Povod za razgovor sa Harisom Alibašićem su predstojeći Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike, manifestacija koja već tradicionalno godinama okuplja Bošnjaka Amerike i Kanade u jednom od gradova koji odredi Organizacioni odbor. Prošle godine u vrijeme održavanja ove manifestacije u Džeksonvilu (Jacksonville) na Floridi određeno je da domaćin ovogodišnjih susreta bude Sent Luis (Saint Louis). Prošlogodišnji susreti ostavili su gorak ukus zbog podjele Bošnjaka. U Jacksonvilleu je potvrđen izbor Harisa Alibašića kao predsjednika Upravnog odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. U isto vrijeme druga grupa je osnovala novi Kongres dodavši brojku 2000 i nazvala ga „Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000“ na čelu sa predsjednikom Upravnog odbora KBSA 2000 Muhamedom Saračevićem. Ko je bio u pravu i ko je trebao da popusti, ostavit ćemo za neka druga vremena a ovaj „Razgovor s’ povodom“ smo obavili da bi našim čitaocima predstavili Harisa Alibašića, predsjednika KBSA. Razgovor smo obavili u Grand Rapidsu (država Mičigen), gdje naš sagovornik živi i radi.

Kada mi je rekao da je rođen 1972. godine mislio sam da iza ovog mladog čovjeka stoji kratka biografija. Ali već u startu sam se prevario. Nedostatak prostora me primorava da „izvučem“ najbitnije a opet o njemu ima mnogo toga da se kaže. Očigledno se radi o izuzetno pametnom, obrazovanom mladom čovjeku sa kojim se mi Bošnjaci možemo samo ponositi. Pa krenimo redom a vi prosudite sami.
Kao što rekoh, rođen je 1972. godine u Ševarlijama kod Doboja gdje je i završio osnovnu i srednju školu. Pred početak rata upisao je fakultet u Dubrovniku ali ga je rat u Hrvatskoj u tome spriječio. Upisuje Ekonomski fakultet u Sarajevu, ali ga i tu rat stiže pa ubrzo postaje pripadnik Armije RBiH u Maglaju. O tim ratnim vremenima Alibašić govori:
Bio je 18. juni 1992. kada sam gledao svoju kuću u Ševarlijama kako gori. Ta slika nikada neće izblijediti iz mog sjećanja jer sam je zapamtio kada sam imao samo 20 godina. Preko 40 tenkova JNA ušlo je u naše selo koje su branitelji pokušali odbraniti. Naravno bezuspješno jer su selo agresori prosto zapalili i ubili oko 50 mještana. Tom prilikom je zarobljen moj otac za kojeg tek šest mjeseci kasnije saznajemo da je u logoru, gdje je odležao 18 mjeseci
Mi, ostali ukućani pobjegli smo u Maglaj i smjestili se kod našeg daidže Dželala Ibrakovića, gdje ostajemo do 1997. godine. U međuvremenu sam upisao Ekonomski fakultet, te zbog odličnog uspjeha na studijima a na poziv američkog State Departmenta dolazim na školovanje u Grand Rapids na Grand Valley State univerzitet gdje završavam studije u rekordnom roku.
Tako je Haris Alibašić diplomirao iz međunarodnog poslovanja i marketinga na Grand Valley State Univerzitetu (GVSU), te je kasnije na istom univerzitetu na Fakultetu za javnu administraciju magistrira kasnije iz oblasti javnog menadžmenta sa fokusom na međunarodnu ekonomiju. Zapaženi rezultati na oba fakulteta, bosanskom i američkom, širom Harisu otvaraju vrata u OHR-u. Od avgusta 1998. do jula 2000-te Alibašić radi u distriktu Brčko kao prvi Bošnjak koji je u ovom gradu sjeo za kancelarijski stol OHR-a i učestvovao u donošenju bitnih odluka.
Godine 2000-te ponovo Haris dolazi u Ameriku, u uistinu lijepi Grand Rapids, gdje uspjeva magistrirati a već danas i postati kandidat za doktorat na Walden univerzitetu. U međuvremenu se uspijeva oženiti i dobiti sina Jakuba. Dobitnik je školarine za doktorski rad pod nazivom Predanost društvenim promjenama, školarina od strane Soroš Fondacije i US State Departmenta, te školarina za promociju međunarodnog razvoja i javne administracije.
