ZIJAD BECIREVIC — Hapsenje dvojice pripadnika Interventnog voda prijedorske policije – Petra Civcica (39) i Branka Topole (41) u njihovim krevetima u prijedorskim prigradskim naseljima Pecani i Tukovi, izvresno 26. avgusta ove godine uz asistenciju Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA) jos jednom uvjerljivo pokazuje koliko su pocinioci zlocina slobodni, osioni i nadmocni nad svojim zrtvama, jer mirno i bezbrizno spavaju u nasim ulicama i kucama, nasim selima i gradovima, a mi i dalje (15 godina po uspostavi mira) oplakujemo, pronalazimo i ukopavamo nase mrtve i cekamo zakasnjelu pravdu iz Haga.
Vlasti Republike Srpske uporno bacaju “lug u oci”, nama i svijetu obecavaju saradnju i kooperativnost, a istovremeno kriju i bezrezervno podrzavaju organizacije, institucije i pojedince, odgovorne za agresiju, pocinjene zlocine i genocid nad bosnjackim stanovnistvom. Istoga dana kada su u Prijedoru uhapseni Civcic i Topola (od kojih je prvi bio komandir odjelenja a drugi ucesnik u Interventnom vodu koji je 21.8.1992. pocinio masakr nad 200 prijedorcana i bacio ih u provaliju na travnickim Koricanskim stijenama), predsjednik vlade RS g. Milorad Dodik se “lijaski sracunato” susreo s visokim komesarom UN g. Antonion Guterresom i izrazio spremnost Vlade RS na NASTAVI ( a morao je reci POCNE) “rjesavati pitanja izbjeglica kako na nivou RS tako i na nivou BiH”, jer se u RS ucinilo i cini sve da se etnicko ciscenje dovrsi i sprijeci povratak prognanih. To uvjerljivo apostrofiraju markantne anti-drzavne izjave celnika RS, cetnicka orgijanja u Srebrnici uz marsovske poruke “Ovo je Srbija!!!”, kao i najnoviji napad na zvornicanina Rasida Cikarica. Zaista je krajnje vrijeme da se odgovorni odgovornije zapitaju mogu li se prognani prijedorcani vracati u prijedoska naselja Pecani i Tukovi, da ponovno grade komsijske odnose s Civcicem i Topolom, koji su im masakrirali najrodjenije? …ili s njihovim saborcima: Draganom Knezevicem, Sasom Zecevicem, Zoranom Babicem, Zeljkom Predojevicem i mnogim drugima.
I dok razno razni predstavnici medjunarodne zajednice dolaze u Republiku Srpsku, a navracaju u Sarajevo, cijukaju, razgovaraju, dogovaraju, zakljucuju, na Koricanskim stijenama ( kao i diljem Bosne) vrse se exhumacije. U tek okoncanoj exhumaciji u jami Koricanskih stijena izvadjeno je 59 tijela i neodredjen broj zapaljenih, iz grupe od preko dvjesta streljanih i pobijenih bombama, koje su izvrsili Cavcic, Topola i njihova druzina iz Interventnog voda prijedorske milicije onog kobnog avgusta devedesetdruge .
Po nekim projektantima i projekcijama mozda u BiH i treba sve da bude, kako je bilo do sada. Da zrtve “came cekajuci” a zlocinci uzivaju blagodati onog i ovog vremena; zive u nasim kucama, rade u nasim firmama – koje nisu preselili u Srbiju, skoluju se u nasim skolama, lijece u nasim bolnicama, igraju na nasim stadionima, pecaju ribu u nasim rijekama i setaju nasim parkovima… ukoliko se pokaze tacnom konstatacija profesora zagrebackog filozofskog sveucilista g. Zarka Puhovskog (nekadasnjeg predsjednika Hrvatskog Helsinskog odbora), koji tvrdi da je “BiH svjetska laboratorija”, u kojoj se kroje i razradjuju projekti razlicitih namjena. Mozda B-H projekti trebaju pokazati “Kako i koliko dugo moze egzistirati u buducnosti jedna etnicki ociscena drzava, u kojoj se preostali dio stanovnistva “ugoni u suru”, asimilira ili izumire, dok ne postane “nova Spanjolska”.
