Autor: Semir Đulić

Sami naslov teme ovog okruglog stola u sebi implicira traženje odgovra na dva pitanja.Prvo pitanje je kakva je uloga dijaspore a drugo koja je to održiva BiH.Logicko razmisljanje prvo odredi cilj pa onda planove njegove ralizacije.Naravno da bi se do cilja stiglo potrebno ga je i jasno definisati.Sa tog stanovišta za nas Bošnjake a vjerujem i za sve iskrene patriote jedina održiva BiH jeste ona BiH prije agresije to jest ona Bosna koja baštini esenciju svoje istorijske opstojnosti uronjena u suvremena europska geopolitička,kulturna i ekonomska kretanja, u duhu moderne teorije države i prakse, zaštite ,primjene i promocije ljudskih prava.Ovim se jasno želi istaknuti činjenica da država BiH i njeni građani za sebe ne traže nikakav ekskluzivitet u odnosu na ostale europske države ili građane istih.Bez obzira što pojedini pa ako hoćemo i kolektivni uskonacionalni politički interesi članica EU tu istu BiH koja vjekovima živi njihove slobodarske i humanističke ideale svrstavaju u nekakav politički a ne samo teritorijalni Zapadni Balkan ističući time vlastitu ekskluzivnost i superiornost ili još gore, žele je prikazati kao državu slučaj.Naravno ne treba ovdje zaboraviti i istorijske turbulencije koje su Balkan dovele u situaciju da pojam „balkanizacije“ danas ima isključivo negativnu političku ,nerijetko i kulturološku konotaciju mada je i sam zapad uvjek imao umiješane prste u sve te procese.

Druga stvar koju bih ovdje želio istaknuti jeste sama potreba da mi danas i ovdje govorimo o „održivoj BiH“ mada se ona sama uprkos svim nasrtajima,osvajanjima ,aneksijama i agresijama živjela i živi svoju hiljadugodišnju istoriju.Po meni to znači našu svijest o bitnosti postojanja Bosne koju pamtimo kao i spoznaju o opasnostima kojima je danas izložena.Poznato nam je i odakle su dolazile i nažalost još uvijek dolaze te opasnosti.Tu prije svega mislim na velikodržavne aspiracije susjeda i nacionalističke ideologije koje su ti susjedi uzgajali i izvozili u BiH ,nažalost nalazeći pogodno tlo. Oni koji BiH smatraju svojom domovinom vremenom su nerijetko i kao žrtve planiranih genocida naučili da se suprostave takvim nasrtajima ,kroz antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu i oslobodilački otpor agresijama u neposrednoj prošlosti.Zla sudbina „malih“ naroda i država je u tome što su htijeli ili ne htijeli uvjek piuni u parhiji šaha velikih.Situacija ni danas nije ništa drugačija osim u jednom aspektu koji se meni čini veoma bitnim.Naime kroz čitavu dosadašnju istoriju BiH, ti međunarodni faktori su podrazumjevali cjelovitost i kompaktnost bosanskohercegovačke teritorije prije svega zahvaljujući činjenici da unutar same Bih nije postojala potrebna kritična masa za razgradnju istog.

