Prošlo je više od godinu dana kako se Florence Hartmann žalila na presudu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. 14. Septembra 2009. Godine, autorica knjige Mir i kazna, tajni ratovi međunarodne politike i međunarodnog pravosuđa”(2007), kažnjena je novčanom kaznom od 7000 eura zato što je u svojoj knjizi i novinskom članku preispitivala valjanost dviju sudskih odluka.
Osuđujući Florence Hartmann, MKSJ ponovno nameće oblik cenzure da bi zaštitio međunarodne suce od svih oblika kritike. Dugo očekivana odluka o Žalbi na presudu će rasvijetliti da li ICTY smatra potrebnim postaviti nove granice slobode govora u suprotnosti s međunarodnim standardima.
Florence Hartmann nije otkrila niti jedan dio ratne arhive Srbije u posjedu MKSJ-u. Ona je osuđena jer je iznosila kako i na kojoj pravnoj osnovi su suci MKSJ odlučili zabraniti objavljivanje ovih dokaznih materijala dostavljenih od strane Srbije u predmetu Milošević.
U ime transparentnosti, pravna osnova za donošenje sudskih odluka, posebno u kaznenim predmetima je javna. Budući da suci MKSJ nisu željeli da svoje kontroverzne odluke izlože javnosti na uvid, osudili su Florence Hartmann za nepoštivanje suda jer je izvjestila o funkcioniranju kaznenopravnog sustava te tako omogućila javnosti da ostvari svoje pravo da nadgleda pravosudne aktivnosti MKSJ.
However, the information published in her book and in her article Vital genocide documents concealed had long been in the public realm. It was mentioned earlier in many press accounts and even in several ICTY public Court decisions. The notion that Florence Hartmann’s book and article posed any harm to the Tribunal and justice was so absurd that it seemed trumped up to dissuade from further critical writing on the functioning of the ICTY.
Međutim, informacije objavljene u njezinoj knjizi i članku Skriveni ključni dokumenti o genocidu su već dugo bili u javnoj domeni. Bile su spomenute u mnogim tiskovinama čak i u nekoliko javnih sudskih odluka MKSJ. Misao da su knjiga i članak Florence Hartmann predstavljaju bilo kakvu štetu sudu ili pravdi bila je tako apsurdna da je izgledala kao glavno sredstvo za odvraćanje od kritičkog pisanja o radu MKSJ.
Florence Hartmann nije osuđena kao nekadašnja glasnogovornica Tužiteljstva MKSJ (2000-2006) već kao autorica inkriminirajućeg djela, dakle u statusu novinara i autora istraživača. MKSJ nije nijekao da su informacije legitimno prikupljene u procesu novinarskog prikupljanja informaciju nakon što je Hartmann napustila Tribunal.
Europska i američka sudska praksa slaže se u činjenici da se od novinara ne može tražiti da uskrati informaciju koju institucije smatraju privilegiranim, ako su informacije u cijelosti ili dijelom već u javnoj domeni. Optužujući i osuđujući Florence Hartmann, Tribunal uspostavlja presedan suprotan zakonima demokratskog svijeta.
Renomirana megunarodna nevladina organizacija Article 19. posreduje u procesu kao prijatelj suda, u žalbenog postupka u kontekstu kako bi se poštovale međunarodne konvencije o slobodi govora.
Ako prvostupanjska presuda donesena prije više od godinu dana bude potvrđena, po prirodi svog međunarodnog statusa, definitivno će se stvoriti pravni presedani s propisanim mjerilima na koja bi se opravdano moglo pozivati na ograničenja slobode govora umjesto međunarodnih standarda koji su dan danas na snazi. U tom slučaju bi došlo do sukoba između nove sudske prakse i pravilima Evropskog suda za ljudska prava u pogledu članka 10.
Source: caseflorenchartmann.org