(ili: o historijskom opanjkavanju Bosne i Hercegovine)
dr. Dželal Ibraković
mr. Haris Alibašić
Bosna i Hercegovina se na pragu druge decenije trećeg milenija nalazi u samom epicentru vlastitog samopropitivanja. Recipročno vlastitim unutarnjim neslaganjima traje i pojačavanje ili smanjivanje zanimanja za Bosnu i Hercegovinu. Ono što je karakteristika njenog višemilenijskog postojanja (ono što je poznato i što se zove pisanom historijom) jeste svojevrsna optužba za određenu vrstu hereze. Zanimljivost jeste u činjenici da se pojam Bosne vezuje za neke od zastrašujućih (ako ne i najstrašnijih) ikona pojedinog historijskog doba. I to kao jedan plutajući stereotip kruži kroz povijesna zbivanja, obilježavajući i sudbinu države Bosne, pa i onda kada se ona zove Bosna i Hercegovina. Znači i kumovanje novim imenom, koje je nastupilo sa modernim “kumom” Austro-Ugarskom, nije donijelo bitnije promjene. Samo je tragediju svojatanja ove države doveo do grotesknog zapleta.
Naime, takvim se može nazvati skoro pa putem TV ekrana direktno prenošena realizacija agresije (1991.-1995.) na Bosnu i Hercegovinu. I taj dokaz očiglednosti, snimaka, video i fotografijama zabilježenih likvidacija, prisustva brojnih ekipa novinara, naučnika, političara, ljekara, znatiželjnika iz cijelog svijeta, nije dovoljan da se donese presuda. A i kada se djelomično i donese (Međunarodni sud pravde u Haagu i njegova presuda iz 2007. godine da je izvršen genocid u Srebrenici 1995. godine) takva vrsta presude, onda se ispostavi da ona ne predstavlja ništa! Naime, nema načina da se ona provede i zato se i za nju veže izjava medijskog političara iz manjeg bih entiteta da se, kao i mnogo toga drugog, može “okačiti mačku o rep”. Hoće li će se dogoditi da su moralni pobjednici (Bošnjaci) na ovaj način dobili i (samo) moralnu satisfakciju? I da nisu ništa ni snimci strijeljanja, ni skelet nekada živog insana koji se pronalazi u više masovnih grobnica (jer ga je neko premještao bagerima, gurao u smetljište, bacao u jame bezdanice), dječije košuljice poprskane krvlju i izbušene rafalima… Ni svjedočenja silovanih žena, svjedočenja onih koji su preživjeli masovna strijeljanja… Jednostavno, ova presuda ovog najvišeg međunarodnog suda nikoga ne obavezuje da bilo šta preduzme kada je u pitanju ono što se nesumnjivo dokazalo. Kada je riječ o počinjenom zločinu u Bosni i Hercegovini, onda smo suočeni s njima kao teškim bremenom nedavne prošlosti, a da se nismo na pravi način suočili ni sa zločinima koji su se dešavali i ranije u historijskom kontinuitetu. Ono što čini zajedničkim pokušaje zatiranja BiH i najčešće i pokušaj poništavanja Bošnjaka jeste “racionalno” obrazloženja i plana i opravdanja realizacije. To traje u kontinuitetu od prvog poznatog opanjkavanja Bosne i Bošnjaka: 1200. godine, kada Vukan Branković, knez Duklje, prijavljuje Kulina bana i Bosnu papi Inocentu III zbog navodnog opasnog krivovjerja. (1) Ivan Lovrenović s pravom primjećuje da su razlozi objeda i ove, a mi bismo rekli i druge vrste spram Bosne, metoda ideoloških optužbi, odnosno s pravim ciljem u ostvarivanju političkih apsiracija. Od tih davnih vremena prije tačno 800 godina, a sada i nešto više, nisu se u suštini promijenile metode ideoloških objeda spram Bosne (i Hercegovine).
Osnovne objede koje su se skoro pa odomaćile u ovdašnjoj historiografiji, odnosno historijskoj geografiji, kao spisku pretenzija jesu: bogumili kao heretici i nevjernici, bosanski vladari kao izdajnici, Bosna je šaptom pala pod Osmanlije, vlast Osmanlija je bila privredno, historijsko i civilizacijsko- kulturno zaostajanje, nacionalno oslobodilački pokreti poput pokreta Husein-kapetan Gradaščevića, bili su pokreti za zadržavanje klasnih privilegija aga i begova, a ne borba za oslobođenje, Bosna je bila na strani fašizma u Drugom svjetskom ratu, odnosno bosanski muslimani i bosanski Hrvati, Bosna je tamni vilajet, tu su mržnja među narodima i stalna ubistva i istrebljenja, tu je narod nepismen i civilizacijski nezreo, treba ih stalno tutorisati i nadzirati, pa sve do najnovije čudovišne optužbe o tzv. “islamskom” fundamentalizmu – “bijeloj Al-Qaidi”. E sada možete zamisliti kakva je opasnost “bijela” u odnosu na onu primitivnu “obojenu”. Sve rasizam, etnocentrizam, sve i uvijek spremna šapa susjeda BiH, a posebno onih sa Istoka, da poklope tu “zemljicu.” To se u cijeloj historiji događalo uvijek kada je Bosna (pa i kao Bosna i Hercegovina) bila u historijskim prijelomnicama. Hajde da po strani ostavimo srednjovjekovnu historiju, mada se oko nje i na nju, uvijek mnogo toga vraća. Ali u osvite “nacionalnih buđenja”, recimo samo jedan nedovoljno istaknut primjer: u borbi za nezavisnost i oslobođenje Bosne protiv osmanske vlasti pokret Husein-kapetana Gradaščevića, između ostalih, u zajedničku akciju protiv stranih zavojevača 1831. godine pozvao je i srpskog knjaza Miloša Obrenovića. Osim toga što je Zmaja od Bosne opanjkao “mrskom” sultanu, Miloš je ponudio i svoju “velikodušnu” pomoć da on pošalje svoje trupe u Bosnu. Osmanlijski historičar Dževdet Eren navodi da je Sultan ovu Miloševu ponudu odbio, ali je tražio da utječe na bosanske pobunjenike. I kako to obično iz Beograda biva, u Bosnu je upućen proglas Bošnjacima. U tom proglasu on je upozoravao na svoje na borbu spremno ljudstvo, zaprijetio i obećao da će se, ako se okanu, založiti za njih kod sultana. Husein-kapetan mu je odgovorio: …“Čuvaj to malo koje imaš pred sobom, ja sam svoju zdjelu prevrnuo. Upravo o gospodaru kod koga ti možeš da se založiš za mene, ja ne želim ništa da znam. Uvijek i svuda sam spreman tebe da dočekam; moja sablja je sjekla prije nego što je tvoja bila iskovana.” (2)
Zlehuda sudbina Husein-kapetana Gradaščevića kao da je nešto što se ponavlja i što priču o bosanskoj nezavisnosti, bošnjačkoj ustrajnosti i unutarnjim neslaganjima čini relavantnom za raspravu i na početku XXI stoljeća. Nesumnjiva hrabrost i junaštvo bosanskih vojnika i njihovih komandanata započela je mnogo ranije, dokazivanjem na mejdanima raznih ratišta na kojima su za potrebe Osmanlija ratovali Bošnjaci, ali i mnogo više bojem pod Banjom Lukom. Sklapanjem Karlovačkog mira (1699.) Osmanlije su u Bosni imale najistureniji dio Carstva u odnosu na Evropu. Karakteristika vojnih poraza Osmanlija (zaključno sa drugom opsadom Beča) jeste i nestajanje iz Evrope (sve više) jednog velikog carstva, jedne vrlo složene multilateralne feudalne zajednice, ali i još više ispoljena netoleracija Evrope spram islama. Naime, još od pada muslimanske Španije uspostavljen je obrazac postupanja sa muslimanima, koji su ostali na osvojenim teritorijama. Po principu “Čija je zemlja, njegova je i vjera” dolazilo je ili do masovnog pokrštavanja ili masovnog ubijanja i protjerivanja. Tako nakon od Karlovačkog mira, kada je iz bosanskog ustrojstva izdvojeno više gradova, među kojima su Drežnik, Lapac, Cetingrad, Imotski i drugi, došlo do velike seobe naroda. Muslimani iz Mađarske, Slavonije, Like, Dalmacije i Srijema prelazili su najčešće u Bosnu. Izuzev nekih ostataka prezimena (Alići, Alivojvodići, Čutići, Musići, Šerbedžije, Šerići, Turići i drugi), te nekih toponima nije ostao niti jedan materijalni ostatak prisustva muslimana. Prema nekim podacima, samo je u Slavoniji 1680. godine bilo gotovo 115.000 muslimana.(3)
U Slavoniju je u povratnoj putanji iz Bosne otišlo mnogo katolika na bogata imanja domaćina koji se tu nikada više nisu vratili.(4) I tako se stalno uspostavljalo kružno i kužno kretanje stanovništva, zavisno od toga ko je gdje pobijedio u nekom od silnih bojeva na prostorima Balkana. Ono što je vrlo važno jeste da narodi Balkana u cijeloj toj historijskoj priči NISU međusobno ratovali, nego su najčešće bivali uvučeni u šire sukobe i najčešće po vjerskom principu (vlastite pripadnosti), htjeli – ne htjeli, morali da se upuštaju i u međusobne sukobe, da često budu i međusobno saveznici, no u svojoj historijskoj torbi imaju dovoljno “razloga” da u pogodnom trenutku uzvraćaju jedni drugima za mnogo toga. I opet uz jedno pravilo: najčešće to rade podstaknuti od treće “strane”. Ona koristi princip: “Zavadi pa vladaj.”
