Autor: Zijad Becirevic – Prosla je jos jedna godina u dugom neizvjesnom iscekivanju pravde, koja tako uporno zaobilazi prijedorski region. U njoj su brojni prijedorski prognanici i jos malobrojni povratnici obnovili tuzna sjecanja na krvave dane s proljeca na ljeto devedesetdruge, kada su gorjela prijedorska brda, punjeni prijedorski logori, a gradske ulice pokrivene srpskim zastavama s cetiri “S” tonule u agoniju smrti.
Sedamnaest godina od zatvaranja zloglasnog prijedorskog logora Omarska i cetrnaest godina od masakra prijedorskih prognanika na Koricanskim stijenama Vlasic planine, tajne prijedorskih logora smrti ostaju skrivene a tragovi fasizma duboko zakopani pod rudnickom jalovinom Omarske, mozda zajedno s tijelima bosnjackih zrtava, za kojima se jos beuspjesno traga. Savremeno drustvo, u kojem fasisticki srpski lobi jos ima jak uticaj, jos nije spremo uz srebrnicki genocid nad Bosnjacima dodati i prijedorski, u kojem je stradalo 3.300 a bez traga nestalo 900 prijedorcana. Da je svjetska pravda na vrijeme prepoznala i sankcionisala ono sto se dogodilo u Prijedoru, mogao se izbjeci masakr Bosnjaka u gradovima na Drini i stravican srebrnicki genocid.
Tokom cetnicke invazije na BiH 92-95. u Prijedoru i nad prijedorcanima je primjenjen klasican fasisticki metod genocidnog zatiranja torturom u logorima Omarska, Keraterm, Trnopolje i bespostednom likvidacijom. Otpor koji su pruzili srpskom agresoru najveci rodoljubi Prijedora, nije bio dovoljan. Pomoc braniocima Prijedora nije stigla od centralne drzavne vlasti niti iz susjednih, tada vec okupiranih opstina. Agonija Prijedora pocela je 23.maja 92. napadom srpskih tenkova i pjesadije na selo Hambarine, a nastavljena terorom, koji je kulminirao 24.maja cetnickom havarijom u prijedorskom gradicu Kozarcu, gdje su tenkovi i pjesadija palili i razarali kucu po kucu, a narod ubijali i odvodili u logore. Dana 27.maja general-pukovnik M.Talic izjavio je za javnost”da je prilikom napada na Kozarac 800 ljudi ubijeno a 1.200 zarobljeno”, a srpski mediji su saopstili da je “unisteno 50% “ 600 godina starog Kozarca. Punu istinu o agoniji Prijedora, koja se dogadjala od majskih dana 92, Bosna i svijet su mogli saznati tek kasnije, kada se genocid vec dogodio.
Tokom 1991.godine na podrucju zajednice opstina Prijedor zivjelo je 112.470 stanovnika, od cega 49.454 Bosnjaka-Muslimana, (49,45%), 47.745 Srba (42,55%), 6.300 Hrvata (5,60%), 6.371 Jugoslavena (5,66%), te 2.600 ostalih (2,32%). Prema nepotpunim podacima u Prijedoru je tokom proljeca i ljeta 1992.g. ubijeno 3.300 osoba bosnjacke i hrvatske nacionalnosti. Do sada je otkriveno 57 pojedinacnih i zajednickih grobnica sa 2.200 zrtava, a za 900 se jos uvijek traga. Etnicki potpuno ocisceno od Bosnjaka i Hrvata, a naseljeno Srbima, podrucje prijedorske opostine je ogromnom vecinom pretvoreno u etnicklo srpsko podrucje. Povratak prognanih je jos otezan, nedovoljno stuimulisan i nezadovoljavajuci. Zajedno s drugim gradovima Bosanske Krajine, Prijedor stenje pod okovima okupatorskog rezima, koji perfidno nastavlja s etnickim ciscenjem, a pred svijetom glumi kooperativnost i spremnost na saradnju.
ZLOGLASNI PRIJEDORSKI LOGORI
Najzloglasniji prijedorski logori, u kojima su zatvarani, muceni i ubijani Bosnjaci-Muslimani i Hrvati, su Omarska, Keraterm i Trnopolje. U njima su koristene metode cesto surovije od metoda najzloglasnijih nacistickih logora iz Drugog svjetskog rata. Ti logori su planirani, otvoreni po zvanicnim odobrnjima okupatorskih srpskih vlasti i koristeni za etnicko ciscenje prijedorskog podrucja od ne-Srba i njihovu likvidaciju. Pored ovih logora postojalo je jos 57 identifikovanih mjesta u kojima su prijedorcani zatvarani, muceni i ubijani.