I dok Bosna i dalje trazi 27.700 sinova i kceri, od kojih su mnogi zauvjek nestali na stratistima ili u nekom od 600 koncentracionih logora, experimenti se nad njom i u njoj nesmetano nastavljaju. U takve experimentalne metode mogao bi se svrstati i najnoviji biser medjunarodnog predstavnika u BiH g. Valentina Inzka “ da je Karadzic bio najveci prijatelj islama” (hoce reci volio muslimane, pa ih zbog svoje sebicne ljubavi tako nesebicno tamanio). Ako zaista tako i misli, kao sto tvrdi nakompetentnija licnost medjunarodne zajednice za BiH (u dolasku najavljen kao dokazani prijatelj Bosne) onda za Bosnu ( bolje reci Bosnjake iz Bosne) ne preostaje nista nego da “Dr. Radovanu Karadzicu” jos za zivota podignu spomenik a sebi navuku “ludjacku kosulju”, jer po toj analogiji ili nista ne znaju, ili su izludjeni, ili su i bili ludi. Pa sve i ako je svojom pojavom gospodina Inzka zacarao i zadivio bioenergicar-iscjeljitelj Dragan David Dabic ili ga opio svojom poezijom doktor Karadzic, tako iskusan politicar u poziciji u kojoj se nalazi nesto tako nije ni trebao ni smio kazati, jer to je vatra na otvorene rane bosnjackog naroda u Bosni.
U takvim okolnostima izmedju nade i beznadja Bosanjacima Bosne da “ne polude” ostaje jos jedino vjera i uzdanje u pomoc Sjedinjenih drzava. Iz SAD stalno javljaju da nece ostaviti na cjedilu Bosnu i da ce zemlje Balkana i dalje biti u njihovom prioritetu. Ovih dana je to ponovno potvrdio zamjenik ambasodora SAD g. Jonatathan Moore, koji je nekako u isto vrijeme kada su uhapseni Cavic i Topola posjetio Drzavnu agenciju za istrage i zastitu (SIPA) ili da im cestita ili da ih “posavjetuje” kako ce dalje ciniti.
Hapsenje Cavcica i Topole, dvojice lokalnih mocnika,( koji su samo jedinke medju hiljadama) je nastavak procesa “prizemljivanja lopte” po kojem se uspjesno smiruje uznemireno javno mnijenje. Tako je bilo i svih pretnodnih godina. Kada vec iznurena cekanjem pravde “bosnjacka zrtva” pocne gubiti strpljenje, padati u krajnji ocaj, tada se iz rezevnog fonda zasticenih zlocinaca izvede pred neki sud i osudi (obicno) nekoliko “sitnijih riba”. Tribunal u Hagu je znao za Branka Topolu jos 2003. godine da je bio ucesnik dogadjaja na Koricanskim stijenama, pa sve do sada mu se pustalo da plasi povratnike i uziva u Prijedoru. Upravo zbog toga u Udruzenju prijedorcanki “Izvor” hapsenjem Cavcica i Topole su “vise razocarani cinjenicom da se tako dugo cekalo”.
Iz svih navedenih razloga hapsenje Cavica i Topole nije dokaz niti potvrda saradnje i kooperativnosti Republike Srpske s medjunarodnom zajednicom, vec naprotiv uvjerljiv argument da te saradnje i koordinacije nema, jer da je ima, i ova dvojica i hiljade kao sto su oni, vec bi davno bili tamo gdje im je doista mjesto.
Na osnovu svega sto je u BiH do sada ucinjeno, da se zakljuciti da je implementacija mira, uz kaznjavanje krivih i obestecenje zrtava, jos i danas na nivou improvizacije, jer krivci nisu kaznjeni, zrtve nisu obestecene, prognani nisu vraceni, ratne stete nisu sanirane, a s prijetnjama drzavnom integritetu i suverenitetu se nesmetano-nekaznjeno nastavlja. Medjunarodna zajednica, umjesto da bezrezervno podrzi ostecene Bosnjake i pruzi im punu pomoc, uporno nastoji ograniciti sankcije i umanjiti krivicu agresora. Do sada se njena uloga svodila na smirivanje agresora povladjivanjem i popustanjem, uz prisilu Bosnjaka na punu kooperativnost i po njih stetne kompromise. Sa srpskim liderima se i ranije i sada postizu brzi i lahki dogovori, kada su na stetu Bosnjaka, a Bosnjacima se daju zamjerke, odredjuje nacin vladanja i ponasanja i dijele kritike zbog neprovodjenja dogovorenih mjera, koje druge strane otvoreno opstruiraju.
Narod BiH zeli vjerovati i uvjeriti se da medjunarodna zajednica, uz angazovaniju ulogu Sjedinjenih drzava, zaista zeli obnoviti Bosnu i pomoci joj da sanira rane i vrati izgubljene vrijednosti. Bosnjackim zrtvama, koje vec preko 15 godina ocekuju pravdu, do tada ostaje za utjehu ona u narodu cesto ponavljana izreka “ Pravda je spora, ali dostizna”.