Čija je zemlja njegova je i vjera (historijski konteksti i kontinuiteti)
U proglasu, koji je 1737. godine uputio austrijski car Karlo VI bosanskom pučanstvu kod pokušaja osvajanja Bosne, poziva sve kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovim četama, a što se Bošnjaka (“Turaka”) tiče, jamči im se lična i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom i imovinom mogu u tom slučaju slobodno raspolagati i otići kamo žele. I nastavak je vrlo važan: oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon njihove vjere ne može imati mjesta. Ovakav proglas je manifestacionog karaktera, ili, modernijim jezikom rečeno – to je svojevrsno “pismo o namjerama”. Boj pod Banjom Lukom završio se pobjedom bosanske vojske, o čemu također nije bilo historijskih pravih predstavljanja, jer bi bilo teško uklopiti tu činjenicu da su pod Osmanlijama Bošnjaci vodili samostalne patriotske bitke za odbranu svoje države Bosne. Taj patriotski osjećaj bio je izražen i kod vrsnog vojskovođe Ali-paše Hećimovića u boju pod Banjom Lukom, koji je objedinio bosanske ajane i kapetane i na svojevrsnom obnovljenom bosanskom sastanku, uprkos savjetovanju Porte da se ne suprotstavljaju, donijeta je odluka da se suprotstave Habsburgovcima.(5) Ova pobjeda je doprinijela da je nakon nje Bosna imala dugi period mira prema njenim granicama, ali i doprinijela je drugačijem stavu cara Franje Josipa prilikom kasnije međunarodno odobrene okupacije Bosne i Hercegovine. On je tada generalu Filipoviću naglasio da vodi računa o plemićkom bošnjačkom elementu koji je na višem stepenu kulturnog razvoja u odnosu na svoje susjede. Više nije bilo govora o pokrštavanju. Međutim, sve te prijetnje, uz iskustvo prodora Eugena Savojskog, koji je popalio i Sarajevo i mjesta uz rijeku Bosnu prilikom svog prodora, ostavilo je traga i nepovjerenja spram bilo kojeg pokušaja “kultiviranja Bosne” od Zapada. Jer Bosna nije ni znala za drugi Zapad osim Zapada, onog nasilnog, spram nje kao posebnosti. A riječ „kulturna misija“ ipak je samo tepanje kolonijalnim osvajanjima, to je jasno i o čemu Edward W. Said jasno govori.(6)
Odnos prema drugom i drugačijem vidljiv je na primjeru koji se desio u Srbiji i koji je postao obrazac za odnos prema posebno muslimanskom stanovništvu. U Užicu (Srbija) je početkom XIX stoljeća, prema Joakimu Vujiću, a o tome piše i Oto Dubislav Pirh, bilo 2.000 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova. Nema sporenja oko ovog podatka, baš kao što nema sporenja da u tim istim Užicama nema više ni traga muslimanskog. Isto tako, ako se izuzmu neki toponimi, ili turcizmi koji su se zadržali u izražavanju lokalnog stanovništva (nema ni u Lici, Dalmaciji, Slavoniji, Beogradu), nema niti kakvih drugih tragova o ljudima koji su tu bili “domaći” više stotina, a možda i hiljada godina. Taj proces je u Užicu i Beogradu započeo početkom XIX stoljeća, a u dijelovima Hrvatske krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. To se dešavalo u Crnoj Gori i u XVIII i XIX, ali i u XX stoljeću. Nekada veliko bošnjačko naselje Šahovići je od 1925. godine postalo pravoslavno Tomaševo, i dan-danas je tako. Bošnjaci iz Užica su naseljeni u okrugu Zvornik, a iz tog perioda (1862.-1870.) nastali su i Donja i Gornja Azizija (današnji Orašje i (Bosanski) Šamac). “Krajem XX stoljeća još su srpski seljaci oko Rudnika i Gornjeg Milanovca šaptom pominjali velika turska groblja zatrpana prilikom izgradnje Ibarske magistrale.“(7)
Pitanje integralnog bošnjaštva B. Kalaya ostaje za širu i historijsku, ali i multidisciplinarnu, analizu, jer se ne može prihvatiti kao jedino relevantno, mada sigurno ima i takvih razloga, obrazloženje autora, poput Envera Redžića, da “konstituisana na feudalnoj svijesti i tradiciji muslimanskog plemstva i smisao Kalajeve austrofilske bosanske nacionalne koncepcije bio je da srpski i hrvatski narod u Bosna i Hercegovina izolira od nacionalnih matrica, da ih zatvori u anarhronoj ideji, čiji se istorijski nosilac (bosansko muslimansko plemstvo) nalazi na izmaku ekonomskih i duhovnih snaga…” ili, kako isti autor ističe, “autentični nacionalni pokreti u Bosni i Hercegovini nisu se dali suzbiti jednom pogrešnom nacionalnom koncepcijom, ma koliko ona bila vješto zamišljena i vođena. Očigledno, “bosansku naciju” nisu mogle da iznesu pogrešne društvene i političke snage,” (podvukao Dž.I.).(8) To je ono što Bosnu i Hercegovinu prati kao prokletstvo: srpski i hrvatski “pokreti” se tumače kao autentični, pa time i “pozitivni i čak revolucionarni” dok se bošnjački (muslimanski) pokret tumačio i dalje tumači kao “nazadan”, jer njegovi nosioci nisu bili “revolucionarni tribuni”, nego “truhli” (tako su ih nazvali oni koji su sve učinili da im oduzmu posjede, fabrike, banke, dionička društva u ime iste “revolucije” koja je kroz navodne narodne ustanke iznjedrila podrazumijevajuće nacije u susjedstvu BiH, pa i šire) predstavnici istinskog bosanskog plemstva. Takav odnos prema vlastitom plemstvu, koje je nesumnjivi izdanak srednjovjekovnog bosanskog plemstva i praktično jedina istinska spona sa hiljadugodišnjim postojanjem Bosne u kontinuitetu, predstavlja mazohizam u historijskom, ali i teorijsko-nacionalnom smislu.
Izgnanim muslimanima samo iz Beogradskog pašaluka je oduzeto, pored milion hektara obradive zemlje, koja je potom podijeljena naseljenicima pristiglim iz hercegovačko-crnogorskih brda, i gotovo 100.000 građevinskih objekata (kuća, zanatskih radnji i sl.). Uništeno je približno 600 sakralnih objekata i opljačkano blizu 300.000 grla stoke. Dr. Ejup Mušović navodi kako je izvjesno da je: “malo ko imao tako tragičnu istoriju i sudbinu kao što su je imali Muslimani Srbije. Oni su, poput Hazara, nestali zajedno sa celokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nisu ni postojali”. Nastavljajući dalje, Mušović ističe da je u Srbiji “sve što je bilo muslimansko, sve što je podsećalo na duge godine turske dominacije – gonjeno. Tu milosti niti alternative nije bilo. Muslimanske gradske četvrti, stambeni objekti, džamije i druge bogomolje, sve sakralne i profane institucije, bili su i bukvalno sravnjene sa zemljom. Od tako brojnih muslimanskih grobalja u Srbiji nije ostalo ni pomena tako da su nišani-nadgrobni spomenici, postali arheološki rariteti”.(9)
Pitanja “pobjednika” i “poraženog” jesu pitanja na kojima je do sada na području Jugoistočne Evrope, ponajviše u teritorijalnom smislu profitirala Srbija sa Crnom Gorom. Stalno na strani “pobjednika”, makar mu se priključivala u vrijeme kada bilo jasno ko će pobijediti i sa vlastitim snagama koje je su “preokrenule ćurak”, te sa jakom propagandom materijalizirati “pobjedničku atmosferu”. Kod drugih je stvaran osjećaj inferiornosti u kojem se nisu smjela ni spominjati zvjerstva koja su učinjena u Albaniji u toku Prvog svjetskog rata, prije toga zvjerstva te iste vojske u Balkanskim ratovima, genocidi nad muslimanima u etničkom čišćenju Srbije poslije odlaska Osmanlija, pljačka imanja na Kosovu, Vojvodini, Bosni i Hercegovini, nacionalizacije i “pobjednički mentalitet” koji je držao sistem vlasti u kojem su ponajviše participirali Srbi kao najbrojniji i Crnogorci kao najmanji narod i u versajskoj i socijalističkoj Jugoslaviji. S druge strane, drugima, a posebno Bošnjacima, Albancima, pa i djelomično Hrvatima, nametan je osjećaj krivice, naturena im je “kazna” za ono što generacije davno prije, pa čak i strane trupe učinile, uz veliko pitanje i da li je i u tolikoj mjeri to i učinjeno.(10)
U tipiziranim enciklopedijama period osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini tretiran je kao period mračnjaštva i totalne dekadencije. (11)