Ubrzo postaje vanredni profesor na dva univerziteta u SAD, Davenport University i Grand Valley State University. Ni tu ne završava uspješna karijera relativno mladog Harisa Alibašića. Kancelarija gradonačelnika Grand Rapidsa prepoznaje njegov nadprosječni kapacitet pa magistar Alibašić već šest godina radi u Izvršnom uredu Grand Rapidsa, gdje nadgleda razne projekte i programe iz oblasti javnog menadžmenta, kreiranja dugoročnih pravnih smjernica, državnog i federalnog zakonodavstva, ekonomskog razvoja, lobiranja, uštede energije, obnovljive energije, održivosti…Rukovodi Uredom za (obnovljivu) energiju i održivost. Glavni je koordinator za stimulus fondove u Grand Rapidsu, a koji su dio paketa stimulativnih mjera za ekonomski razvoj.Oficir za vezu ispred grada Grand Rapidsa za projekat popisa stanovništva 2010 za Grand Rapids područje. Član je Međunarodnog udruženja gradskih i kantonalnih menadžera, Michiganske Općinske lige, Michiganske lige gradskih menadžera. Član je Povjereničkog Odbora Bošnjačko-Američkog Savjetodavnog Vijeća za Bosnu i Hercegovinu. Od 2008. do 2009. Služio kao glasnogovornik i zamjenik predsjednika Upravnog odbora (UO) Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA), a od februara 2009-te obnaša dužnost predsjednika UO KBSA.
I tu dolazimo do prvog pitanja našem sagovorniku koje glasi:
SabaH: Pored svih tih obaveza u gradskoj i državnoj vlasti vi pristajete da prihvatite ulogu predsjednika Kongresa Bošnjaka baš u momentu kada je „najvrući krompir na stolu“. Hrabro, mora se priznati. Zašto ste to prihvatili?
Alibašić: Zato što jako volim svoju državu i što želim da joj pomognem i ne pitam šta je ona meni dala. Niti očekujem da mi nešto da. Želim da ja dam svoj maksimum. Zato što mislim da to naša država zaslužuje. Zato što smatram da kao preživjeli sudionik to dugujem ljudima koji su prošli kroz sve te užasne periode u BiH za vrijeme rata a koji nemaju mogućnosti da se bore za sebe. Ja imam i znanje i snage da se borim u njihovo ime i da preko institucije kao što je KBSA stanem na put širenju svih tih dezinformacija koje se šire preko srpskih lobista o BiH, o ratu, i o agresiji. Najviše me ponukalo da se uključim to negativno pisanje koje je direktni rezultat srpskog lobiranja koje se pojavilo 2006. i 2007. u Wall Street Jounal-u i u Washington Post-u. Dosta autora je na jedan negativan način obrađivalo rat u BiH kao i političku situaciju u BiH. Ne samo na negativan nego i na vrlo neistinit način. Dosta se toga povezivalo sa terorističkim napadima 11. Septembra, 2001. To je radio jedan plaćeni sistem srpskog lobiranja da bi se umanjio značaj interesa SAD i drugih zapadnih zemalja, a da se pokušaju predstaviti historijske činjenice u drugačijem neistinitom svijetlu.
Boli me to što još uvjek, nakon 18 godina, mi ne možemo reći istinu šta se i kako desilo u BiH. Mi ne trebamo ništa reći niti izmišljati što nije istina jer smo imali preko 500 hiljada žrtava: ubijenih, ranjenih, prognanih, silovanih, raseljenih za sva vremena. Za tu istinu se treba boriti.
SabaH: Šta vas u tome onajviše ohrabruje?
Alibašić: Mladi ljudi koji su hrabri i obrazovani, koji vole svoju domovinu. Kongres Bošnjaka je popunjen sa dosta mladih ljudi koji žele biti aktivni, a ima ih dosta takvih kao što su na primjer magistri Hamdija Ćustović iz Sjeverne Karoline (North Carolina), Kemal Hamulić iz Mičigena (Michigan), Sanel Babić iz Indijane (Indiana), Haris Šuko iz Vašingtona (Washington), te Amir Makarević iz Floride, Daniel Toljaga iz Kanade i drugi koji su obrazovani u SAD i Kanadi odlično pišu na engleskom jeziku. Ili recimo mladi školovani ljudi iz Savjetodavnog vijeća u Washingtonu D. C. koji godinama rade kao volonteri za Bosnu i Hercegovinu ne očekujući ništa za uzvrat od svoje domovine.
Takve ljude i takav nijet mi trebamo. Mene je apsolutno uvijek takav nijet vodio. Nisam ništa dobio od države osim ljubavi prema mojoj Bosni. To mi jedino i treba. Ponavljam, ne mogu zaboraviti ljude koji su dali svoje živote. Oni koji hoće da ih zaborave, neka to bude njima na dušu. Ja neću da budem od onih koji kažu: „Ja sam sada u Americi i nije me briga šta se tamo događa.“ Naravno, moramo ići naprijed i ne možemo se samo toga držati, ali mi moramo napraviti smjernice za razvoj budućnosti BiH. Naša zajednica može biti samoodrživa. Mi imamo mnoge resurse u BiH koji nam to nude i obećavaju. Vodu, rijeke, prirodne ljepote i rudna bogatstva. Mnogo je toga lijepog i dobrog u našoj BiH. Znam mnoge strance koji su bili u Bosni i Hercegovini na službi a po završetku mandata samo u Bosnu na odmor idu. Vole je i uživaju u njoj. Vjerujem da će se svijest i kod naših ljudi promjeniti i da će sve krenuti na bolje. I to me ohrabruje.