Agresori na BiH 92′-95′ posebnu pažnju su posvetili upravo tome ,tj stvaranju i jačanju te unutrašnje dezintegracione konponente stvarajući kvinsliške ekspoziture kako bi Međunarodnoj zajednici pokazali nužnost podjele bosanskohercegovačkog teritorija i njenog multietniočkog društva .Naravno tu im je na ruku išla i globalna politička situacija i raspored snaga ,posebno imajući na umu da je većinsko stanovništvo BiH bilo islamske vjeroispovjesti a to je u ničim, bar što se Bosne i Bošnjaka islamske vjeroispovjesti tiče, utemeljenoj fobiji Evrope stvaralo iracionalni strah od islamske države.Prvi znakovi da antibosanska i nacionalističko- ekspanzionistička politika susjeda i kvislinga nailazi u najmanju ruku na zažmireno oko pojedinih članica Međunarodne zajednice, jeste uvođenje embarga na uvoz oružja koji se u najvećoj mjeri odnosi samo da Armiju BiH kao jedinu formaciju koja je branila teritorijalni i državni suverenitet države koju je ta Međunarodna zajednica priznala uskraćujući joj pripadajuće pravo garantirano Međunarodnim konvencijama.Samo zahvaljujući herojskom otporu ARBiH i golorukog naroda stvoreni su uslovi da putem prevashodno svjetskih medija ta svjetska a u prvom redu Američka javnost putem svoje administracije počme uticati na djelimičnu promjenu odnosa prema situaciji u BiH.Namjerno govorim djelimičnu promjenu jer evo i danas smo svjedoci nepostojanja jedinstvenog stava i strategije te Međunarodne zajednice prema BiH.Sama činjenica da je Dejtonskim mirovnim sporazumom i Anexom IV ta Međunarodna zajednica po prvi put prihvatila i priznala unutrašnje administrativno uređenje BiH po etničkom principu uvodeći taj etnički princip i u političko odlučivanje putem entitetskog (etničkog) glasanja u proces odlučivanja na državnom nivou a što je danas glavna kočnica normalnog demokratskog i državnog razvoja BiH.Naravno uvođenje ovog principa samo je posljedica pritiska i pristanka međunarodne zajednice da se derogira Ustav Republike BiH i prihvati rezultati agresije ,etničkog čišćenja i genocida. Rezultati toga su toliko štetni za BiH da umanjuju i sami mirovni znacaj Dejtona koji je zaustavio rat i dalje ljuske žrtve.Upravo zato su danas sve glasniji pozivi za promjenu Dejtonskog sporazuma.

Namjerno sam ovdje ukazao na ulogu Međunarodne zajednice ali ne sa ciljem da bih amnestirao ili opravdavao one koji su u ime BiH učestvovali u Dejtonskom procesu. To moramo ostaviti sudu istorije i istoričarima da se time pozabave jer svako tumacenje istog u korist dnevnopolitičkih interesa samo nas dalje odvodi od objektivnog suda.

Ulogu Međunarodne zajednice sam naglasio upravo u cilju pokušaja odgovora na prvo pitanje koje se postavilo na početku to jest pitanje uloge Dijaspore u procesu očuvanje „željene“ BiH.Već na početku sam rekao da to nije Dejtonska već jedinstvena ,demokratska, multikulturna, multikonfesionalna, sekularna, građanska BiH koja ce garantovati i štiti ranopravnost i jednakost kako građana tako i naroda i nacionalnih manjina na čitavom svom teritoriju bez etničkih ekskluiviteta. Obzirom da je BiH država čija jedna trećina građana živi ili bolje rečeno je protjerana van njenog teritorija.Da li se radi o dijaspori ili emigraciji ovdje ne bih raspravljao jer to i nije tema i bez obzira kako to zvali uloga je ista. To ulogu prema pravcu djelovanja mogli bi podijeliti na

Ambasadorsko i politčko- lobističko djelovanje kroz institucije država u kojima živimo

Participiranje u političkim, ekonomskim, kulturnim i društvenim dešavanjima u BiH kroz ispunjavanje naše građanske dužnosti.

Pokušat ću ukratko reći nekoliko rečenica o ove dvije smjernice djelovanja.

Realizaciju prve smjernice možemo posmatrati kroz dva aspekta,tj pojedinačni i organizacioni tj, predstavničko-kolektivni oblik djelovanja.

Vjerujem da smo svi svjesni da kroz nas ,naše uspjehe ili neuspjehe a kroz neizbježnu interakciju, naše „nove komšije“ stiču utisak i stvaraju sliku „genetskog koda“ Bosne koji smo sa sobom donijeli.