Karakteristična rečenica iz netom završenog rata u Bosni i Hercegovini u jeku najvećeg zločina u Srebrenici, kada optuženi za ratne zločine, srpski đeneral Ratko Mladić, ističe da je izvršena osveta na Turcima za bunu protiv dahija, ne može se samo posmatrati kao dio propagandne mašinerije. (12) To je “racionalni razlog” zločina i njegove žestine. Bošnjacima se Srbi svete za neke događaje od prije stotinu, dvije stotine, tri stotine godina… Sve do trenutka kada se Bošnjaci prikloniše pred islamom (i kao bogumili, pravoslavci i katolici i drugi). I to je Osnovni (prapočetni) grijeh. Pokrštavanje je tu onda čin “spasa”, pa valjda i zbog toga treba izražavati zahvalnost “oslobodiocima”. Bošnjaci kao stanovnici geografskog područja poznatog kao Bosna (Bosona – po rijeci ili plemenu, ili narodu prije Slavena) nose sintragmu “kuge”, okuženih, obilježenih i od ranije jer su ih uticajne Pravoslavna i Katolička crkva (i same u “razlazu”, ali kod Bošnjaka jedinstvene) optužile za herezu. Koliko nam je poznato, do dana današnjeg nije se nijedna crkva oglasila u smislu opoziva anateme koja je bačena na Bošnjake. Valjda zato što je bogumilstvo izumrlo, pa se ne mora opozivati anatema, jer nije usmjerena ni prema kome. Ali je činjenica da su te anateme ostale. No, bolje je umjesto emocija da govore konkretne brojke. Već je rečeno da je u XVII stoljeću u Bosni bilo 71 % Bošnjaka, muslimana.(13)
Ta “živa sila” Bosne je založena u svom najproduktivnijem biološkom smislu u ratovima u kojima su odlazili muslimani, a tih ratova je bilo nebrojeno: Persija, Rusija, Mađarska, Austrija, Egipat, protiv Mletaka, gušenjem ustanaka u Srbiji… Velike epidemije kuge koje su harale Bosnom i u XVIII i XIX stoljeću, doprinijele su da su najveće posljedice stradanja stanovništva bile u gradovima, gdje su, opet, Bošnjaci – muslimani bili najbrojniji. I Osmanlije su bile surove prema bilo kakvom neposluhu Bošnjaka, a najveći pokolj je, samo dvadesetak godina nakon krvavo ugušenog pokreta za nacionalno oslobođenje Husein-kapetan Gradaščevića, izvršio Omer-paša Latas koji je pogubio krem bosanskog plemstva. Nejasan je i sa današnjeg stajališta gotovo drakonski stav Osmanlija prema Bosni u završnoj fazi njene vladavine spram njihove servilne popustljivosti u odnosu na Srbiju. Omer-paša Latas, izuzetno omražen u bih historiji, samo je izvršavao striktno naredbe iz Istanbula i bio je kažnjenička ekspedicija koja je obezglavila Bošnjake. I to upravo u vrijeme kada su jačali nacionalni pokreti u okolnim susjednim zemljama, ali i u cijeloj Evropi, gdje je trajala gužva u redovima da se po svaku cijenu uđe u nacije, odnosno “historijske narode”. Prigovarati danas Bošnjacima “zakasnjelost” nacionalnog buđenja znači ili svjesno negirati realna historijska događanja, ili ne znati o historiji ništa. Prije bi se mogla reći hipoteza da se Osmansko carstvo uljuljkano u opijajući miris unutarnjeg urušavanja prema Bošnjacima, ponašalo kao pijetao koji je najranije zakukurikao. Nacionalni pokret za nacionalnom državom u BiH pokrenut je prije Francuske revolucije!
Kroz građenje identiteta drugih susjednih nacija na osnovama antiislamskog raspoloženja nanijeto je najviše štete Bošnjacima i Albancima. Ali, ni jednima ni drugima i žrtve i stradanja nisu bili od velike pomoći. Propagandna mašinerija je kroz historiju iz centra laži (Beograda) projicirala drugačiju i potpuno suprotnu sliku. Iz Beograda Bosna je okužena i zmijsko je leglo. Ono što se za iskrene Bosance i Hercegovce (uključujući tu uz Bošnjake i veliki broj bosanskih Srba i bosanskih Hrvata i ostalih) podrazumijevalo, pa otuda i nema potrebe dokazivati, redovito se ponovno razbijalo i obijalo o glavu. Jer, s druge strane, ulagana su velika sredstva da se laž promovira ako ne kao istina cijela, a ono svakako kao dio “istine” koju zapadno uho želi čuti.
Ka modernom poimanju – traje li i dalje buna protiv dahija?
U savremenom svijetu u kojem živimo opstanak i afirmacija većine novonastalih država ovisi i o uspješnoj medijskoj kampanji za javno mnijenje o toj zemlji u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i u Evropi. Mnogo važnije od bilo kojih ratnih pobjeda, koje su neupitno bitne, jesu medijske bitke za javno mnijenje, koje se ne dobijaju uvijek sa isticanjem istine kao neupitnog argumenta. Izgubljena bitka u ratu se može smatrati nevažnom ako je nacija u stanju da osvoji bitku za javno mnijenje. Kao što je bivši zamjenik predsjednika SAD-a Al Gore rekao: “Mi živimo u svijetu u kojem ono što se nekada smatralo propagandom sada igra glavnu ulogu u formiranju javnog mišljenja”.(14)
I dok su to u ranijoj historiji radili telali, državnici, pa i lukavstva, snaga vojski, te prepiske, objede i njihovo razotkrivanje danas se to radi preko lobističkih grupa. Tako je Milorad Dodik, u ime Republike Srpske (RS), unajmio lobističku firmu “Quinn Gilespie & Associates LLC” iz Washington DC-a.(15) Ovo je jedna od najjačih lobističkih firmi u Washington DC-u. Ta ista firma, pored manjeg entiteta BiH još predstavlja Makedoniju te Albansku fondaciju za demokraciju.(16) Republika Srpska plaća mjesečno više od 120,000 USA dolara za usluge “Quinn Gilespiea”, sve sa ciljem osiguravanja potrebnih “političkih i medijskih usluga. Osnovni cilj je informiranje američke vlade u Bush-ovoj administraciji i u Kongresu o važnosti kohezivnosti RS-a kao entiteta i poboljšavanje imidža RS-a pred američkom javnošću.” Mada je to vrlo složen i težak zadatak, vrijeme pokazuje da se ova investicija već uveliko isplatila, što se da vidjeti prema trenutnim političkim događajima, napisanim člancima i objavljenim knjigama, od kojih su mnogi plaćeni i naručeni preko srpskog lobija, a od kojih ćemo neke ukratko analizirati.
Krajnji cilj srpskog lobija jeste promicanje srpskih interesa izvan i u BiH i okončavanje podjele Bosne i Hercegovine. S tim ciljem idu i prijedlozi o asimetričnoj federaciji BiH, jer se putem tih prijedloga iz RS-a forsira pravo federalnih jedinica na otcjepljenje.
Dakle petnaest godina nakon što je Jugoslavenska armija, pod vođstvom srpskih generala te uz pomoć lokalnih i uvezenih srpskih paravojnih grupacija, napala i okupirala neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu, paleći kuće civila, silujući bosanske žene, i ubijajući nevine civile, stvarnosti toga rata se već polako zaboravljaju i izokreću. Kao što je i uobičajeno, kada se promijeni javno mnijenje ili promijeni spoljna politika, mnogi novinari, i akademici počinju da prikazuju istinu o zločinima počinjenim od srpskih ekstremista sa poluistinama, i započinju da pišu reviziju moderne historije Bosne i Hercegovine.
Napadi 11-og septembra, 2001-e, te ratovi koji su slijedili u Afganistanu i Iraku, omogućili su srpskim ekstremistima da pojačaju svoju poziciju zbog činjenice obnovljenih antimuslimanskih osjećaje u SAD-u i Evropi. Oni su rekli čitavom svijetu, da,eto, sada napokon i vi [zapadni svijet] razumijete kroz šta su Srbi prošli. Oni tvrde da su demokratski proces i izbori kojima je obnovljena hiljadugodišnja neovisnost Bosne i Hercegovine, bili, ustvari, rezultat subverzivnog nastojanja islamske terorističke mreže da se realizira “Bosanski džihad” protiv Srba. John R. Schindler, u svojoj knjizi objavljenoj 2007. godine sa naslovom Bezbožni Teror: Bosna, Al-Kaida, i pokretanje globalnog džihada, ide tako daleko da kaže da je postojao “Bosanski džihad” između 1992. i 1995-e za vrijeme agresije na BiH.(17) Osim činjenice da je sam termin “Bosanski džihad” kovanica koja nema svoje uporište ni u kakvoj teoriji niti praksi, Marko Attila Hoare je u svojoj knjizi sa naslovom Kako se Bosna naoružavala, raščistio za svagda da zapadno osoblje nije nikada bilo napadnuto u Bosni te “da nijedan Al-Qaida kamp za obuku nije otkriven” u Bosni.(18) Schindlerova knjiga se uveliko promovirala u srpskim medijima. Pretpostavka Schindlerove knjige je da je Bosna imala istu ulogu u devedesetim kao što je Afganistan imao u osamdesetim u stvaranju i širenju terorizma po čitavom svijetu. Gospodin John. R. Schindler predaje na Ratnom koledžu mornarice i bivši je oficir i analitičar Agencije za nacionalnu sigurnost. On pokušava da dokaže isto što je Evan F. Kohlmann pokušao i nije uspio dokazati u svojoj knjizi Al-Kaidin džihad u Europi: Afganistansko-Bosanska mreža. Njegova knjiga pokušava da poveže napad i agresiju na bosanske muslimane (Bošnjake) i bosanske Hrvate sa globalnim džihadom, proizvodeći utisak da je pravo Bošnjaka na odbranu protiv napada od srpskih vojnih formacija bio dio globalne džihadske konspiracije. Još nekoliko knjiga o engleskom je već napisano sličnoj tematici, od kojih je dosta njih vjerovatno i naručeno unaprijed.
