Dr. Marko Attila Hoare (Greater Surbiton) – Drugim riječima, Bildt govori da će politika švedskog predsjedavanja Evropskom unijom biti: “Pusti Mladićeve bošnjačke žrtve. Pusti rodbinu ljudi koje je ubio u Srebrenici i koji žele da on dođe pred lice pravde. Pusti Kosovo i njegov narod. Ja ću nastaviti da umirujem Beograd, kao što sam radio 1995.”
U svojim uspomenama na bosanski rat, Carl Bildt, bivši ministar vanjskih poslova Švedske – koja je 1. jula preuzela predsjedavanje EU – o srebreničkom masakru ima reći sljedeće:
“U pet dana masakra, Mladić je organizirao metodičko pogubljenje više od tri hiljade ljudi koji su postali ratni zarobljenici. Vjerovatno je više od četiri hiljade ljudi izgubilo svoje živote u brutalnim zasjedama i šumskim borbama na rubovima cesta i dolinama između Srebrenice i Tuzle, dok je kolona pokušavala da dođe do sigurnosti.” (Carl Bildt, Peace Journey: The struggle for peace in Bosnia, Weidenfeld and Nicolson, London, 1998., p. 66).
Masakr u Srebrenici kao akt genocida protiv civilne populacije Srebrenice, koji je odnio otprilike osam hiljada žrtava (uključujući 500 djece ispod osamnaest godina), je tako – Bildtovom argumentacijom – reduciran na “nešto više od tri hiljade ratnih zarobljenika”, dok su četiri hiljade ostalih žrtava predstavljene kao pali vojnici. Ovo je ekvivalentno tezi da je dva miliona i četvrt jevrejskih “ratnih zarobljenika” ubijeno u holokaustu, dok je ostatak od šest miliona ubijen u borbama.
Ipak, ovo nije slučajna Bildtova pogreška. U vrijeme srebreničkog masakra, Bildt je bio specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju. Njegovo masovno umanjivanje srpskog genocida reflektira onovremenu evropsku politiku, koja je kolaborirala sa Srbijom Slobodana Miloševića i bosansko-srpskim ekstremistima Radovana Karadžića i popuštala njihovom ekspanzionizmu. Za razliku od SAD-a, države EU zdušno su podržavale internacionalni embargo na uvoz oružja u BiH, koji je državu sputavao u odbrani od srpske agresije.
U svojim memoarima Bildt je poglavlje o julu 1995., mjesecu kada se dogodio srebrenički masakr, naslovio Uspjeh i neuspjeh: juli 1995. On, dakle, smatra da, opisujući svoju ulogu kao mirovnog pregovarača EU u tom periodu, riječ “uspjeh” može sasvim prikladno ići ispred riječi “neuspjeh”. Neki bi pomislili da je korištenje riječi “uspjeh”, kada je riječ o evropskoj politici koja je preovladavala u vrijeme genocidnog masakra osam hiljada ljudi, možda malo neodgovarajuće. Ali ne i Bildt, koji se čini sasvim ponosnim na svoj posao.
Bildt prenosi kako je u Londonu 21. jula 1995., dakle nakon srpskog osvajanja Srebrenice, nastojao odgovoriti zapadne države od vojne intervencije, kako bi se naredna bosanska enklava poštedjela slične sudbine:
“Britanski sekretar vanjskih poslova Malcolm Rifkind je bio pomalo zabezeknut kada je njegov dan započeo mojom tvrdnjom da je Goražde u strašnoj opasnosti i da, uprkos tome, ne vjerujem da bi moglo biti odbranjeno zračnim udarima. Morali smo se fokusirati na razvoj političkog procesa. Ako bismo London napustili usvojivši strategiju bombardiranja, a bez političke strategije, bili bismo, posve sigurno, suočeni s još više rata i patnji. Prije ili kasnije, bili bismo prisiljeni da se vratimo političkim načinima. Strategije bombardiranja su sve bile u redu, ali isto tako nije trebalo da bombardiramo naše političke šanse.” (str. 68)