Najzloglasniji prijedorski logor, jedan od nazloglasnijih u BiH, bio je logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko 2 km juzno od mjesta Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada je logor zatvoren a zatvorenici logora prebaceni u logor Trnopolje i druge logore. Za tri mjeseca postojanja u logoru je terorisano 3.334 Bosnjaka i Hrvata, a oko 700 je ubijeno. Upravnici logora bili su milicioneri Zeljko Meakic i Miroslav Kvocka. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara, upravne zgrade i dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuca” i “crvena kuca”. Bijela kuca je bila kuca grozota i sluzila je za surovo postupanje s odabranim zatvorenicima. Crvena kuca je sluzila za premlacivanje i iz nje se obicno zatvorenici nisu vracali zivi. Zatvorenici su odvodjeni nocu i premlacivani, a zene su rutinski odvodjene i silovane, a neke i po pet puta. U ljeto 1992. u logor Omarska prvi je usao engleski knjizevnik i novinar Ed Vellliamy, koji je prenio svijetu istinu o agresiji na BiH i napravio historijski snimak logorasa, koji je obisao svijet.
Ne manje poguban je bio prijedorski logor Keraterm, koji se nalazio na istocnom kraju grada, gdje je ranije bila tvornica keramickih plocica. Logor je otvoren 25.maja 1992. i u njemu je bilo zatvoreno i do 1.500 osoba, a s pocetka do 3.000 ljudi (uglavnom muskaraca od 14 do 70 godina) s podrucja sela Hambarine i Kozarca. Komandant logora bio je radnik drvnog stovarista prijedorske Celuloze- Dusko Sikirica. Za samo jednu noc u ovom logoru je na najsvirepiji nacin ubijeno skoro 200 ljudi.
Logor Trnopolje se nalazio nedaleko od Prijedora, samo 5 km udaljen od Kozarca. U logoru je bilo smjesteno oko 10.000 zena, djece i staraca, koji su (u vecini) zivjeli pod nepodnosljivim uslovima na otvorenom porostoru ogradjenom bodljikavom zicom. Komandant logora je bio Slobodan Kuruzovic, bivsi direktor prijedorske Osnovne skole. Danas ovaj logor, nipocenu drugaciji od Omarske i Keraterma, zele predstaviti kao sabirni cerntar blazeg oblika.
MEMORIJAL ZA ZRTVE PRIJEDORSKOG GENOCIDA
Polaganjem cvijeca i odavanjem poste postradalim logorasima Omarske ispred zloglasne “bijele kuce“, u prisustvu 2.000 prijedorcana i gostiju, porodice i prijatelji postradalih i bivsi logorasi logora Omarska, 6. avgusta ove godine obiljezili su 17-tu godisnjicu od zatvaranja logora Omarska. O stradanjima logorasa, ubijenim i nestalim, pred prisutnim (medju kojima nije bilo onih koji bi se morali pokajati i izviniti), govorila je predsjednica prijedorskog Udruzenja “Izvor” G-dja. Fatima Fazlic, koja je posebno naglasila da su neki od najodgovornijih za te zlocine i dalje na vaznim direktorskim i politickim pozicijama RS, te pozvala Tuzilastvo BiH da procesira sve odgovorne za formiranje logora i pocinjene zlocine. Poesebno je zapazen prijdlog pridorcanki da se logorske hale Omarske pretvore u Memorijalni centar, sto je u svom obracanju podrzao i prisutni clan predsjednistva BiH g. Haris Silajdzic uz konstataciju” Mi znamo da je u Prijedoru bio genocid, sto ce putviditi (aktuelno) sudjenje R. Karadzicu.”
Na isti nacin, ucenjem Fatihe i minutom sutnje porodice i prijatelji ubijenih prijedorcana na vlasickim Koricanskim stijenama odali su postu i prisjetili se imena i likova vise od 200 nevinih, koji su prije 14 godina izdvojeni iz konvoja koji se kretao prema Travniku, sa 1000 prognanika. Tog nezaboravnog 21.avgusta pripadnici Interventnog voda CJB Prijedora izdvojili su u dva autobusa sve muske i streljali ih nad 200-300 metarskim ponorom Koricanskih stijena. U znak sjecanja clanice Udruzenja prijedorcanki “Izvor”, predvodjene predsjednicom Fatimom Fazlic, zasule su litice sa 250 bijelih ruza i u ime porodica ubijenih zatrazile odgovornost za pripadnike interventnog voda prijedorske milicije : Dragana Knezevica, Sasu Zecevica, Zorana Babica, Zeljka Predojevica, Branka Topolu, te za : bracu Igora i Zorana Curguza i njnihova oca Peru, Gorana Medica, Micu Juricica, Darka Avramovica, Milutina Cadju i Dulu Jankovica. Za ovaj zlocin tek 2008. godine optuzeni su: Milorad Skrbic, Milorad Radakovic, Gordan Djuric i Ljubisa Cetic, a Darko Mrdja osudjen na 17 godina zatvora. “Odgovornost za zlocin na Koricanskim stijenama ostaje na policiji RS sve dok se ne utvrde pojedinacne odgovornosti”, naglasila je predsjednica Fazlic. Medju prisutnima su bili i clanovi tima za exhumacije : Amor Masovic, Fikret Cuskic , Jasmin Odobasic …
Do sada su iz provalije Koricanskih stijena izvadjeni posmrtni ostaci vise osoba koji su pohranjeni u 66 vreca. Otkopavanja ostalih oznacenih lokaliteta ce se nastaviti. Pravda mora odgovoriti zahtjevima porodica zrtava za otkrivanje istine. Da li je istina pod jalovinom rudnika zeljezne rude ili u dubinama nekog drugog tajnog bezdana ? Vapaj Prijdora i prijdorcana nije usamljern.
