Intervju: Zločini se ne mogu zabroaviti, niti ih treba zaboraviti

Autor: mr. Ferid Sefer
Florence Hartmann rođena je u Francuskoj, diplomirala je na pariškom univerzitetu – odsjek svjetske književnosti. Od 1987. prati dešavanja na Balkanu. .

Dopisnik je najznačajnijeg francuskog dnevnika Le Monde sve do 2000.godine, nakon čega do 2006. godine obavlja dužnost glasnogovornice Haškog tužilaštva i savjetnice za pitanja Balkana. O svom profesionalnom radu kaže: ¨Ja sam novinar i vjerujem u nužnost davanja i primanja informacija.¨ Poznavajući historiju, govori hrabro o ratnim i političkim prilikama u regionu, piše preko 1000 članaka o Srebrenici, Ovčari, Sarajevu i brojnim drugim krvavim područjima. Njezine novinarske zabilješke i članci postaju važan dokaz Haškog tribunala u predmetu Šljivančanin, Mrkšić i Radić vezanim za Vukovar o kojem je osobno svjedočila jer je bila prvi novinar koji je otkrio masovnu grobnicu Ovčaru i o tome je obavijestila javnost. U vrijeme Miloševićevog režima protjerana je iz Srbije kao ¨nepoželjni novinar a 1993. izbacuje ju i Karadžić sa ¨svoje teritorije¨. 1999, pise svoju prvu knjigu, Milošević dijagonala luđaka, gdje opisuje Miloševićevu kriminalnu politiku i umješanost Srbije u ratu i zločinima.
O razlozima zašto je 2007. napisala kontraverznu knjigu ¨Mir i kazna¨ te esej ¨Skriveni ključni dokumenti o genocidu¨, Florence Hartmann kaže: ¨Za mene je to pitanje slobode govora i prava na transparentno informiranje javnosti o onom što je stvar javnog interesa. Ne može se reći kako međunarodna pravda nije stvar javnog interesa – to je, zapravo, stvar čovječanstva.¨ Njena namjera je bila da na osnovu događaja, činjenica i dokumenata opiše svakodnevnu ¨strašnu borbu¨ koja se u Haškom tribunalu odvijala između interesa pravde i politike. Florence Hartmann o tome može vjerodostojno pisati jer nije igrač niti jedne politike, osobe ili strane i služi jedino svojoj savjesti u kojoj istina i žrtve imaju prvo mjesto. Žena i majka, o kojoj se, na putu do političkog analitičara i eksperta za Balkan, pisalo kao novinarki, glasnogovornici, spisateljici, borcu za ljudska prava, a i optuženici Haškog suda.
U aprilu 2006. BiH je izvodila dokaze protiv Srbije po tužbi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde. Međunarodni krivični tribunal za područije bivšeJugoslavije odbio je izdati naređenje da budu otvoreni srpski državni arhivi. Tako je BiH spriječena da dođe do dokumenata koji bi mogli pružiti dokaze o umiješanosti Srbije u genocid. Ovo je izjavila Florence Hartmann, što joj se, uz knjigu “Mir i kazna”, stavlja na teret u optužbi za nepoštivanje suda. Da je MSP imao dokaze o tome da je Srbija kontrolirala vlast u RS ili njenu vojsku, ističe Hartman, taj sud ne bi oslobodio Srbiju optužbi za genocid u Srebrenici. Mnogi vjeruju da transkripti i zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije (VSO) sadrže upravo takve dokaze.
Sudije su, u slučaju “Milošević”, imale te dokaze kada su donijele odluku da su “uvjereni, izvan svake sumnje, da je optuženi bio učesnik u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, koji je imao namjeru i cilj da uništi dio bosanskih Muslimana”, ne samo u Srebrenici nego i “u Brčkom, Doboju, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bijeljini i Bosanskom Novom” – navodi Hartman.
Između mnogobrojnih putovanja te nakon brojnih telefonskih razgovara evo konačno sjedimo u St Louisu u hotelu “Hayat” sa gospođom Florence Hartmann, novinarom, publicistom, bivšim potparolom suda u Haagu. Povod njezinog dolaska jeste XI Skupstina i 15. Susreti Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA). Gospođa Florence Hartmann je dobitnica ovogodisnje plakete KBSA. Već nekoliko godina svjetska javnost je uzdrmana izlaskom knjige “Mir i kazna” u kojoj autorica knjige na jedan specifičan način objašnjava šta se sve radilo u Den Haagui sa kakvim problemima se susretao sud od samih početaka. Činjenica da je sud osnovan na inicijativu UN i da mu je osnovni zadatak bio osuda ratnih zločinaca je dala jednu od ozbiljnih karakteristika uloge i zadataka suda. Od samog početka sud je prolazio kroz ogromne financijske poteškoće, sudije i osoblje bez prostora, dok prva financijska sredstavva nisu uplaćena od strane države Malezije. Preko puta mene sjedi žena heroj koja je znala reći ne lažima i nagodbama,i koja je u ime toga žrtvovala svoj privatni život, karijeru a i sudski gonjenja.