Da ovakve optužbe, koje dolaze preko lobističkih raznih grupa, ostaju bez odjeka u javnosti ne bi bilo ni razloga da se raspravlja o ovim pitanjima. Međutim, od događaja 11. septembra 2001. godine postalo je jasno, da je globalna propagandna kampanja snažno uključila, zbog aktuelnosti teme, novine, televiziju i podstakla najširu javnu raspravu. Kampanje etničkog čišćenja, preduzimane u toku agresije na BiH od srpskih formacija, tako su na volšeban način dobile “legitimnost” (ili bolje rečeno “razumijevanje”), ako se ima u vidu da su bosanski muslimani upravo najbrojnije žrtve tog etničkog čiščenja. Postalo je jako teško, u svjetlu najnovijih rasprava i otvorenih novih ikona savremenog svijeta, za zapadnjake da gledaju na muslimane samo kao žrtve, bez obzira na masovna ubistva, masovna silovanja, i zvjerstva koja su počinjena nad njima.
Negativni napisi u novinama i magazinima
Članak u “Economistu”, naslovljen, “Bosanski muslimani – balkanski ekstremisti”, od 12. jula, 2007. godine, otvara pitanje postoji li opasnost od Bosanaca da postanu islamski ekstremisti. Članak analizira početak suđenja “Rasimu Deliću, bivšem komandantu Armije R BiH, na sudu za ratne zločine u Hagu”.(19) Ovaj članak je objavljen točno na dvanaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, gdje je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka 1995. godine. Naravno, godišnjica genocida u Srebrenici se ne spominje nigdje u članku. Članak zaključuje da je strah od ekstremizma bosanskih muslimana vjerojatno pretjeran, ali se nekako doimlje – bez obzira na protudokaze – da postoji veza između prisustva stranih (muslimanskih) dobrovoljaca koji su se borili u ratu u Bosni i Hercegovini i mogućnosti da Bošnjaci postanu opasni za ostatak svijeta.
Pri tome se namjerno zaboravlja činjenica da se general Armije R BiH Rasim Delić dobrovoljno predao čim je pokrenuta optužnica, a za to vrijeme su i Radovan Karadžić te general Vojske RS Ratko Mladić bili na slobodi (nakon hapšenja Radovan Karadžić u Haškoj sudnici igra na kartu da je on žrtva urote pozivajući se na navodno obećanje da ako se povuče iz javnog života da protiv njega neće biti pokretana optužnica za ratne zločine). Ratko Mladić, komandant pod čijom komandom su počinjeni zločini, koji su već i zvanično okvalificirani kao najteži nakon holokausta, i dalje je na slobodi.
Članak dalje objašnjava da su mnogi borci Rasima Delića “bili mudžahedini iz inostranstva” i da “je za vrijeme rata više tisuća stranaca došlo da se bori u Bosni.”(20) Pisac članka ne kaže izričito, ali se može izvući zaključak da autor govori o dobrovoljcima iz zemalja koje se smatraju islamskim ili muslimanskim. Posmatrajući to sa pragmatičkog stanovište čak iako su strani dobrovoljci došli da brane svoju muslimansku braću, u vrijeme kada su Bošnjaci branili svoju golu egzistenciju i pravo na opstanak, njihov niti fizički broj niti njihovo prisustvo nisu, osim moralnog podsticaja, imali veći značaj u samoj odbrani BiH. BiH je imala sasma dovoljno voljnih i hrabrih Bosanaca i Hercegovaca (i Bošnjaka, bosanskih Hrvata, bosanskih Srba, bosanskih Jevreja i drugih koji vole svoju zemlju) koji su se borili protiv agresije. Ova država, članica UN-a, sve vrijeme agresije na njezine građane bila je pod nepravednim embargom na uvoz oružja, njoj je trebalo oružja i hrane, a nije trebala pomoć nikakvih stranih boraca.
Istovremeno, sama činjenica da su islamski dobrovoljci bili i Bosni nije dovoljan dokaz da postoji veza između Bosne i Al-Qaide. Dakle, dok Bosna, neovisna i suverena zemlja koja je bila napadnuta, nije tražila pomoć mudžahedina, svaka je dobronamjerna pomoć bila dobrodošla, odakle god da je bila. U vezi s tim to bi isto bilo upoređivati ovu situaciju sa nužnim savezom Zapada sa Sovjetskom unijom za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nijedna normalna osoba ne može sugerirati da je samim time što je Amerika imala zajedničkog neprijatelja kao i Sovjetski savez za vrijeme Drugog svjetskog rata, bila umiješana u rusku političku komunističku doktrinu ili Staljinove čistke koje su nastavljene nakon završetka toga rata.
Ono što je to lobističko opanjkavanje u SAD-u, a podstaknutom djelovanjem raznih lobija, očigledno propustilo da napomene jeste da, baš kao što su se neki stranci muslimani po vjeri borili na strani BiH patriotskog fronta odbrane od agresije, je bilo više tisuća Grka, Rusa, Ukrajinaca i Rumuna koji su došli u BiH za vrijeme rata da se priključe obećanoj pljački, silovanju i općem haranju BiH. U svojem članku sa naslovom “Ruski plaćenici u balkanskim ratovima” Ali Koknar detaljno opisuje ratne zločine i zvjerstva počinjena od mnogih ruskih dobrovoljaca koji su došli da se bore “na Balkanu za Vladu Srbije predsjednika Slobodana Miloševića”.(21) Prema navodima u članku, “Enrique Bernales Ballesteros, specijalni izvjestitelj Generalnog sekratara UN-a, otkrio je 1994. godine da su Rusi počeli služiti u Srpskoj Armiji (koja se tada zvala Jugoslavenska Armija – JNA) još od 1991. godine. Između 1991. i 1992. godine, Rusi su se, zajedno sa ukrajinskim i rumunskim plaćenicima pod ugovorom u JNA borili u Bosni i Hercegovini protiv bošnjačkih i hrvatsko/bošnjačkih snaga”.
Uz to, izvještaj opisuje u detalje plaćenike iz Grčke koji su učestvovali u napadima na UN-ovu sigurnosnu zonu u Srebrenici u julu 1995-e “i koji su trijumfantski podigli bijelo-plavu grčku zastavu kada je enklava pala [u Srebrenici].” Grčki dnevni časopis „Ethnos” je objavio izvještaj o grčkim plaćenicima koji su se borili zajedno sa srpskim vojnim jedinicima u Bosni. Pisac Takis Michas je objavio knjigu sa naslovom Bezbožni savez: Grčka i Miloševićeva Srbija koja detaljno dokumentira kako su se grčke paravojne jedinice borile pod komandom generala Ratka Mladića i kako su te iste jedinice učestvovale u masakru nad Bošnjacima u Srebrenici.(22) Zločini počinjeni od srpske vojske nad civilima u Srebrenici prepoznati su kao genocid u jednoglasnoj odluci Apelacionog vijeća Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u slučaju “Tužilac protiv Krstića”.(23) Ovo je bilo najveće masovno ubojstvo civila u Europi od Drugog svjetskog rata. Naravno, u samoj BiH, pa ni kod Bošnjaka izvan BiH, nije bilo ni primisli da govore o nekakvom pravoslavnom fundamentalizmu ili pravoslavnom terorizmu.
„Economist” dalje u istom tekstu kaže da je “nepoznati broj bosanskih muslimana studirao u Saudijskoj Arabiji i drugim muslimanskim zemljama. Sve ovo je diglo stupanj pozornosti da pod stranim utjecajem radikalni vahabizam bi mogao uzeti korijena u Bosni, te u muslimanskoj regiji u Sandžaku”.(24) Članak ne objašnjava zašto su ti ljudi išli na studije u Saudijsku Arabiju. Bosna i Hercegovina i sama ima izvanredne univerzitete, ali mnogi Bosanci i Hercegovci idu na studije u Francusku, Englesku i SAD, Srbiju, pa i Hrvatsku, ali samim odlaskom na studije ne prihvataju radikalne ideologije sa kojima možda dođu u susret u tim zemljama. Kao i studenti iz drugih zemalja, studenti iz Bosne i Hercegovine studiraju vani da bi mogli dobiti jedinstvenu naobrazbu i vratiti se da dijele to svoje novousvojeno znanje sa BiH građanima. Religijske škole u Saudijskoj Arabiji su jedne od najboljih u svijetu za buduće religijske vođe, i mnoge druge nacije iz cijelog svijeta šalju svoje studente na studije u Saudijsku Arabiju.
