Gosp. Mekenzi, Počinili ste Zločin Silovanja i Napali na Svijetli Obraz Žene Bošnjakinje

Gospodine Mekenzi:
Silovanje Bošnjakinja je kozmički zločin. Vaše lažne izjave u vezi agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima su sramane. Vaše nečasno ponašanje u BiH i vaše laži u vezi genocida nad Bošnjacima u Srebrenici osuđuju svi Kanadski Bošnjaci i svi pošteni i pravedni ljudi u Kanadi i cijelom svijetu. Sramite se zbog vaših postupaka i izjava.

Gospodine Mekenzi:
Vaše negiranje genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, vaše negiranje agresije na BiH, vaše umanjivanje posljedica največeg zločina protiv čovjećnosti u Evropi poslije Drugog svijetskog rata i vaša produkcija i pretvaranje zločinca u žrtvu je ravna zločinu. Situacija u Srebrenici 1995. godine nije bila kako vi to kažete kompleksna. Bila je čista, jasna i jednostavna. Loši – agresor – zločinac je okupirao Srebrenicu i BiH samo sa jednim ciljem da uništi dobre – žrtvu samo zato što je ta žrtva, i vi dobro znate, svojom vjerom, nacijom, kuturom, duhvnim nasljeđem, jezikom i ljubavlju prema ideji Bosne i bosanskom duhu bili največa prepreka zatiranju i uništenju države Bosne i Hercegovine i njenog društva.

Gospodine Mekenzi:
Bošnjakinje su kroz svoje patnje, kroz odbranu svoje èasti i vrlina postale dio otpora Bošnjaka, naroda koga su htjeli da unište. Silovanje je zloèin protiv èovjeènosti, zloèin protiv žene. Šta se to dogodilo sa Vama gospodine Mekenzi? Šta je sa Vašom savješću? Šta je sa vašom vjerom, koju, mislite, da slijedite. Počinili ste nedjelo za koga treba da se stidite, za koga treba da odgovarate, jer silovana žena je mućenik čija patnja i trauma je nebeskih razmjera.

Gospodine Mekenzi:
Vjerovali ste i nadali ste se da se o vašem zločinu neće nikada saznati, neće govoriti, neće pisati, bilo zbog straha, bilo zbog stida žene. Ali Bošnjakinja više nema straha, nema ni stida posebno kada je istina u pitanju i zločin koji je počinjen nad njom. Došlo je vrijeme da se vi morate stidjeti, a posebno plašiti pravde koja će vas u skorije vrijeme stići. Bošnjakinje žele da osudom zločina silovanja sprijeće zločin sutra i rađanje novih “mekenzija”. Bošnjakinje vjeruju u pokajanje, ali nada u bolje sutra traži i kaznu u ime pravde do koje se dolazi jedino istinom. Borba Bošnjakinja za njihovo dostojanstvo, za njihovu punu slobodu je odbrana svake žene.

Gospodine Mekenzi:
Bošnjakinje objavljuju istinu, oslobađaju istinu. Bošnjakinje se stide što im je zločin silovanja učinjen. Učinili ste zločin silovanja i tako napali na svijetli obraz žene – Bošnjakinje.

Gospodine Mekenzi:
Vaš zločin silovanja je dokaz da je sistematska praksa silovanja korištena kao oružije agresije i genocida i instrument etničkog čisšćenja protiv žene – Bošnjakinje. Svojim zločinom Vi ste pokazali da silovanje nije agresivna ekspresija seksualnosti, nego seksualna ekspresija agresije i genocida. Glavni cilj masovnog silovanja u BiH je bio ratna strategija da se ubrza proces obečašćenja Bošnjakinja i protjerivanja Bošnjaka. Zato se zločin silovanja neće prešutjeti. Bošnjakinja je povrijeđena, ponižena i traumatizirana jer je zločinom silovanja seksualni identitet i seksualna sposobnost žrtve degradirana i slomljena, a u biće žene – žrtve ugrađen strah. Bošnjacima i naročito Bošnjakinjama se neće desiti da ostanu bez istine o zločinu kao temelju za budućnost.