Na samom  početku želimo se u ime redakcije i čitatelja web magazina zahvaliti za sve što ste učinili, činite i činićete da se istina o agresiji na BiH i istina o genocidu nad Bošnjacima jasnije čuje u svijetu.
Gospođo Hartmann vjerovatno su Vas mnogi do sada pitali zašto ste napisali ovu knjigu ja nisam mogao odoliti tom pitanju pa bih Vas zamolio da nam objasnite to.
Hartmann: Neki su me pitali zašto nisam prije ili što sam je uopće napisala. Ja sam osjećala da je moram napisati jer je tema o prvoj instituciju osnovanoj da primjenjuje međunarodno humanitarno pravo. Javnost ima pravo biti informirana o njenom funkcioniranju, a ne samo privilegovani. To je posao svakog novinara i zato sam je pisala.
 
Napisala sam knjigu o onome šta se desilo

Knjiga veoma detaljno objašnjava rad suda, financijske problem, neažaurnost određenih timova i zalaganja Carla Del Ponte da sud izvrši svoj zadatak na osnovu kojeg je i osnovan. Recte na nešto vise o tome.
Hartmann: Ja sam napisala knjigu o onome šta se desilo, gledano iz moga ugla i na osnovu podataka sa kojima sam raspolagala. Mnogima koji su spominjani u knjizi knjiga se ne sviđa ali ja to ne želim promijeniti niti moram. Jer, bez obzira na pretnje koje sam dobila od nekoliko visokih zapadnih predstavnika oni me nisu pozvali na sud za “libell / difamacija” jer su znali da mogu dokazati što sam pisala. Međutim, nađeno je drugo oruđe protiv mene i to je tužba koja je pokrenuta protiv mene pred ICTY za “nepoštivanje suda” (contempt of court), gdje nije pitanje da li je istina ili ne ono što sam pisala nego da li sam ometala funkcioniranje Suda, time što sam pisala o jednoj nagodbi pravljenoj na štetu žrtva i istine o događajima na Balkanu pa i zakonu.