Još jedan noviji članak je pokušao da spoji Bosnu sa Iranom i širom islamskom terorističkom mrežom. Michael A. Ledeen sa Američkog instituta za poduzetništvo 18. augusta 2007. godine piše u priči objavljenoj u “Wall Street Journal-u” da je “Iranu tajno odobreno da šalje naouružanje iz Bosnu nasuprot embarga za uvoz naoružanja koji je formalno podržan od Clintonove administracije”. On ide dalje i kaže da su:
“Iranci su iskoristili ovu šansu kroz naš [SAD] poziv da šalju oružje Muslimanima na Balkanu, tako što su podržali terorističku mrežu u Bosni. Mohammed Atta je obučen u Bosni, odakle je otišao u Hamburg, a odatle u Sjedinjene Države. Dvojica drugih 9-11 terorista, Ramzi Binalshib i Said Bahaji – su regrutirani u Al-Qaidu u bosanskim kampovima. Mi [SAD] smo ignorirali iranske akcije”(25)
Ovo je potpuno netačno. Izvještaj tzv. Komisije za istraživanje 11. septembra pokazuje jasno da Mohammed Atta nije nikada ni bio u Bosni, i protivno članku gospodina Michael Ledena, nijedan od druga dva učesnika u napadima od 11-og septembra 2001-e, prema tom izvještaju nisu bili u Bosni. (26) Odnosno, i ako je Iran možda prekršio nepravedni embargo na uvoz oružja u Bosnu tako što je snabdijevao bosansku vladu oružjem da se brani od agresije, to se ni u kom slučaju nije moglo desiti bez eksplicitnog odobrenja od vlade Sjedinjenih Američkih Država. Osvrćući se na razne druge izvore informacija, te ponovno na knjigu, koja donosi istinski pregled rata u Bosni Kako se Bosna naoružavala, ne postoji nikakav dokaz da je postojala teroristička mreža u BiH. Izraz „mreža“ u ovom kontekstu znači da postoji organizirana grupa ljudi sa materijalnom podrškom, oružjem, a koju su počinili činove nasilja i terorizma protiv izabranih ciljeva, što je definicija terorističke mreže. Ali, ako se, prema gospodinu Ledeenu, to pretvara u definiciju prema kojoj postoji nekoliko osoba sa opasnim idejama, onda svaka zemlja u svijetu ima terorističku mrežu.
“Wall Street Journal”, i 26. jula 2007. godine, objavljuje članak koji analizira aktivnosti saudijske „Al-Rajhi Banke” i u konstrukciji njenu donaciju iz 1993. godine za humanitarnu pomoć napaćenom narodu BiH tumači kao, navodno, finansiranje naoružavanja islamskih terorista u Bosni. Činjenica je da je BiH u tom periodu okupacije i agresije koristila svaku vrstu pomoći kako bi ispunila dužnost da obrani prava svojih građana na opstanak. Najvažnija i suštinska stvar u razumijevanju ovoga jeste: Ne bi uopće bilo rata u Bosni da Srbija, pod Miloševićevom dirgentskom palicom, nije obučavala, planirala, naoružavala, i indoktrinirala ekstremiste u mržnji spram BiH i Bošnjaka, koji su bili spremni da siluju, ubijaju, i muče nekažnjeno svoje dojučerašnje komšije (civile). Mada ne nude suštinske argumente za dokazivanje svojih teza, svi navedeni članci i knjige ostvaruju osnovnu namjeru da se Bosna poveže sa terorizmom u očima čitatelja. Odnosno, da se mijenja negativna slika o onima koji su izvršili genocid ili nisu ništa učinili, a mogli su, da ga spriječe.
U jednom objavljenom članku BBC izdanja na internetu, Walton Nicholas piše da je RS “spremna da se otrese svoje neugodne i nasilne prošlosti, i da su etnički Srbi iz druge polovice zemlje [BiH] žele da promoviraju RS kao dobro mjesto za poslovanje”. Članak objašnjava: “Duboko u šumovitim brdima Republike Srpske – Republike bosanskih Srba – forenzički arheolozi iskopavaju masovnu grobnicu sa ljudskim ostacima“. Dalje: ‘Mi imamo problem sa našim imidžom, a u vezi sa stereotipima koji su nam nametnuti davno,’ kaže premijer Republike Milorad Dodik. Za vrijeme rata mnogo loših stvari se desilo – jako loše i užasne stvari. I naravno, bilo je i onih koji su počinili zločine u ime Republike Srpske… ali niko ne može držati Republiku ni njezine ljude odgovornim za te zločine. To bi bilo isto kao kada bi sve nacije koje su imale diktatore morale biti odgovorne za zločine tih vlada”.(27) Na prvo čitanje veoma je lako prihvatiti logiku tog zaključka. Međutim, čitalac mora biti jeko oprezan i odbaciti tu pretpostavku. Kao što je dokazano, srpska vojska, pojedini srpski civili, te srpske paravojne formacije su učestvovali u kriminalnim radnjama. Kao što je bio slučaj sa nacistima, i nasuprot izjavi premijera Dodika, srpski ratni zločinci moraju odgovarati za svoje zločine, a Republika Srpska mora odgovarati za obuku, naoružavanje, obezbjeđivanje podrške, kako materijalne, tako i ljudske onima koji su počinili ratne zločine. Članak se završava uz opomenu da su dva ratna zločinca još u bjekstvu, dvanaest godina nakon završetka rata. Ovo je dovoljno upozorenje svjetskoj zajednici u vezi sa RS-om i također upozorenje svima koji misle da su entitet RS i Srbi ozbiljni u vezi sa raščišćavanjem sa svojom proslošću i svojim počinjenim grijesima.
U članku u “Economist-u” 3. maja 2007. godine, koji je izašao sa naslovom ”Čekajuci na Al-Kaidinu sljedeću bombu” je napisano: “za Ameriku, zabrinutost je da ‘bijele kože’ čisti evropski građani, bez ikakvog prijašnjeg zapisa o njima, bi mogli biti korišteni za napad na Sjedinjene Američke Države”.(28) Ova izjava bi trebala da izazove zabrinutost i kod svih Bošnjaka, jer se svi stavljaju u isti koš kao potencijalni teroristi.
Najjadniji i najslabiji pokušaj jeste knjiga naslovljena Ratko Mladić: Tragični heroj, obrađena od Mila Yelesiyevicha. Opis knjige proglašava da je general Ratko Mladić bio prvi general da se bori protiv islamskog fundamentalizma u Evropi.(29) Da je Hitler živ danas, bilo bi interesantno vidjeti da li bi se i on mogao zvati tragični heroj ili opaki monstrum i ubojica, što i jeste. Mladić je optužen za brojne ratne zločine, uključujući i genocid (prema presudi Međunarodnog suda pravde) nad civilima u Srebrenici, i još se krije od pravde. To je istina. Da ga netko zove heroj, to je još jedan primjer kako se pokušava ušićariti od globalnog proizvedenog i podsticanog straha od muslimana, pa makar i da se najtraženiji ratni zločinci nazivaju herojima. Tako svjetska javna scena sve više liči na srbijanska vašarišta i zborišta na kojima se prodaju majice i bedževi sa ovim likovima “heroja” (Mladića i Karadžića). Narod koji ima takve ljude za uzore svojoj omladini svakako bi se trebao zamisliti nad svojom budućnošću. Na žalost, i ova knjiga postaje dio historije i dio kolekcije po bibliotekama, internet stranicama i postaje izvor informacija, pa i citiranja u ozbiljnim naučnim krugovima.
Nove objede i nerazmljivi vlastiti pasivizam
Naravno, da bi nešto funkcioniralo izvan prostora Jugoistočne Evrope (u “bijelom svijetu” – koji je ne slučajno iz ove vizure “bijeli”), potrebno je da se barem inicijative daju na prostoru gdje ih nikada u historiji, barem kada je o BiH riječ, nije nedostajalo – u Srbiji i Beogradu. I da Zagreb s vremena na vrijeme pomogne ili barem prešuti. Brojni su natpisi i akcije koje se vode sa ciljem novog opanjkavanja BiH i Bošnjaka i njihovog stavljanja u poziciju, u koju su ih stavili mnogo ranije – velike potencijalne opasnosti. (30) Od pape Inocentija III do poziva najjačoj sili svijeta početka trećeg milenija da ona, jel’ da , “treba da zna” s kime ima posla. Od kuge (crne) do Al-Qaide (bijele). Crno-bijeli svijet!