Gospodine Mekenzi:
Vi ste uvrijedili i ponizili Bošnjakinje. Počinili ste zločin nad ženom, majkom života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je zločin protiv porodice kao osnovne čelije ljudskog života. Zločin silovanja nad Bošnjakinjama je istovremeno i zločin prema Bogu. U zločinu se očituje čovjekova određenost prema Bogu. Stvoriteljom, pred kojim on odgovara za svoj život i djela, dobra i zla. Uvredu i bol Bošnjakinje nose u sebi. Njihova uvreda i bol, njihove muke neće prestati sve dok vi ne budete optuženi i osuđeni.
Žena, Bošnjakinja, velika stradalnica nije uništena u agresiji i genocidu niti je postala manje vrijedna u sebi i za druge, u porodici i društvu. Uzvišeno dostojanstvo žene – Bošnjakinje, nedužne žrtve, izvor je još večeg samopostovanja žene i daje joj neprolaznu vrijednost kod Boga i svih poštenih ljudi.

Ako su u očima ljudskim bile kažnjenje, nada im je puna besmrtnost. Zločinac je obilježen znakom prokletstva na zemlji i na nebu. Iz žrtve žene – Bošnjakinje niće novi život, ženskih i muških bića, njihovog zajedništva u pravdi i ljubavi.

Prijatelji istine i pravde

U ime istine i pravde, najsvjetlijih tekovina čovjeka i civilizacije, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike želi upoznati javnost sa izjavama Bošnjaka i Bošnjakinja, koje nedvosmisleno potvrđuju boravak generala Luisa Mekenzia u logoru “Sonja” i izvršenje zločina nad ženom od strane istog generala.

Nije namjera KBSA da sudi. To treba da rade nadležni sudski organi i tužilaštvo.
Objavljivanjem iskaza, KBSA želi upoznati svijetsku javnost, a prije svega kanadsku javnost sa moralnim karakteristikama čovjeka koji je bio na čelu mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija u momentu agresije i genocida u BiH.

Objavljivanjem iskaza, KBSA šalje poruku zločincima – zločin se ne može sakriti, niti zastariti, te poruku žrtvama – istina i pravda moraju pobjediti jer su uslov egzistencije čovjeka i civilizacije.

1. Izjava koja potvrđuje redovan dolazak generala Mekenzia u logor “Sonja”

Izvod iz izjave jednog Bošnjaka zatočenog u kasarni Semizovac, zatim u logoru kod “Sonje”. Radi se o muškarcu koji je i seksualno zlostavljan.

Redovno sam svaki dan izvođen, batinjan, ispitivan. Jedno veče negdje oko 23 sata izvela su me trojica četnika, koje nisam poznavao. Izveli su me na prugu i naredili mi da legnem, a prethodno su mi vezali ruke na leđa. Legao sam na prugu, okrenuli su mi vrat na šinu i htjeli da me zakolju. Držali su me tu oko 15-20 minuta i govorili: “Nećemo danas, sutra naveće te koljemo”. Vratili su me u logor “Sonja”. Sljedeći dan je počelo dovođenje muškaraca. Svaki dan su dovodili muškarce različitih starosnih dobi. Sjećam se u logoru kod “Sonje” bili su:

1. Hido Ahmet sada u Švrakama,
2. HalilovićAlija sada u Švrakama,
3. Muračević Esad sada u Švrakama,
4. Durić Suljo sada u Švrakama,
5. Šišić Hamid, umro,
6. Beširević Ismet poginuo,
7. Piknjač Ekrem sada u Švrakama,
8. Kodžaga Taib iz Semizovca,
9. Balešić Šerif iz Vogošće,
10. Balešić Hata, žena Šerifova iz Vogošće,
11. Balešić (Šerfe) Armin i mnogi drugi kojih se momentalno ne mogu sjetiti.

U logoru “Sonja” također sam vidio i dovođenje žena. Prepoznao sam:
1. Šenderović Šahidu iz Vogošće,
2. Jozić Soku iz Vogošće.

Soku sam vidio kada je general Mekenzi došao u logor “Sonja”. Mene su tada četnici natjerali da pečem jagnje za generala Mekenzia. Ja neznam gdje je sada Soka, ali sam je ranije dobro poznavao, jer je ona radila u istom preduzeću gdje i ja, UNIS, Ugostiteljstvo, Biokovo.