Kada su srpske snage iz okupiranog dijela Hrvatske (tzv. Srpske Krajine) istog mjeseca napale Bihać, enklavu u sjeverozapadnoj Bosni, prijeteći da izvrše još jedan masakr po uzoru na Srebrenicu, Hrvatska, koja je 22. potpisala vojni ugovor s Bosnom za odbranu Bihaća – odgovorila je u augustu općom vojnom ofanzivom (Operacija Oluja) na područje Krajine. Prema svojim memoarima, Bildt nije učinio nikakav napor da spriječi srpski napad na Bihać – za koji jedva priznaje da se i desio – već, umjesto toga, pokušao je zaustaviti hrvatsku kontraofanzivu. Kako Bildt bilježi:
“Moj javni stav je bio jasan: Hrvatska ofanziva protiv područja nastanjenih Srbima mora biti na najoštriji način osuđena. Ovaj napad se događa u vrijeme početka pregovora, kada su Srbi otvoreno bili spremni da načine krucijalne ustupke, kako u ekonomskim tako i političkim pitanjima. Ovo će baciti veliku sjenku na Hrvatsku za mnogo narednih godina. Protjerivanje civila, o kojem postoje izvještaji, posebno je ozbiljno. Treba se podsjetiti da je Martić, “predsjednik Krajine” optužen za ratne zločine nakon srpskog raketnog napada na Zagreb u maju. Teško je uvidjeti bilo kakvu razliku između ovog čina i bombardiranja Knina, za koji se predsjednik Tuđman mora držati odgovornim.” (str. 75)
Drugim riječima, isti Bildt, koji nije uputio slične prijetnje protiv lidera Srbije, kao i bosanskih Srba koji su napadali Srebrenicu, niti kada su napadali Bihać, sada je prijetio hrvatskom predsjedniku optužnicom za ratne zločine, jer je pokrenuo kontraofanzivu protiv srpskih snaga; i to kontraofanzivu pokrenutu na osnovu ugovora s legitimnom Vladom Bosne i Hercegovine u svrhu branjenja populacije od genocida. Bildt je područja Hrvatske okupirana od strane Srba, definirana kao “okupirana” od strane Generalne skupštine UN-a, prozvao “područjima nastanjenim Srbima”, zaboravljajući na znatnu, etnički očišćenu, hrvatsku populaciju ovih područja, od strane srpskih snaga 1991.
Bilo mu je “teško uvidjeti bilo kakvu razliku” između jasnog terorističkog čina protiv civilnog stanovništva kojeg su počinili krajiški ekstremisti protiv zagrebačkih civila u maju 1995., i legitimnog hrvatskog bombardiranja Knina, koje se odigralo u svrhu vojne ofanzive protiv srpskih ekstremista, koji su teritoriju Hrvatske koristili kako bi napadali teritoriju susjedne države, s vjerovatnom namjerom da počine akt genocida.
Možemo uporediti način na koji je Bildt pokušao zaustaviti hrvatsku ofanzivu na Krajinu s načinom na koji je odgovorio na prošlomjesečnu srpsku ofanzivu na Srebrenicu:
“Nikako nisam mogao znati ko je odgovoran za ono što se dešavalo oko Srebrenice, ali bilo je teško zamisliti da je Milošević, na bilo koji način, bio nesposoban da utječe na slijed događaja. Prije nego što sam otišao u Ženevu tog popodneva, poslao sam jasno pismo upozorenja Miloševiću. Postojao je jasan rizik, pisao sam, da će naši razgovori biti u potpunosti zasjenjeni onim što se dešavalo oko Srebrenice. Cijela situacija bi mogla postati gora. Kad bi enklava bila napadnuta i zauzeta, to bi bila ozbiljna provokacija koja bi mogla dovesti do eskalacije neprijateljstava širom Bosne. Zato sam ga podsticao da uradi sve što je u njegovoj moći da to spriječi.” (str. 56)
Tako, dok je Bildt prijetio Tuđmanu optužbom za ratne zločine – što je bila prijetnja za koju je bio u potpunosti neovlašten – Miloševiću je prijetio mogućnošću “da će naši razgovori biti u potpunosti zasjenjeni”!