Po ugledu na Srebrnicu, jednoga dana formirace se memorijalni centri ne samo u Prijedoru, vec u svim mjestima gdje se dogodio zlocin. Preko memorijalnih obiljezja i skupova sirice se glas istine i pravde, kojim ce se potvrditi spoznaja, tako indikativno ostavljena u amanet buducim generacijama jezikom zrtava nacistickog logora Jasenovac, nezaboravnom porukom “Mrtvi zivima oci otvaraju “. Da li ce oci svijeta ostati i dalje zatvorene pred onim sto se 92. dogodilo u Prijedoru???
Postoje ocigledni dokazi ( s izjavama brojnih svjedoka) da su Srbi u Prijedoru pocinili genocid nad Bosnjacima i Hrvatima, sto je Haski sud kroz sudski proces BiH protiv Jugoslavije propustio ustanoviti i sankcionisati. Svih posljeratnih godina prognani prijedorcani pokusavaju slikom i rijecju predstaviti razmjere genocida pocinjenog nad Bosnjacima i Hrvatima Prijedorske opstine. U tom cilju Udruzenje prijedorcana, pored brojnih ispisanih knjiga, tribina i predavanja, priredilo je zapazenu izlozbu o zlocinima nad Prijedorom i prijedorcanima, koju je otvorio Ed Williamy, onaj isti novinar koji je jos 92. prvi usdao u logor Onmarska i obavjestio svijet o postojanju logora smrti u Prijedoru.
Memorijalnim skupovima na prostorima logora Omarska i na lokalitetu Koricanskih stijena Udruzenje prijdorcanki “Izvor” predvodjeno g-djom Fatimom Fazlic jasno daje do znanja da istina o genocidu koji se dogodio u Prijedoru 92. nece i ne smije biti zaboravljena. Procesiranje ratnih zlocina mora se dosljedno provesti, sto ce nestanak genocidne tvorevine Republike Srpske ( ako i ne dodje do obove haskog procesa agresorima na BiH) uciniti neupitnim, jer bosanski gradovi s nasljedjem Prijedora i Srebrnice ne mogu zivjeti slobodno u okovima genocida, koji za njih danas predstavlja RS. Formiranje memorijalnih centara, po ugledu na srebrnicki, a uskoro i prijedorski, je izgradnja stanicnih postaja do konacnog odredista, koje se danas zove Hag. To konacno odrediste je kazna za zlocine – pravda i satisfakcija za zrtve. Do konacnog odredista doci ce se obnovom sudskog procesa protiv agresora ili na drugi nacin. Jedino tako sjeme fasizma nece ostati zakopano kao stalna prijetnja pod jalovinom rudnika Omarska ili na drugim skrivenim deponijama sirom BiH.
Obnova sudskog procesa pred Haskim sudom protiv Srbije i C.Gore (Jugoslavije) za agresiju i genocid nad BiH (za koju se zalazu mnogi pobornici pravde) je ujedno dobra prilika za Haski sud da nadomjesti propuste, autoritativno ispravi gresku i makar sa zakasnjenjem utjesi zrtve bosanskog genocida. Samo pravedna presuda medjunarodnog suda moze drzavi Bosni i Hercegovini vratiti njeno neotudjivo pravo da samostalno, bez nasljedjenog tereta i tudjeg uplitanja vodi zajedno svoja tri naroda u bolju i sretniju buducnost.
Moramo i zelimo vjerovati da ce memorijalni centri Bosne (ako budu djelovali nezavisno) naci dovoljno argumentata za haski sud i privoliti ga na obnovu procesa, kojim ce se argumentovano utvrditi genocid na sirem podrucju Bosne, jasno imenovati agresor na BiH i odrediti mu adekvatne sankcije. Prijedor se ne smije vise nikad dogoditi ni Prijedoru niti nekom drugom!