Jasno je da se moraju praviti historijske komparacije i ići odlučnije u susret nekim strateškim nedvojbenostima. Bošnjaci i Bosanci i Hercegovci ne smiju odustajati nikada od ideje Bosne i Hercegovine, ma koliko ona izgledala nemoguća. Nikada ne dopustiti da koncept “oslobođenja” (a izraz “oslobođenje” je korišten u posljednjoj agresiji, kada su gradovi i sela bili oslobođeni od svojih domaćina – u stilu sredine XIX stoljeća i “oslobađanja” Užica) bude predstavljen kao sloboda uopće. Koliko se za BiH može dati negativnih odgovora (NIJE država, NIJE ovo, NIJE ono), istovremeno treba promišljati potencijal onoga šta BiH može da bude kao prostor slobode, a ne oslobođeni prostor. Po tome je ona slična Evropi koja je potencijalni kosmopolitizam.(31) Ali, jasno treba reći Evropi, bez bih. kosmopolitizma nema ni evropskog, ma koliko se BiH s vremena vrijeme gurala pod tepih svih nečistih savjesti Evrope. Zato se tim prije treba početi otvoreno i dokumentirano govoriti o svim dimenzijama i aspektima četničkog terorizma koji je sa svojim bradama i kamama (i zločinima) eksponirani još u Drugom svjetskom ratu učestvujući na strani fašističkih snaga, bio preteča, čak i u ikonografskom pogledu, onoga o čemu se posebno uspjenušano govori iz obrnute vizure u Beogradu i Banjoj Luci o tzv. islamskom terorizmu. A sve da se Bošnjaci i Evropljani ne dosjete svih dimenzija takvog susjednog terorizma koji je samo u Srebrenici odnio više života nego svi “islamski borci – samoubice” u cijelom svijetu. Ne pravdajući, nego naprotiv, osuđujući i svakog od njih, jer kao što kaže Kur’an: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio cijeli svijet…” Dešavalo se da oni koji su branili narod od “oslobađanja” i u Drugom svjetskom ratu, nakon njega bivaju osuđeni za to što su se branili, a napadač biva nagrađen. Da li to i danas i kod Bošnjaka nastupa (ponovna) amnezija, kada se nekritički stvari izjednačavaju, i onaj koji je sve započeo, i zbog kojeg je rat i bio, biva izjednačen sa onim koji se branio? Jer da se nije branio, danas bi bio i definitivno “oslobođen”: od imovine, od porodice, od dunjaluka, vjere, domovine, historije i života samog. Upravo to je obrazac “oslobađanja” o kojem je pisano i prije 50 godina u Beogradu i prema kojem se, na žalost, na isti način piše i danas i u Beogradu i u Banjoj Luci.
Sada je definitivno jasno da velemajstori u proizvođenju iluzija i šarenih laža, prije svega za vlastiti narod, a Srbi se pokazuju da to jesu, izvode i putem Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu veliku predstavu proizvođenja novih iluzija. Da malo budemo jasniji: od najvećih optuženika za ratne zločine uhvaćenih zaključno sa 2008. godinom, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, se rasprava o pravnom sadržaju optužnica pretvara u političku igru u kojoj se Hag i svi dosadašnji sudije i tužioci i brojni svjedoci koriste da bi se formiralo javno mišljenje o prošlim događajima u samoj Srbiji (i u RS). I da bi se održao u životu projekat čije osnovne idejne vođe nisu u Hagu. Različiti su koncepti (odbrane) imaju zajedničku karakteristiku u činjenici da im nikome od nih nije potreban branilac. Sam taj elemenat u startu sve njih (S.Milošević, V. Šešelj, pa sada i R. Karadžić) stavlja u pozociju „herojske individualne borbe“ protiv daleko nadmoćnijeg „neprijatelja“. Ili još preciznije: jedan Srbin se može boriti protiv cijelog ostatka svijeta. Na taj način ta borba dobiva oreol epopeje, a sadržaj suđenja, koji se traži da se prenosi za Srbiju (pa koliko god da to košta), nije uopće usmjeren na sudnicu i ljude u njoj koji obavljaju svoj posao u dosta nesigurnim uvjetima (stalna prijetnja nedostatka sredstava, izvan svojih matičnih sudnica u relazivno novoj ulozi koja liči na Nirnberg i suđenje ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata). Osnovna razlika između ta dva međunarodna suda za ratne zločine jeste apsolutna pobjeda saveznika (između ostalog i nad četničkim pokretom koji se veliča u sudnicama u Hagu) koji su i činili okosnicu suda, i apsolutni i bezuslovni poraz fašizma. U slučaju BiH polovičnost i nedorečenost, pokušaj relativizacije („svi su činili zločine“) cementira rezultate agresije. To bi isto bilo kao da bi se Nijemci zadržali na pola Francuske, Čehoslovačke, Rusije i tamo formirali svoje republike njemačke. Zločini bi se onda relativizirali, pa bi se po njemačkim republikama (RNJ – RN ili RG) podizali spomenici poginulim njemačkim vojnicima, a u Nirnbergu bi se poteglo i pitanje ruskih, francuskih, čeških, srpskih i drugih zločina spram Nijemaca. Kao što je etničko čišćenje Nijemaca iz Vojvodine. Ako bi Rusija htjela da funkcionira kao država ova RN1 bi mogla da priprijeti otcjepljenjem. Ako bi se o takvoj nedopustivoj praksi izjasnio, recimo, holandski amabasador njega bi RN1 proglasila nepoželjnom osobom, a kolektivnom člana Predsjedništva Francuske (npr.) bi rekli da mora da s njima usaglašava svoje nastupe u UN inače će se oni otcijepiti. Kuda će se otcjepiti niko ne bi rekao.
Ali, takva vrsta međunarodnog angažmana će se sigurno još dugo razbijati o glavu, a sud u Hagu sve do njegovog ukidanja će biti politički poligon u kojem se provodi o trošku međunarodne zajednice predizborna aktivnost u Srbiji, pa i u dijelu BiH na kojem je Dejtonom lagalizirano svako etničko čišćenje i svi oblici pljačke, ubijanja, silovanja itd. Biti danas „uspješan,“ a prodati jednu Rafineriju Bosanski Brod, koja je kao i sve ostalo na toj teritoriji tretirana kao ratni plijen, jeste isto kao da su Nijemci svojevremeno nakon Drugog svjetskog rata privatizirali francuski „Reno“ prodajući ga svojim saveznicima Japancima npr.
Strategija koju je koristio Milošević jeste bila usmjerena prema Srbiji, a tome se prirodaje i Šešelj koji koristi sudnicu u Hagu da propagira ideju Velike Srbije i tako je drži živom. Karadžić se pojavljuje kao misteriozni parapsiholog koji mnogo toga drži u svijetu okultnog, u bradi koju je obrijao, u laptopu kojeg je izgubio, a u kojem se nalazi „toliko toga“, u tajnim spisima koji se mogu naći u filmovima o Indijana Džonsu na srpski način, dižući na taj način sebi rejting kao junaka koji nastavlja tradicije vidovnjaka, proroka i veze nebeske i zemaljske Srbije. Sa ovom strategijom on se doima kao potencijalni vođa svih negativnih junaka koji su izokrenutoj vizuri kod ovog naroda postali heroji i uzori. Od hajduka i komita do revolucionarnih tajnih politbiroa, komintrernovskih isljeđivanja, golotočkih stasavanja, potkazivanja, izdaja, do vođenja borbe putem svojih odanih ljudi koji su upućeni u tajne šifriranih sefova na Kipru, Kajmanskim otocima i ko zna gdje sve ne gdje su nestale i štednje građana i opljačkane materijalne vrijednosti prije svega Bošnjaka BiH. Prozaične su to priče, ali koje će još dugo da funkcioniraju sve dok je rakijaške uspaljenosti i pronalaženja protivnika i liječenja vlastitih frustracija kroz prebacivanje krivice na „mrsko tursko“ kao odrednicu magistrale.
Ona s vremenom na vrijeme dobije podsticaj i u savremenom svijetu u kojem se pojavljuju razni „eksperti,“ poput umrle novinarske Orijane Falači, koji podstiču islamofobizam i onda se stvari opet pokrenu prema dežurnim balkanskim “krivcima” (Bošnjacima) kojima je za duži period oduzeto pravo na cjelovitu državu, makar su oni svojoj višestoljetnom borbom i postojanim i ustrajnim odnosom u širenju dobrote, po čemu su i poznati, zaslužili to prije mnogih, ali im je i Dejtonom oduzeto pravo da kao najveće žrtve agresije dobiju pravo da budu zadovoljeni i zadovoljni barem sa onim dijelom pravde koji se zove međunarodno pravo. Na žalost, Dejton je zabravio mnoga od tih vrata zadovoljavanja minimuma pravde, ali već kada se desio onda je trebalo insisitirati na njegovom provođenju, a ne stalno okretati narod prema njegovom ukidanju.
Bošnjačka i bitno probosanskohercegovačka strategija u ovom momentu jeste realno sagledavanje pozicije i preispitivanje stvarnih ljudskih i materijalnih potencijala koji stoje na raspolaganju. To je potreban plan i razarada raznih vrsta scenarija sa prvu polovinu XXI stoljeća, razrađeno po etapama. Hvala Bogu pa je pozicija Bošnjaka još okrenuta ka univerzalnom zbog njihovog duhovnog i kulturološkog određenja kao dijela ummeta (zajednice muslimana cijelog svijeta), ali i jasne pozicije o pripadnosti Evropi kao osnovnoj kolijevci i svijetu i njegovoj nedjeljivosti. Prisilni i dobrovoljni odlazak Bošnjaka izvan BiH još uvijek nije praćen njihovom pravom participacijom dijaspore u izradi takve jedne univerzalne strategije u kojoj je i BiH dio (vrlo važan) svega toga. I to je velika komparativna prednost BiH i Bošnjaka u svijetu koji ili će biti globalno shvaćen ili ga neće biti.