Bildt dalje opisuje kako je u vrijeme Operacije Oluja novinarima kazao: “Rekao sam da je žalosno što je napad značio da je Hrvatska izabrala rat, a ne mir, i da pretpostavljam da će Haški tribunal razmotriti pitanje granatiranja Knina prije ili kasnije, na isti način na koji je razmotrio pitanje odgovornosti raketnih napada na Zagreb.” (str. 77)
Bildt nije optužio srpske lidere koji su upravo okupirali Srebrenicu i Žepu, i koji su sada nastojali okupirati Bihać, za “biranje rata, a ne mira”; niti im je prijetio optužbama za ratne zločine. Njegove su prijetnje prije bile usmjerene isključivo ka Hrvatskoj. Poglavlje o hrvatskoj ofanzivi na Krajinu završava sljedećom žalbom:
“Za mene, zaključak iz Srebrenice nije bio da trebamo biti slijepi na užase koje su počinili drugi, nego da trebamo snažno i jasno reagirati protiv svih tih užasa. U novembru 1995. Haški tribunal je optužio Radovana Karadžića i Ratka Mladića za ratne zločine počinjene u i oko Srebrenice. Međutim, ova knjiga ide u štampu, a Tribunal do ovog momenta nije razmotrio ničiju odgovornost za masivno i brutalno etničko čišćenje Krajine u augustu 1995.” (str. 80)
Bildt, pri isticanju da je Haški tribunal optužio Karadžića i Mladića za Srebrenicu, propušta spomenuti da nije pozivao na takve optužbe u to vrijeme, u suprotnosti s njegovim pozivom za optuživanje Tuđmana zbog Operacije Oluja – i uprkos tvrdnji da je njegov “zaključak iz Srebrenice” bio da “trebamo snažno i jasno reagirati protiv svih tih užasa”. Ne žali se kako, dok “ova knjiga ide u štampu”, ni Milošević niti iko drugi iz srpskog vrha nije optužen za osvajanje i etničko čišćenje Hrvatske Krajine.
Bildt je, drugim riječima, bio prepredeni mirovnjak, koji se aktivno protivio svakom pokušaju vojnog otpora protiv srpskih snaga, bilo od strane međunarodne zajednice ili same Hrvatske. On poriče pola srebreničkog masakra, i opisuje njegove civilne žrtve, među kojima su bila i djeca, kao “ratne zarobljenike”. Također, mjesec u kojem se srebrenički masakr dogodio opisuje kao mjesec “uspjeha i neuspjeha”. Nakon pada Srebrenice, pokušao je blokirati NATO zračne napade kako bi se odbranilo Goražde. Pokušao je spriječiti hrvatsku ofanzivu na Krajinu prijetnjama Tuđmanu, ali nije napravio jednaku prijetnju kako bi spriječio srpski napad na Srebrenicu. Pozivao je na optuživanje Tuđmana za ratne zločine, ali ne i na optuživanje Karadžića, Mladića ili Miloševića. Godine 1998. se žalio što Tuđman nije optužen, ali se nije žalio na isto kada je u pitanju Milošević.
Neke stvari se nikad ne mijenjaju. U ime švedskog predsjedavanja Evropskom unijom, Bildt je tvrdio da “Srbija u potpunosti surađuje s Haškim tribunalom”. Obećao je da će “Švedska zauzeti pragmatičan stav po pitanju Kosova, uzimajući u obzir činjenicu da nekoliko članica Evropske unije nije prepoznalo njegovu nezavisnost”. Isto tako: “Želimo liberalizirati vizni režim sa Srbijom, ali ne i s Kosovom, jer se dijalog o viznoj liberalizaciji vodi sa Srbijom, a ne s Kosovom.”
Drugim riječima, Bildt govori da će politika švedskog predsjedavanja Evropskom unijom biti: “Pusti Mladićeve bošnjačke žrtve. Pusti rodbinu ljudi koje je ubio u Srebrenici i koji žele da on dođe pred lice pravde. Pusti Kosovo i njegov narod. Ja ću nastaviti da umirujem Beograd, kao što sam radio 1995.”
Nema sumnje, sa Švedskom na čelu Evropske unije, možemo se nadati još jednoj sjajnoj epizodi u slavnoj historiji ove herojske institucije.
Owen Beith mi je ukazao na to da je Bildtov revizionizam u vezi Srebrenice zapravo gori nego što sam originalno nagovijestio: ne samo da je smanjio broj žrtava srebreničkog masakra na “više od tri hiljade”, nego ih sve opisuje kao “ratne zarobljenike”, odnosno zarobljene vojnike. Zapravo, srebrenički masakr je izvršen nad bošnjačkim civilnim stanovništvom generalno, ne samo nad zarobljenim vojnicima, i među ubijenima je bilo najmanje 500 maloljetne djece.
Daniel s bloga Srebrenica Genocide objavio je tekst koji u potpunosti opovrgava Bildtov revizionizam u vezi Srebrenice, i preporučujem da ga pročitate.