se potvrdi presedan, ozbiljno narušava slobodu izražavanja u području međunarodnog kaznenog pravosuđa.
ZAŠTITA LIKA I DJELA MILOŠEVIĆEVE SRBIJE
Ovom presudom pravo država pretpostavljeno je pravu žrtava, pravo javnosti na informaciju ne postoji, iznošenja pravne argumentacije postaje kazneno djelo, a budući da je sudac Meron koji je potpisnik jedne od dvije sporne odluke ujedno i član Žalbenog vijeća po principu “Kadija te tuži, kadija ti sudi” u slučaju Hartmann i konačno presudi, teško je za očekivati pravični i pravedni ishod ovog suđenja koji je Tribunalu poslužilo za stavljanje još jednog pečata na odluke kojim se amnestira Beograd od odgovornosti za genocid i ovaj puta kao i 20. rujna 2005. i 6 travnja 2006. – nezakonito. Florence Hartmann čeka “konačnu presudu” a suci kreiraju sudsku praksu da bi zaštitili svoj lik i djelo kao i lik i djelo Miloševićeve Srbije.