Zato je svaki partikularizam i separatizam poguban, prije svega, za one koji razmišljaju o svojoj etničkoj „čistoti“, vjerskoj „čistoći“ ili eksluzivitetu nadmoćnosti. Ali ih treba pustiti da ispucaju sve svoje frustracije i ne davati im povoda da poentiraju usvaku trapavost, neusaglašenost, neprincipijelnost, sitnosopstvenički interes koji se često krije iza velike priče o univerzalnosti. Sama činjenica da je povratak u RS prepušten ličnom snalaženju pojedinca i njegove sposobnosti za lobiranjem proizvela je da su posljednji općinski izbori pokazali i stanje prije nego što se i obavi neophodni popis stanovništva. A to je da Bošnjaka i drugih nesrba skoro da i nema u RS-u.
Borba za vlast jednog te istog broja ljudi u personalnom smislu obezvrijedila je i njihove eventualne pozitivne osobine i iscrpila skoro sve njihove ideje, a cijelu priču, pa i priču o jedinstvenoj i cjelovitoj BiH svela na predizborne parole koje ne mogu da svojim zveketom pokriju, recimo, da veliki broj povratničkih kuća nema struje, da nemaju puta, da povratnici u RS nemaju od čega da žive. To je stvarnost koja je povratak u RS pretvorila u svojevrsne čekaonice bolesnih, umornih, ojađenih, a da se jedini defintiivni povratak pojavljuje onaj u zavičajna mezarja. Treba dobro sjesti i razmisliti, ali to moraju početi domišljati i novi ljudi i iznositi i nove ideje, uključujući i nove aspekte historijskih pomirenja na Balkanu i konačnog prestanka svih ratova i onih prije 500 i prije 15 godina. Ovako grana na kojoj se još uvijek nalazi BiH će, ako se ovako nastavi, i sama da se sruši isušena, pojedena sa raznim napasnicima i lezihljebovićima prema kojima se prave zakoni i po kojima su oni sve „legalno“ privatizirali. Najčešće je u stvarnosti ono što su oni privatizirali i njihova „država“ i to je opseg njihovih vizija o BiH. Dakle, okrenuti se i iz uloge žrtve preći u ulogu planera i univerzaliste po čemu i moramo biti prepoznati. Sve ostalo je škart i žabokrečina koja se zajednmo sa drugim naplavinama izbaci i nakon suše i nakon poplava. A Hag prepustiti Hagu i historiji ići u susret, a ne samo očekivati referendume, otcjepljenja, objede i ostalo. Oni koji žele da ponište Dejton znaju da je prije njega bila Republika BiH, a da prije tog novembra 1995. godine nije bilo nikada i nikakve RS. Ako je njima već Dejton premija onda neka počnu i da plaćaju anuitete za tu premiju. Postoje mnogi načini provođenja ovog jednog vrlo fleskibilnog i unikatnog međunarodnog ugovora. Jedan od načina je da garanati sporazuma iz Dejtona (između ostalih i Srbija, Hrvatska i Rusija) budu garanti, a ne navijači samo za jednu stranu. I koji bi htjeli i više Dejtona preko Dejtona (hljeba preko pogače). Ali, treba pustiti i njih i vidjeti šta je Dejton učinio za BiH pored toga što je bio uzrok za prekid rata. I šta može takav kakav jeste u svim njegovim potencijalniom mogućnostima da učini za BiH. Naravno, jasno je kao dan da je i bez njega je postojala BiH, ona ratna. A i prije toga socijalistička, pa antifašistička, pa u sastavu Kraljevine Jugoslavije, pa corpus separatum u sastavu AU, pa osobenost i ejalet u Osmanlijskom dobu… Ko je to, onda, u tim vremenima još osmišljavao RS koju danas prikazuju kao “vječnu” kategoriju? Bošnjacima barem treba da bude savršeno jasno da se ono vječno nikada nije prodavalo za nešto što je prolazno. Ali i obratno.
(Tekst, sa manjim aktueliziranjem proširenim za ovo objavljivanje, je prvi put štampan u Godišnjaku KZ Bošnjaka Preporod za 2007. godinu u Sarajevu i uz njihovo odobrenje ga objavljujemo) .
Fuss Note:
1 Vidjeti šire Ivan Lovrenović, V dni bana velikoga Kulina, “Odjek” Sarajevo 1989. Vidjeti o istoj problematici i Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine, reprint izdanje, Tešanj 1993., kao i Salih Jalimam, Historija bosanskih bogumila, IPP Hamidović, Tuzla, 1999., str. 83 i dalje, gdje su evidentirani brojni primjeri istočnog i zapadnog opanjkavanja “patarena, kudugera, bogumila…” iz Bosne i preduzimanja protiv njih krstaških ratova koji su trajali sve do provale Osmanlija, a napadi su nastavljeni i kasnije, jer je iz te vizure jedna hereza zamijenjena drugom univerzalnom i globalnijom (u odnosu na kršćanstvo u cjelini) – na islam. Čini se, da je u svim ovim historijskim vremenima samo mijenjan intenzitet tih napada zasnovanih na nepovučenim anatemama – sve do početka trećeg milenija.
2 Preuzeto iz Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo 2001., str. 88.
3 M. Bojić, op. cit. str. 70. (citira djelo Šime Lukića: Pokrštenje ličkih muslimana, Lički grudobran, spomenica povodom 250- godišnjice izgona Turaka iz Like, Zagreb 1940., u kojem ovaj autor nabraja brojna prezimena onih koji su se prisilno pokrstili, ali su zadržali svoja stara prezimena)
4 Pogledati u Džemaludin Alić, Devetnaest stoljeća Bosne, PP Dinex p.o. Sarajevo, Frankfurt a/M 1998. str. 331.
5 Pogledati šire o ovom važnom boju u: Omer Novljanin i Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739, IPA, Zenica 1994. Jasno je da se u zvaničnoj historiografiji nije izučavao ovaj boj, kao i onaj na Kosovu Polju kada je ostvarena jedina prava pobjeda nekog od slavenskih naroda nad osmanskom vojskom (naravno, to nije bio poraz srpske vojske iz 1389. godine, nego pobjeda bosanske vojske predvođene Husein–kapetan Gradašćevićem 1831. godine. Zanimljivo < /span>je da su i Bošnjaci, kao i drugi, a o Srbima da ne govorimo, su znali više o izmišljenim likovima Jugovića, Kraljevića, Obilića, vili Ravijojli i njenim potrebama za estetskom hirurgijom, ili sklonosti ka vinu konja Šarca Kraljevića Marka, nego o svojim slavnim vojskovođama, pjesnicima, filozofima, fizičarima, književnicima, velikim vezirima, maršalima i generalima. Kako nekad, najgore je, što je tako i sada.
6 Edward W. Said: Orijentalizam, Svjetlost, Sarajevo 1999.
7 Opširnije u J. Vučićević, Tajna turskih grobova, “Glas javnosti”, Beograd 14. decembar 2000. preuzeto iz Safet Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kneževine Srbije u Bosanski vilajet (1862-1867). Ibn Sina, Sarajevo broj 12., Sarajevo, 2001.
8 Enver Redžić, Istorijski pogledi na vjerske i nacionalne odnose u Bosni i Hercegovini, ANU Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1993., str. 46 i 47. Pitanje i pravih namjera i Kalaya ostaje otvoreno, jer je manje poznato da, iako nije bio mnogo naklonjen Katoličkoj crkvi, Kalay u jednom memorandumu 1877. godine predviđao mogućnost pokatoličavanja muslimana. Zbog svjetske javnosti i protesta Porte on je donekle reterirao, mada je na njegovo zalaganje donesena uredba koja je dozvoljavala prelazak iz jednog svjetonazora u drugi. Stadlerova (dr Josip Stadler koji je od 1882. imenovan za prvog sarajevskog nadbiskupa, gdje je ostao sve do 1918. godine) nastojanja, međutim, podrazumijevala su i pokatoličavanje što je izazvalo nemire 1890. godine, a objašnjenje vlasti nije bilo toliko usmjereno na sam čin, nego je zabrinutost vladala da bi takvom politikom moglo doći do približavanja muslimana sa pravoslavcima. Šire o ovome vidjeti u dr. Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo-politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878-1914., BKC, Sarajevo, 1997., str. 98 i dalje.
