Srebrenički Genocid počinjen u julu 1995. godine je jedna od najtragičnijih epizoda u novijoj evropskoj historiji. Nakon Drugog svjetskog rata, niko nije mogao ni zamisliti da se nešto i slično može desiti. Neki od onih koji su imali sreću da prežive golgotu Srebrenice ispričali su to autorici ove knjige, koja je bilježila i vjerno te bilješke prenijela u knjigu.
Mihrija Feković-Kulović piše baš kako Srebreničani pričaju o julu 1995. S malo emocija, isprekidano, i preskačući s događaja na događaj.
Knjiga Živjeti i umirati za Srebrenicu prati sudbinu nekoliko pojedinaca koji izlaze iz grada u trenutku kada u njega ulaze srpske snage. Junaci – u ovom slučaju ova riječ ima doslovno značenje – odlaze iz svojih sela pozdravljajući se s prijateljima, članovima porodice, uspomenama… Neki odlaze sami. Neki nose komad hljeba i flašu vode u torbi. Neki nemaju ništa. Svi uplašeni i napola svjesni onoga što slijedi.
Žene pričaju kako su spas tražile u blizini baze UNPROFOR-a, u Potočarima, sjećaju se kako su bile žedne, gladne, i kako su vidjele generala Ratka Mladića. Neke od njih “prokrijumčarile” su sinove mlađe od 15 godina. Mnogima to nije uspjelo iako su se grčevito borile. Zanimljiva je ženska strana priče o Srebrenici, malo pričana, koju otkriva ova knjiga.
Žene prije polaska mijese tijesto “od tučenog klipa kukuruza, cvata lijesove rese, koruba od jabuka i šake zobi” i dobivaju hljeb crven kao krv. I dijele ga kao najveće blago među članovima porodice.
Dok muškarci kreću prema šumama, u pokušaju odlaska iz enklave, a žene, djeca i starci ka Potočarima, pitaju se šta s djevojkama. Majke im govore de se “poružne”, uprljaju lice, stave ružne marame, hodaju pognutih glava. Ipak ih odvode… Autorica piše da je oko 500 žena nestalo nakon pada Srebrenice, a malo ko o tome govori.
Druga priča je ona dječaka koji kreću s muškarcima kroz šume da se dočepaju slobode. Kreću kao dječaci, ali već na samom početku puta odrastaju i moraju preuzeti brigu za ranjene, starije, za same sebe.
I starci su krenuli kroz šume. Među njima i dedo Mujo, koji je, star i spor, izgubio ostale u putu i sam prešao dio. Vidio je nevjerovatna ubistva, opisana samo u knjigama, i viđena samo očima Srebreničana. Dedo Mujo sve gleda i govori sebi da mora izaći do slobodne teritorije kako bi svima ispričao ono što je vidio. I uspio je u tome.
Muškarci koji se kreću šumama, bore se s noćnim morama, emocijama, strahom od Boga, strahom od ljudi… Malo je onih koji su došli do slobodne teritorije. Neki su mjesecima lutali po šumama. Među njima i R., koji je došao na slobodu tek sredinom decembra, kada je rat već završio, ali on to nije znao.
U pogovoru autorica kaže da ostavlja historičarima da utvrde sve činjenice. Ona – i zaista to radi – samo prenosi priče ljudi koji su svjedočili genocid koji nije spriječen.
Svi Srebreničani koji su ispričali svoje priče za ovu knjigu danas ne žive u svom gradu. I teško da će se vratiti. Oni i mnogi drugi. Dolaze samo svakog 11. jula na masovne dženaze, kada, oni sretniji, pokapaju ostatke članova porodice. Neki od junaka ove knjige izgubili su i po 35 članova porodice, a nijednog nisu našli do danas. Oni žive da ih nađu i da svima pričaju priču o onome što se ponoviti ne smije.
Naslov: Živjeti i umirati za Srebrenicu
Autorica: Mihrija Feković-Kulović
Izdavač: Connectum, Sarajevo, uz podršku Ambasade Švicarske u BiH, 2009.