Mnogi vaši kritičari zamjeraju Vam da ste u svojo knjizi favorizirali Carlu Del Ponte, koliko je ta tvrdnja istinita?
Hartmann: Znate to su proizvoljne ocjene. Ja sam radila sa njom šest godina i ja dobro znam koliko je ona napora ulagala da se posao napravi iako su bile velike prepreke sa sve strane. Carla Del Ponte je bila ta osoba koja je tada gurala i otvarala sva vrata koja su bila zatvorena za Hagg. Po prvi put u historiji suda jedan državnik je procesuiran i doveden u sud. Haški sud je pokazao da nema nedodirljivih i da će svi biti kažnjenji za ono što su učinili. Ali bilo je opstrukcija kako od vlada tako i od pojedinih radnika suda ali bez obzira na sve Carla Del Ponte je nalazila načina da razgovara sa državnicima, da ih natjera na suradnju u intersu pravde, to su neopsorne činjenice. Prije nje je također jedna žena se borila, to je prijethodna tužeteljka Kanađanka Louise Arbour, koja je i poslije Suda, kad je bila u Ženevi na čelu Komisije UN za Ljudska prava, morala dati ostavku zbog njene osude u vezi torturu u Iraku. Politika često na žalost pokušava staviti prepreke na putu onih koji se bore za nekažnjivost i za poštivanje ljudskih prava. Pa nije čudno da se pokušava prikazati ti borci u drugom svijetlu ili im prepisati sve greške i prljave radnje.
 
U knjizi sam opisala rad i probleme međunarodne pravde i posebno MKSJ

Gospođo Hartman knjiga je veoma interesantna naročito za nas male smrtnike kojima nisu bile dostupne te informacije, da li je ostalo nešto što ste htjeli napisati ali ste ipak odustali da to objavite u ovoj knjizi.
Hartmann: Ne, ja sam napisla u knjizi ono što sam htjela i što sam smatrala da treba da bude o toj temi. Nije knjiga izvod sjećanja gdje sam sve trpala nego knjiga je o jednoj ozbiljnoj temi gdje sam koristila konkretne primjere da bi opisala rad i probleme međunarodne pravde i posebno MKSJ.
Sada neko kaže da ICTY nije ni trebalo biti. To je pogrešna ocjena. Ono što kažem je da je mogao mnogo više postići da nije imao tolike prepreke i da je politika manje umiješana. Ne treba zaboraviti da sada, zahvaljući presudi ne može nitko poreći da nije bilo opsade Sarajeva, niti da nije postojala Srebrenica ili drugi gradovi u kojima se desio zlocin i genocid. Ja sam kao novinar odlazila na ratna područja, svaki put morala dobiti odobrenje od vojske RS, i moje kolege koji nisu znali vaš jezik su dobivali i pratioce ili kako su to oni nazivali prevodioce. Bilo je teško doći do informacija. Mnogo je ipak preneseno u svijetu. Novinari su uspjeli opisati tačno što se dešavalo u Bosni, ali novinarski tekstovi nemaju težinu sudske presude. Tako da je bitno da Sud je utvrdio činjenice koje se ne mogu više poreći. Dobro, još se pokušava, ali to je uzalud, kratko trajno. Dokazani su zločini. Ali činjenica također je da sve još uvek nije urađeno i da je ostalo jos da se rasvjetle neki segmenti da žrtve mogu znati cijelu istinu.

Održana je promocija vaše knjige i ostat će mi u sjećanju jedna rečenica koju ste rekli “Balkanci nisu rođeni kao koljači”.
Hartmann: To je tačno. Balkanci su Europljani, civiliziran narod i velika je šteta to što se desilo na prostorima bivše Jugoslavije, Ja sam to rekla u prenesonom smislu jer te ružno razdoblje o narodima Balkana ne služi napretku i ujedinjavanju u EU, nego razdoru po principu, ako se ljudi ubijaju onda ih treba odvojiti za uvijek, pa i podjeliti Bosnu. Običan čovjek, a i političari u Briselu, nisu svjesni da su te predrasude opasne i netačne.
 
Beogradu i zapadu nije odgovaralo da se Karadžić i Mladić ne uhapse

Da li je po vašem mišljenju bilo nagodbi između Holbrooke-a i zločinca Karadžića?
Hartmann: Postoje tvrdnje od strane Karadžića dok Hoolbroke to demantira. Ali je činjenica da Karadžić dok se skrivao davao intervjue po novinama, slobodno živio u Beogradu i da nije uhapšen do 2008.