U junu 1992. godine ponovo su me pozvali stražati logora “Sonja” da pečem jagnje. Dok sam ja pekao jagnje mene je čuvao Dragović Ignjatije iz Vogošće. On mi je rekao: “Znaš li za koga pečeš jagnje”. Ja sam rekao: “Ne znam”. On mi je rekao: “Pečeš za generala Mekenzia”. Kada sam ispekao jagnje, pomogao mi je logoraš Ahmed Hido, (sada živi u Švrakama), da ga unesemo u restoran logora “Sonja”. Tada sam vidio 2 transportera na kojima je pisalo UN. Jedan transporter je bio “točkaš”, a drugi “gusjeničar”. Mene su uveli u kuhinju da isječem meso. Tada je ušla Soka Jozić. Muzika se čula. Soka je iz sale došla u kuhinju. Na sebi je imala kecelju. Soka je imala oko 35 godina, plavu kraću kosu, srednje visine i građe. Soka nosi pečenje i pića u salu, a mene ponovo vode u logor kod “Sonje”. Kada sam izlazio iz restorana uz pratnju čuvara vidio sam da i dalje stoje dva naprijed navedena transportera.

2. Izjava Bošnjakinje, koja potvrđuje boravak generala Mekenzia u logoru Sonja, te koja potvrđuje zločin protiv čovječnosti – zločin protiv žene – zločin silovanja
 
Mene i moju djecu, dvojica četnika iz moga kraja, Boro Radić i Žaro Milić, trpaju u blindirano auto na kome je pisalo Međunarodni crveni krst i odvode u logor “Sonja”.”

Dovoze nas do logora “Sonja” i uvode u prostoriju za saslušavanje.

Tu me saslušavaju, traže ključ od stana i auta. Ja kažem: “Sve je kod vas, ja ništa nemam”. U toj prostoriji sam ostala cijelu noć sa mojom djecom, dvije kćerke: Azemnom, Zinaidom i sinom Edisom. Tu noć u susjednim prostorijama sam čula: ciku, buku, plač, i pomaganje naroda.

Ujutro dolazi mi komšija Dujo Jovanović koji je vozio auto Crvenog krsta i on je mene izveo sa djecom iz logora “Sonja”. Ja nisam izlazila tu noć iz sobe sa djecom i nisam vidjela ko su ti ljudi što su pomagali i plakali iz susjednih prostorija.

Dujo Jovanović je došao u prostoriju gdje sam bila sa svojom djecom i rekao: “Vidio sam spisak i na spisku su tvoje kćerke koje trebaju da se vode na Žuč. On je mene izveo iz logora i doveo do potoka i Vasove mesnice i rekao da idem potokom, čime ću doći do sela Uglješića. Rekao mi je: “Nemoj na most izlaziti jer je miniran u Uglješićima, tamo nema niko, oni su pobili i rastjerali što su htjeli, idi onom livadom i doći ćeš do Ugorskog, do svojih”. I ja sam došla do svojih Bošnjaka. Tu su nas prihvatili i odveli na Saobraćajni fakultet, gdje su nam dali da jedemo i poslije odveli kod izvjesnog Hamde, gdje sam prenoćila u podrumu sa djecom.

Želim posebno napomenuti kada sam izašla iz “Sonje” došla sam u Sarajevo kod prijatelja Ramović Maše u Ulici Moše Pijade preko puta Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. Dok sam bila kod prijatelja tražila sam preko amatera ako nešto znaju za mog muža. Onda dolazi Klapuh Amir i reče: “Emo sestro nemoj tražiti Medu, meni je rekao Rgoje Goran da ga je sinoć zaklao Dragan Damjanović i da ga je Goran pokušao ga braniti, ali nije mogao.

Čula sam daje u logoru “Sonja” poslije mene bilo silovanja žena i djevojaka, premlaćivanje muškaraca, ubijanje. Da su se za generala Mekenzija posebno djevojke spremale, da je izvjesna Aida skočila i izvršila samoubistvo, jer se nije dala silovati generalu Mekenziju. Čula sam da je Aida iz Vogošće. Ovo sam saznalava kada bi neko izašao iz logora “Sonja”.