Pored tog individualnog nivoa predstavljanja Bosne većei učinkovitije rezltate može polučiti ciljano i organizovano djelovanje. Mislim da je to dijaspora veoma brzo shvatila i prepoznala. Prvo se organizovala da bi zaštitila sebe i očuvala Bosnu u sebi , a onda krenula u organizovano stvaranje slike o Bosni i lobiranje za njene interese.Ako govorimo konkretno ovdje na prostoru Sjeverne Amerike nemoguće je u tom smislu zaobići značaj i ulogu KBSA iz koga se iznjedrila ideja o potrebi stvaranja Loby grupe koja danas uspješno djeluje Washington DC, a njhove zajedničke otiske prstiju naći će mo na Rezolucijama o Genocidu u Srebrenici usvojenim u Američkom Kongresu i Kanadskom parlamentu kao i mnogim drugim državama i gradovima u SAD. Uz njihovo vodstvo u najvišim predstavničkim tjelima ovih država formirani su i Klubovi prijatelja BiH a putem neposrednih susreta i redovne komunikacije ostvarena je suradnja i sa State Department-om.Paralelno sa ovim političkim djelovanjem a zajedno sa Intitutom za istraživanje Genocida za Kanadu i Bosansko-američkim institutom za Genocida, KBSA prezentira i brani istinu o Genocidu i agresiji na BiH.

Ako govorimo generalno o bosanskoj dijaspori onda svakao ovdje trebamo pomenuti i aktivno djelovanje Svjetskog Saveza Dijaspore i Vijeća bosanskohercegovačkih udruženja Australije.

Nažalost država BiH nije nikako ili u najmanju ruku nije dovoljno prepoznala i podržala rad ovih organizacija. Dijaspora može razumjeti i opradati objektivne razloge za nedostatak te podrške ali nikada neće pristati da uskonacionalni ili nacionalistički interesi pojedinih politickih subjekata u BiH budu smetnja u njenom lobističkom djelovanju za interese države BiH i istine o njoj.

Sve ovo bi svakao bilo lakse odraditi i sigurno postići i bolje rezultate kada bi diplomatsko-konzularna predstavništva bila više bosanska a manje etnička mada su u zadnje vrijeme vidljivi pomaci i na tom polju i tu tendenciju valja nastaviti.

Da nikada krivica nije samo na jednoj strani vidljivo je ako pogledamo ulogu i mogućnosti dijaspore u njenom drugom praavcu djelovanja tj prema matičnoj državi i njenim institucijama.

Svima nama su poznate teze o dijaspori kao „čuvaru socijalnog mira“, ekonomskom,stručnom i financijskom potencijalu ali ja bih se ovom prilikom osvrnuo na njen politički potencijal koje je totalno neiskorišten i tu veliki dio krivice snosi upravo dijaspora cemu svakako pogoduje i pasivnost političkih subjekata BiH.To se najbolje ogleda na primjeru apstinencije dijaspore kada su u pitanju Izbori u BiH.

Medju razlozima je otezana procedura oko registracije i ovjerenja o drzavljanstvu.

Po meni najveci razlog je nedostatak političke svijesti jer stanje se može mijenjati samo participacijom u političkom sistemu

Na kraju treba pozvati DKP da pokrene inicijativu sa uvezivanje i dijalog bosanskohercegovacke dijaspore (Srbi, Hrvati, Bosnjaci).

———————————————————————-

Autorov tekst je originalno izlaganje sa tribine na temu “Uloga Dijaspore u izgradnji odrzive BiH” odrzanoj na Konvenciji KBSA u Chicagu, 26. 11. 2011 godine. Saopcenje o cjelokupnoj tribini mozte naci ovdje: http://www.bosniak.org/saopcenje-sa-tribine-uloga-bosansko-hercegovacke-dijaspore-u-izgradnji-odrzive-bosne-i-hercegovine%E2%80%9C-potpisan-protokol-o-suradnji-kbsa-i-bzk-preporod/