Osnovan Institut za Prevenciju Genocida

Na inicijativu Koalicije za prevenciju genocida [Georgia Coalition 2 Prevent Genocide] a u saradnji sa Bremen muzejom holokausta i jevrejskog nasljeđa [The Breman Jewish Heritage & Holocaust Museum] u Atlanti je 6.Novembra, 2011 a u sklopu pomenutog Muzeja osnovan Institut za prevenciju genocida [Genocide Prevention Institute].

Tom prilikom organizovana je posebna Panel diskusija sa žrtvama koje su uspjele preživjeti strahote Holocausta i Genocida u Poljskoj, Bosni i Hercegovini ,Ruandi i Sudanu. Moderator panela je bila gospođa Šrli Frenklin [Shirley Frenklin] bivša gradonačelnica Atlante.

Organizatori Panela ,gđa. Melani Nelkin [Melanie Nelkin] i gđa. Lili Bakster [Lili Baxter] su uspjele da na ovaj Panel okupe osobe koje dolaze iz različitih dijelova svijeta ,različitih kultura,različitih religija čak i različite boje kože a kojima je zajedničko da su svi žrtve iste mržnje i mučenja kojima su bili izloženi.

Time ja na najočigledniji način pokazano da parola “Nikad više” [ Never again] još uvjek nije zaživjela niti ralizirana ni sedamdeset godina kada je postavljena kao imperativ pred ljudsku vrstu niti je ijedna nacionalna ,etnička ,religijska ili bilo koja druga grupa isključena kao moguća žrtva genocida.

Svoja iskustva i torture kroz koje su prošli kao i svoje viđenje šta je potrebno učiniti kako se Genocid ne bi ponovio, prisutnima u prepunoj sali Muzeja iznijeli su gdja.Toša Snajder[ Tosia Schneider] kao žrtva Holokausta iz Poljske kaja danas živi u Atlanti, Klod Gejtbak [Claude Gatebuke] preživjeli genocida u Ruandi te Emanuel Soloman [Emmanuel Soloman] iz Sudana.

O Srpsko- crnogorskoj i Velikohrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu prisutnima je govorio Semir Đulić preživjeli logoraš Dretelja a danas aktivni član UO Zajednice Bošnjaka Džordžije[ZBGA] ,Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike[KBSA], Bosansko-američkog Instituta genocida[BAGI] i Svjetskog Saveza Dijaspore [SSD ].

Ono sto je zajedničko svim izlaganjima panelista jeste činjenica da su svi oni žrtve organizovanog i planiranog uništenja koji je bio namjenjen etničkim ili religioznim grupama kojima su pripadali. U svim slučajevima jasno se mogu uočiti faze genocida.Od podjela na “mi i oni”, preko dehumanizacije žrtve kroz davanje pogrdnih imena grupi kojoj žrtva pripada radi lakše eliminizacije,ekstremizacije grupe koja provodi genocid,formiranja snaga za egzekuciju, proces eliminacije kroz masovna ubistva i na kraju negiranje genocida i prebacivanje krivnje na žrtvu.

Isto tako svi panelisti se slažu da je u svim slučajevima genocida Međunarodna zajednica potpuno zakazala ili zakasnila sa intervencijom da spiječi masovna ubistva i žrtve. Đulic je čak istakao da je ta pasivnost Medjunarodne zajednice dovela u pitanje i samu ideju humanizma koju baštini zapad i otvoreno se upitao:” Ako je njemački filozof Adorno rekao da poslije Auscwitza nema smisla pisati poeziju, pitam se da li je poslije Ruande ,Srebrenice i genocida u Bosni i Hercegovini kao i svih patnji kroz koje prolaze mnogi narodi i grupe danas, uopšte moguće racionalno mišljenje i promišljanje svijeta i budućnosti ljudske vrste”.

Panelisti su kao žrtve posebno ogorčeni na proces negiranja genocida i pokušaja nametanja krivice žrtvi. Čak ni Međunarodni krivični sud u Hagu nije imun na takve pokušaje posebno kroz proces postizanja dogovora sa pojednicima ili vladama koje su učestvovale u genocidu.Jedan od primjera je svakako dogovor koji je Karla del Ponte postigla sa vladom Srbije kao I priznavanje Republike srpske iako su njena vojska i policija jasno definisani kao počinioci genocida.

Na kraju su organizatori i učesnici panela pozvali prisutne da se aktivno uključe i kroz kontakte sa predstavnicima vlasti koje su birali izvše pritisak i traže zakonsko regulisanje i obavezu prevencije i kažnjavanja negiranja genocida kao i značajnije uključivanje ove problenmatike u obrazovne sisteme a sve u cilju prevencije mogucih genocida u buducnosti.