3. Izjava Bošnjakinje koja potvrđuje silovanje žena u logoru “Sonja”

U periodu kada sam išla po potvrdu za izlazak iz Vogošće sa mojom djecom čula sam da je dolazio i general Mekenzi u Opštinu Vogošća, a i vidjela sam transportere (bijele boje na kojima je pisalo UN). Znam da su ubili jednog Bošnjaka u Vogošći. Zvao se Izan. Ubili su ga navodno što pomagao Bošnjake. Jedno veče su mu bacili bombu u stan, sutra uvečer su ga odveli, a pročulo se da su ga na pruzi ubili. Dala sam izjavu i CSB kako sam je sada navela. Kada sam ja došla u Sarajevo, sutradan je došao moj brat sa svojom porodicom. U Sarajevu sam čula da je u logoru “Sonja” bilo silovanja djevojaka i žena i da je tu bio general Mekenzi. To sam čula od prognanika iz Vogošće.

4. Izjava majke i kćerke koje su zajedno silovane na području Vogošće, dok su bile u kućnom pritvoru, a zatim u logoru “Sonja”

Čula sam da je bio general Mekenzi. Čula sam da je silovao djevojke i žene. Tu je bila i Goga udata za muslimanom, a živjela u Vogošći, koja je spremala hranu za Mekenzia. Ona zna sve, zna ko su te žene i djevojke, koje su bile silovane. Goga sada radi u Vogošći na pijaci.

5. Izjava Bošnjakinje – zaštićenog haškog svjedoka – višestruko silovana u logoru Lukavica u kasarnoj “Slaviše V. Čiče”

Jedno popodne kada sam čistila smeće oko kasarne, došao je Mekenzi u posjeti sa transporterom. Bio je prostrt crveni ćilim, a na kraju ćilima transporter od Mekezia. Kada me vidio kako sam plava i krvava otvorio je vrata od transportera i pokazao da uđem. “Ovu čuvaj” rekao je i dodao “Nesmijemo dati Mariju”. Mekenzi je samo metnuo ruku na prsa i rekao “ja odgovaram”. Pošto sam vidjela da je Mekenzi u pripitom stanje, ja sam mu sklopila ruke i pokazala na dvoje ljudi koji su bili samnom. To je bio Damir, što je umro i jedan student iz Hadžića, za koga se ne sjećam ime. Mekenzi je rekao: Neka i oni u transporter”. Mekenzi je imao prevodioca i on je prevodio šta ja govorim. Transporter nas vodi do PTT “Inženjering”, gdje je Mekenzi poručio policijska kola da nas razvezu po kućama. Pošto se ja više nisam mogla vratiti u svoj stan jer je bila okupirana Grbavica, odveli su me mojoj sestri na Koševo, a ovu dvojicu su odvezli na njihove adrese gdje su stanovali. Tako da sam ja 02.jula 1992.godine došla na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

Odlomak iz knjige “Molila sam da me ubiju – zločin nad ženom BiH” u izdanju Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH.

Izjava koja potvrđuje zločin protiv čovječnosti-zločin protiv žene- zločin silovanja od strane generala Mekenzia:

… Ujutro sam se probudila oko šest sati, zbunjena, ne znajući šta se događa, šta mi je sa bebom, gdje se nalazi, da li ima potrebnu njegu, da li ću je ikada vidjeti. Oko 13 sati jedan vojni policajac unio mi je jelo. Cijeli dan sam u sobi bila sama. Navečer, oko 21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila poveo me je do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu. Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin, stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prostrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioaparat. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom. Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam generala Luisa Mekenzia, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa “gospođice” {na engleskom jeziku}. U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretno utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata. General Mekenzi me je pitao kako se zovem, odakle sam… Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Slijegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je general Mekenzi rekao na engleskom jeziku: “Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav”. Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena o odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bi se, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio. Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženje i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je priznao svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stusnutih zuba, stisnuta srca… To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset minuta. General me je posjetio 7-8 puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode. Uvjek je govorio: ” Sutra, sutra, strpi se…”. Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojica vojnika i predala majoru Vladi… Nije me general Mekenzi na seksualan odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćnicu, zatočenicu. Dok je izigravao džentlmena sa ružom, soba je bila zakčkučana, a oko kuće je bila četnička vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenziem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči velikog prijatelja četničko-srpskih ratnih zločinaca.

Emir Ramić
Predsjednik UO KBSA