Zašto nije uhapšen?
Hartmann: Zato što nije bila politička volja ni Beograda ni od zapada. Tako da neka nagodba je očigledno bila da se ne šalje Karadžić u Haag. Takva nagodba vjerovatno nije legalna bila, jer je Karadžić od 1995. bio već optužen za najveći zločin u povijesti, geniocid i raseljavanje naroda koji nisu pravoslavne vjere. Nebi trebali postojati dvostruki aršini ali očito da ih je bilo sve ove duge godine. Sada je on pred sudijama. Ali ostalo pitanje Mladića…
Stiče se dojam da u zadnje vrijeme Briselski pregovarači nastoje staviti sve u zaborav, minimizirati zločine i kao treba krenuti od početka bez “teških tema”…
Hartmann: Ti političari u Briselu bi trebali znati više svoju historiju kad tako govore. Taj pristup, hajde da to zaboravimo pa da napravimo pomake i da sve strpamo u Evropu. Prije svega to nije pravi put, bez istine nema ni suživota. Na nivou država mogu se praviti politički dogovori ali taj proces pomirenje i nekakvog oprosta će teško ići ako se bude preskakalo sa bitnih činjenica i žrtva izjednačavala sa počiniocem. Zločini se ne mogu zboraviti, niti treba ih zaboraviti. Treba ih utvrditi i priznati, razumjeti kako su se desile i ko snosi odgovornost, samo na taj način se može ići dalje. Tako je Evropa riješila svoje međudržavni odnosi. Čudno da sada u slučaju ex-Yugoslavije, ona preporučuje: idemo na lakše teme. i zaboravimo prošlost i idemo dalje. Sve što se neodradi sada u vezi prošlosti bit će kasnije kamen spoticanja. Već su vidljivi problemi koji izazivjua takav pristup. Na primjer, stanje u Srbiji je daleko teže nego 90-tih, veće je negiranje genocida sada nego što je bio a vrijeme rata kada je jedan dio populacije Srbije ratovao po BiH i hvalio sa svojim zločinima i drugi dio populacije koji odbio ratovati i pobjegao od mobilizacije u svijet jer nisu htjeli učestovati u zločinima. Sada imamo već jednu novu generaciju u Srbiji koja je čula priče o ratu i koja živi u ubjeđenju da nije bilo zločina, i da su Srbi bili samo žrtve. Ta situacija komplikuje stabilizacija u regionu. Poricanje prošlosti, sprječava napredak i demokratizaciju. Negiranje je opasno oruđe.
 
Nepovratak prognanika je argument o neodrživosti Daytonskog ustava

Odnosi sa susjedima su ključ stabilizacije u BiH, nedavna posjeta Josipovića je pokrenula lavinu pitanja, šta, kako i zašto nacionalisti ga optužuju da je izdao interese Hrvatske, Srbi mu zamjeraju da nije objektivan itd. št vi mislite o tome?
Hartmann: Sam potez Josipovića da se bez predrasuda počne govoriti o svim zločnima, i da se izvini za politiku Hrvatske 90-th prema Bosni po meni je dobar potez i to bi trebali svi državnici da urade. Naravno to nije se svidjelo onima u Hrvatskoj koji žele nastaviti negirati učešće Hravatske u ratu u Bosnu. Ali stvari tu napreduju. Sada je Hrvatska optužila nekoliko svojih vojnika, vojnika Hrvatske vojske zbog zločina u Bosni. Za sada Srbija nije to uradila, niti se izvinila, niti procesuirala bilo kog iz Srbije za zločine u Bosnu osim oni koje ona nazove “paravojske”. Ali nijedan kao pripadnika VJ ili MUP Srbije nije odgovarao do sada.
Tužno je da 15 godine poslije rata u Bosnu, još uvijek se ne priča u pravim herojima i velikim humanistima koji su ustali protiv politike genocida i ubijanja. Oni su smatrani kao izdajnici a ne kao heroji. Sve dok se to ne mijenja onda nece biti pravi mir.

