Preko Širokog Brijega do Butmira

Autor: Semir Đulić – Sport je odavno na ex-jugoslovenskim prostorima postao puno više od loptanja. Nažalost, ali izgleda BiH je u tome specifična. Dok je za ostali svijet sport biznis za nas je to opasno življenje ili laghano i besmisleno umiranje. Sportski tereni su postali pozornice nacionalnog potvrđivanja, nacionalističkog iživljavanja, a ‘91i evo 2009. političko-taktičko ukopavanje za [po]ratne pozicije.

Mnogo je lakše razumjeti “nesportsko“ ponašanje aktera u Širokom Brijegu ako na to gledamo iz pozicija Banja Luke, Sarajeva i Mostara koji eto od simbola “miješanih” brakova i “suživota”, htjeli mi to priznati ili ne, postadoše simboli “čistih nacija”, nacionalističkog “ponosa “ i trofeji nadmoćnosti “moje” nacije. Nije mi namjera ovdje utvrđivati ko je i kako zaslužan za takvu današnju vizuru pomenutih kompleksa Turske, austro-ugarske, real-socijalističke i moderne arhitekture na prirodnim ljepotama bosanske zemljice. Neka o tome odlučuje Haag i ostali Hagići, a dosadašnje utvrđene istine istih jasno upućuju na odgovor. Na nama je jedino da ih naučimo prihvatati i sa njima živjeti.

Problem je što Bosna ima tri istine pa kada na teren iziđu dva suparnika valja nam znati da je u konačni rezultat nekako upetljan i onaj treći.

Taman kad smo pomislili da je sudijskom namještanju došao kraj, jer ponekad i gost pobjedi, ljude u crnom zamijeniše ljudi crnih namjera, vladari života i smrti, režiseri devet krugova pakla. Scenarij su sami napisali, režiranje im dobro ide, još kada je dobra priprema, sve ja spremno za krvavi pir ali bez njihove krvi, čak ni robinske. Dovoljno je “dobrovoljaca” talentiranih za ulogu žrtve u promociji nacionalnog ponosa, kulturne, intelektualne, vjerske, pa i sportske superiornosti.

Rezultat u Širokom već je bio dogovoren, ali “Horde zla” i nevini šetaci Širokim nisu to znali ili naivno nisu htjeli da znaju da su im sudbinu odredili demokrate crnih misli u Mostaru i Banjaluci. Svi ostali su zauzeli sigurne busije i komandno-posmatračka mjesta na sigurnoj udaljenosti, jer za Boga, zašto rizikovati kad kamera ima zoom. Glumaca i statista je do mile volje ali režiseri su “dika naša” i valja ih čuvati “vlastitim životom”, dati im šansu da budu bolji od Ćire “pedera” koji zavede “moje/naše” glumce, koje i svijet cijeni, još ako uzme publiku – zaludo nam režiranje. Zato puštimo krv, uvjerimo “nevjerne Tome” da Nemanja nije Srbin jer Bosnu od Turaka spasi, Ćiro nije Hrvat jer ne vodi HZ, a Edin i tako izbora nema, Bosna je njegov usud, ali samo onolika koliko mu ‘Mi” damo.

Ne sviđa se Mili i Draganu da repka pobjeđuje. UEFA pehar na troje sječi ne da. Kad ne može pehar oni odlučiše – sjecimo repku, sjecimo granu na kojoj ona sjedi, uništimo njenu budućnost. Naučimo širokobriješke i igrače “Borca” da oni ne igraju lopte već hrvatski i srpski nogomet/fudbal, jer zašto bi igrali ako nije imena “našeg“. Horde zla, ranjeni Širokobriježanin i smrt Vedrana Puljića za njih su samo predviđena kolateralna šteta “u ime naroda“. Nije Mili odgovaralo da sam bude protiv “Teherana”, Brisela i Vašingtona, zna on da mu “argumenti ne piju vode”. Trebao je saveznike, uvezao “Izbor je njihov” sa Croatia Libertas, obećao Draganu treći entitet – još samo zastave da svežu. Zato su u Širokom razvezivane one nekada davno svezane. Koje li ironije -poginu [Hrvat po njihovim aršinima], čovjek koji je volio fudbal bez nacionalističkih primjesa.

Pitanje je sada, da li je odgođena utakmica već odigrana u Mostaru u prijateljskom susretu Dodik – Čović ili je to samo priprema sahovskog meca u Butmiru.Nazalost to ne pise ali se lahko cita iz ivještaja sa susreta u Mostaru. Strategija i plan poteza su već razrađeni, napravljeni timovi za podršku, ostaje samo da se vidi kome će suflirati onaj treći dok dvojica igraju.

Izgleda da su jedino oni iz “Teherana“ i zagovornici “unitarne “ Bosne odlučili igrati svak za sebe jer naivno misle da su na Butmir pozvani radi šaha.

Mostar je dobro razradio Kreševsku deklaraciju, Banja Luka se naoružala unutar “republičkim” i vaskolikim srpstvom te ruskim savjetnicima, uz međusobni dogovor da “Teheranci” mogu biti samo treći. Zacrtani redosljed najlakše će postići hraneći sujetu ‘unitaraca” jer ona im je važnija i veća od Bosne. Na našu žalost, na sreću im ide i žrijeb jer imaju mogućnost da po potrebi i razvoju situacije biraju koji će im od “prvih” u Bošnjaka sjediti sa druge strane stola. Da li je potrebno napominjati da dok Mostar i Banja Luka idu na pobjedu bez kompromisa nekim od Bošnjaka je cilj najkompromisniji kompromis i međusobna borba za treće mjesto.

Sve ovo ukazuje da su šanse Bosne u pijunu koji uspjeva preći na suprotni kraj šahovske table i postati kraljica i matirati i crnog i bijelog kralja. U Bosni je sve moguće zašto ne i to. Ostaje da se vidi da li će topovi biti najjače figure ili će kraljica mira odlučiti partiju. Svakako da će na ishod veliki uticaj imati i pravila koja odrede međunarodni suci, jer u Butmiru je na stolu mongo više od šahovske table i figura. Čekat ćemo izvještaj i čitati između redova, jer to nam je izgleda sudbina.