9 S. Bandžović, op cit. On ističe i već poznatu pojavu preimenovanja mjesta iz kojih su protjerani Bošnjaci. Tako se u jednoj narodnoj pjesmi pjeva o Šapcu iz vremena dahija: Šabac grade, moj veliki jade! / Kroza te se proći ne mogaše/ Od Mus-age i od Halil-age, / Od srebrenih noža i pušaka,/ I od njina velika jordama. Jedno od naseljenih mjesta u šabačkoj nahiji zvalo se Veliki Bošnjak. Danas nosi naziv Dragilje. Stari Adžbegovac u negotinskoj nahiji danas se zove Srbovo, naselje Turčin u jagodinskoj nahiji danas nosi ime Staro Selo i sl. Poznati su to “obrasci” koje su primijenili i Mladić i Karadžić u posljednjoj agresiji u pokušaju konačnog razrješavanja “Istočnog pitanja“ u BiH. Tako je u agresiji, a to traje i nakon nje, izbrisano sve što nosi naziv “bosansko”, izvršena pljačka i paljenje, te rušenje svih kulturnih objekata koji govore o bosanskoj i bošnjačkoj duhovnosti. Novi nazivi, poput Srbinja (Foče) su obrazac, kao i Istočno Sarajevo i drugi gradovi i naseljena mjesta. Prihvatanje te “logike”, makar i kao politička pragmatičnost, vidljivo je na primjeru Srbije, znači poništavanje duhovnosti i promjene duhovne geografije prostora zauvijek. A ta promjena nosi sobom promjenu i faktičkog stanja. Ko više govori o paljevini Bajrakli džamije i vremenu naelektrisanosti “grobara i delija” na početku trećeg milenija kao završetku rušenja svega što ima oznaku muslimansko. Nakon što je u 150 godina srušeno i uništeno više od stotinu džamija samo u Beogradu. Šire o ovoj problematici i iseljavanju muslimana iz Srbije u: Ejup Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije, “Has”, br. 12, Novi Pazar, decembar 1995.
10 Bošnjacima se nameće krivica za sve što su Turci uradili i nedaće koje su proizveli, više o ovoj problematici kod Avdo Sućeska, O tzv. turskom kompleksu kod Srba, “Dijalog” broj 5-6, Sarajevo 1997., str. 123. i 124.
11 Pogledati Enciklopediju Jugoslavije, JLZ Zagreb, 1956., Knjiga 2., str. 72 gdje se doslovno kaže da “četiristotine godina turske vlasti potpuno su ukočile svaki ekonomski i kulturni napredak”. O drugačijem pristupu periodu Osmanlijskog carstva u Bosna i Hercegovina pogledati šire: dr. Enes Pelidija, Uticaj osmanske vladavine na politički, privredni i kulturni život bosanskog elajeta do kraja XVIII stoljeća u knjizi “Bosna i Bošnjaci”, Press cenatar AR BiH , Sarajevo, 1995., str. 36., 37. i 38. Prof. dr. Jusuf Žiga, Islamska civilizacija i bosanski Muslimani, u knjizi Bošnjačko pitanje Uprava za moral GŠ AR BiH, Sarajevo, 1995., str. 88-103. Avdo Sućeska, Bošnjaci u Osmanskoj državi, Arabeske, Sarajevo, 1995. Pažnji čitaoca koji želi da se upozna sa djelom velikog bošnjačkog mislioca Hasan Kafije Pruščaka š
ire djelo ovog mislioca u: Izabrani spisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1983., te studije: Amira Ljubovića, Pruščakova interpretacija uređenja države, III program radio Sarajeva, br. 24., 1979. i Esad Zgodić, Studije o politici (Ksenofant, Makijaveli, Pruščak, Tito), B.H. COD, Sarajevo, 1997.
12 Radomir Konstantinović: Filozofija palanke, Nolit, Beograd, 1981. “Srpski nacizam nije import iz nemačkog nacional-socijalizma, kome je služio i podržavao ga, već je krajnji izraz duha palanke, odnosno osnovnog protivrečja njegovog koje protivrečje između večno-plemenskog kao iracionalnog i prevashodno empiričko-racionalističkog i njegovog stava, protivno svakoj racionalnosti, pa i ovaj na koju poziva njim samim ovekovečeni duh plemena… Misticizam srpskog nacizma je krstaški ratnički, u stilu odbrane Hrista od marksističkog Anti-Hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange htio da vidi i pokaže kao falange srednjovekovnih svećenika Hristu…” str. 366. i 367., Pogledati zanimljivu studiju Ivan Jovanović i Borisav Ristić: Kad palanka utihne (Problem krivice na razvalinama srpskog trećeg puta), “Nova srpska politička misao”, br. 1-2, Beogard, 2000., str. 53-67. Šire o ovoj problematici vidjeti u Dželal Ibraković: Bosna, islam – Bošnjaci, Fakultet političkih nauka, Sarajevo 2008.
13 Vidjeti u Muhamed Hadžijahić, Populacione osobine bosanskih muslimana, u Šaćir Filandra, Bošnjaci i moderna, BKC, Sarajevo, 1999., str. 169. i dalje. Muhamed Hadžijahić ističe podatke koje je objelodanio Petar Masarechi, apostolski vizitor, koji je 1624. istakao da u Bosni ima 900.000 muslimana, 300.000 katolika i 150.000 pravoslavaca. Dva stoljeća kasnije Chammote des Fosses bilježi ukupno od 1.250.000 do 1.300.000 stanovnika od čega 120.000 katolika, 500.000 Grka (pravoslavaca Dž.I.) i barem 600.000 muslimana.
14 Gore, Al; Gore, Companies Fund Anti-Warming Research, ExxonMobil rejects Allegations That It Funds Research; http://www.cbsnews.com/stories/2007/08/07/tech/main3143742.sthml?source=RSattr=HOME_3143742
15 Hadžović, Eldin; Lobiranje protiv Ustava BiH; “Dani”, Nezavisni News Magazin; 24-ti august, 2007;
16 Quinn Gillespie & Associates, LLC; Clients; http://www.quinngillespie.com/clients/index.htm
17 Schindler, J.R., Unholy Terror: Bosnia, Al-Qa’ida and the Rise of Global Jihad; 2007. O tome govori i Richard Holbruck (intervju objavljen 01.11. 2008. godine na NTV Hayat ističući da je 1995. u BiH bila Al Qaida, koji su se tada zvali mudžahedini, a koj isu iz BiH otišli po cijelom svijetu), mada je jasno da tada to ni blizu nije bio naziv u javnoj upotrebi, niti se ne govori kako su dobrovoljci iz islamskih zemalja došli u Bosnu koja je bila izložena i agresiji i zabrani uvoza oružja.
18 Hoare, Marko Attila, How Bosnia Armed: The Birth and Rise of the Bosnian Army; August 2005
19 “The Economist”; “Balkan Extremists – Bosnian Muslims”; July 12, 2007;
20 “The Economist”; “Balkan Extremists – Bosnian Muslims”; July 12, 2007;
21 Koknar, Ali, Russian Mercenaries at War in the Balkans; http://www.freerepublic.com/focus/f-news/958701/posts
22 Michas, Takis, Unholy Alliance: Greece and Milosevic’s Serbia; Texas A&M University Press; May 2002.
23 ICTY “Prosecutor v. Krstic”
24 “The Economist”; Balkan Extremists – Bosnian Muslims;
25 Ledeen, Michael A., Talking to Iran; The Wall Street Journal; August 18, 2007; http://online.wsj.com/public/article/SB118739533381601535.html
26 The 9/11 Commission Report; http://www.9-11commission.gov/report/911Report.pdf
27 Walton, Nicholas; BBC News, Bosnian Serbs polish business image; Sarajevo, August 13, 2007; http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/6943869.stm
28 “The Economist”; Waiting for al-Qaeda’s next bomb; May 3rd, 2007; http://www.economist.com/world/PrinterFriendly.cfm?story-id=9111542
29 Ratko Mladic: Tragic Hero (Paperback) ; Milo Yelesiyevich (Other Contributor). Šire u vezi s ovom problematikom u tekstu mr. Harisa Alibašića u listu “Peta strana svijeta” sa po naslovom “Bosna i Hercegovina na raskrižju – Američke utjecajne lobi grupe odlučuju o sudbinama nacija” http://pssmagazin.com/ . Inače koautor ovog teksta Haris Alibašić se bavi u kontinuitetu pitanjima tretiranja BiH i Bošnjaka i aktivan je sudionik rada svih značajnijih institucija Bošnjaka Sjeverne Amerike
30 Darko Trifunović: Reakcija na njegov tekst “Rat u BiH i teroristički napad na svetski trgovinski centar” objavljen u časopisu “Srpska politička misao”, broj 1-4 (str. 229-242), Beograd, 2004. godine. Takav je i tekst “Teorizam i organizovani kriminal u Jugoistočnoj Evropi. Slučaj BiH” objavljen u “Reviji za bezbednost”, br. 2, od augusta 2007. godine. O njemu je bilo velike polemike zbog najave njegovog učestvovanja na Evropskom kongresu policije, a velika povika i potrošena energija iz BiH i inozemstva samo je doprinijela da se imenovani još više eksponira, a u svojim pisanjima čak i drogu opisuje kao “mudžahedinska droga”. Mogu se ovdje spomenuti i drugi mnogo značajniji i afirmiraniji pisci, naučnici, estradni, politički djelatnici. Među njima je i veliki broj akademika i stručnjaka. (Miroljub Jeftić “Ideološke osnove prisustva Al – Kaide na prostorima Jugoistočne Evrope”, Zoran Petrović Piroćanac, “Kontinuitet prećutnog tolerisanja islamskog terorizma na jugoistoku Evrope” (oba teksta objavljena u “Srpskoj političkoj misli”, broj 3-4, Beograd 2005. Knjiga Darka Tanaskovića, Islam i mi, Partenon, Beograd, 2006. Knjige i izjave Milorada Ekmečića, Nenada Kecmanovića, Dobrice Ćosića…
31 Uporediti Urlich Beck, Edgar Grande, Kozmopolitska Europa (društvo i politika u drugoj moderni), Školska knjiga Zagreb, 2006., str. 19-48