Pitanje povratka prognanika i izbjeglica koji se i nakon toliko godina ne mogu slobodno vratiti na svoju zemlju?
Hartmann: To je dobro pitanje, e sada nameće se pitanje zašto je to tako i kome to odgovara?! Aneks 7 nije sproveden to je još jedan argument o neodrživosti Daytonskog ustava koji produbljava podjele umjesto da ih rješava. Svako bi se želio vratiti svojoj kući ali se moraju stvoriti preduvjeti, a tih preduvjeta svi vidimo da nema. To se mora mijenjati, narod se treba osjećati sigurnim na svakom pedlju BiH. A još uvijek to se nije postiglo. Zato je Bosna nestabilna danas.

Razgovor sa Florence Hartmann je vodio urednik web portala Chicagoraja.

Umjesto da ispravi grešku koju je upravo bilo otkrilo, Žalbeno vijeće je primijetilo da je odobravanje takvih mjera do sad dalo podstreka “legitimnom očekivanju” Beograda da će svi njegovi slični zahtjevi, koji bi uslijedili, biti odobreni po istom osnovu, tako da bi bilo “nepošteno” uskratiti zaštitne mjere koje je država tražila o vojnim dosijeima.
Šokirana ovom odlukom, Karla del Ponte i njen tužilački tim okupili su sudije u Miloševićevom slučaju i podnijeli zahtjev da argument o “vitalnom nacionalnom interesu” bude poništen, kako bi bio podnijet zahtjev da se pod hitno skine oznaka povjerljivosti sa arhiva VSO. Šestog decembra 2005. godine, sudija Ian Bonomi, koji je zamijenio Ričarda Meja, i sudija Robinson, uprkos protivljenju sudije Kvona, dali su saglasnost da se ukinu zaštitne mjere na snazi od 2003. godine, shvatajući da Beograd ne pokušava da zaštiti svoju nacionalnu bezbjednost, već da opstruira pravosudne organe u njihovoj potrazi za istinom. Beograd se odmah žalio na odluku i dobio privremenu obustavu, čime je Bosna i Hercegovina spriječena da pril oži arhive VSO prije otvaranja slučaja po njenoj žalbi, krajem februara 2006. godine.
Nakon sagledavanja argumenata Tužilaštva, 6. aprila 2006, pet sudija Žalbenog vijeća, i dalje pod predsjedništvom Italijana Fausta Pokara, odlučilo je da obori odluku od 6. decembra 2005. Stoga je informacija koja direktno povezuje državu Srbiju sa ratom u Bosni i srebreničkim masakrom ostala nedostupna MKS-u i javnosti. Tužilaštvo nije bilo u poziciji da javno obznani skandal, pošto su sudije svaku od svojih odluka proglasile “povjerljivom”.
Zbog ovih navoda Florence Hartmann je 14. Septembra 2009. proglašena krivom pred MKSJ. Osudivši Hartmann mimo svih pravnih instrumenata demokratskog svijeta na području ljudskih prava i slobode govora, Haški suci su njezino pisanje istine i borbu za prava žrtava proglasili kaznenim djelom i dalje štiteći Miloševićevu Srbiju.
Sjevernoamerički Bošnjaci su od samog početka pružali potpunu podršku Florence Hartman. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituti za istraživanje genocida u Kanadi i SAD su više puta alarmirali kanadsku i američku javnost o značaju borbe za istinu i pravdu u svijetu koju vodi Florence Hartman.
Obilježavajući desetogodišnjicu svoga izuzetno uspješnog rada, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike u saradnji sa Institutima za istraživanje genocida u Kanadi i SAD, realizirajući želju ogromnog broja američkih i kanadskih Bošnjaka je pozvao Florence Hartman velikog prijatelja Bosne i Hercegovine na 15 Susrete Bošnjaka Sjeverne Amerike i 10. Skupštinu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.