SabaH: Kako ste doživjeli Jacksonville i podjelu Bošnjaka?
Alibašić: Bio je to neka vrsta šoka za mene jer smo u februaru imali vanrednu skupštinu u Grand Rapidsu sa istinskim ciljem da imamo jedinstvenu organizaciju KBSA koja će nas predstavljati. Kad smo došli u Jacksonville, razgovarali smo čitav dan sa ciljem da uključimo sve ljude koji hoće da rade sa nama. Nije bitno ko će biti predsjednik. I onda saznajemo, nakon čitav dan priče, da je osnovana druga organizacija „Kongres Bošnjaka 2000“ još u aprilu. Dakle mjesec dana prije. Što se mene tiče, dobro je imati razliku mišljenja ali treba sarađivati i komunicirati. Ima mnogo poslova koji se za Bosnu i Hercegovinu ovdje trebaju odraditi a obzirom da nam je cilj u suštini isti, samo se treba dogovoriti šta će ko raditi. Vidite, mi kao KBSA imamo izvanrednu saradnju sa Savjetodavnim vijećem iz Washingtona. Zašto? Pa samo zato što komuniciramo i dogovaramo se ko će šta raditi. Nama trebaju ljudi koji će pisati. Koji će otići kod kongresmena, kod senatora i reći istinu o Bosni. Ne moraju ti ljudi biti članovi Upravnog odbora Kongresa. Koristan je svako ko ima autoritet da do američkih državnih predstavnika dođe i kaže im istinu.
SabaH: Kad smo već kod Upravnog odbora KBSA, ko su njegovi članovi?
Alibašić: Upravni odbor čini, pored mene 14 uglavnom mladih ljudi. To su: Meliha Pihura, Ferid Sefer, Uzeir Ramić, Semir Đulić, Burhan Husika, Kemal Hamulić, Daniel Toljaga, Mirsad Smajić, Amir Makarević, Sanel Babić, Hamdija Ćustović, Dževad Burić, Rusmin Topalović i Haris Šuko.
SabaH: Šta je konkretno KBSA uradio u proteklih godinu dana?
Alibašić: Ima mnogo toga što smo uradili u ovom relativno kratkom vremenu. Počet ću od toga što smo napravili Protokol o suradnji sa Vijećem bh. organizacija u Australiji. To je jedan od prvih protokola o saradnji izmedju organizacija u Americi i organizacija vani. Postoje priče o stvaranja Kongresu Bošnjaka svijeta ali mi mislimo da je bitnije da umjesto stvaranja novih organizacija već postojeće rade i da sarađuju. Da bi vam stvorio potpuniju sliku o akcijama, o kvalitetu i kvantitetu rada ovog UO KBSA, pozivam vas da pogledate dopise, pisma, saopćenja vezano za akcije KBSA, a od kojih se većina moze naći na web stranici KBSA bosniak.org. Sva pisma su objavljena na engleskom i na bosanskom, jer je jako važno da se objavljujje na engleskom kako bi se naš glas čuo u SAD, Kanadi i Europi. Na poziv Vijeća Kongresa Bošnjačkih Intelektulaca (VKBI) krajem decembra prošle godine KBSA je potpisao Odluku o osnivanju Organizacionog odbora Trećeg Bošnjačkog sabora. Na inicijativu KBSA usvojene su rezolucije o genocidu u Srebrenici i BiH i dani posvećeni BiH u različitim državama, i gradovima u SAD, te po prvi puta ubacivanje u proceduru Rezolucije o genocidu u Srebrenici i BiH u kanadskom Parlamentu.
Po meni najbitnije je da smo nedavno posjetili State Department gdje smo imali konkretne razgovore o trenutnoj situaciji u BiH. Iznijeli smo svoje nezadovoljstvo i zabrinutost zbog blagih reakcija od strane američke administracije na prijetnje Referendumom koje dolaze iz Republike Srpske. Tom prilikom smo iznijeli svoj stav da teza, da je Srbija faktor mira i stabilnosti na Balkanu, je u stvari jedna otrcana fraza. Fraza koja se prodaje od strane srpskog lobija u Americi. Rekli smo da Srbija u praksi mora pokazati da priznaje suverenitet BiH, i da je Srbija akcijama koje je uradila u zadnje vrijeme dokazala suprotno. Imali smo priliku da pomenemo da je traženje izručivanja Ejuba Ganića protivno Rimskom sporazumu iz 1996. godine. To ni naši političari nisu nigdje napomenuli. Te godine (1996. op. a) BiH, Srbija i Hrvatska su potpisale sporazum o pitanjima izručivanja ratnih zločinaca. Sama činjenica da je slučaj Ejupa Ganića već prošao proceduru kroz Haški tribunal, i da nije ništa pokrenuto, govori da bi taj slučaj trebao biti zatvoren i da su o tome trebale biti povučene Interpol potjernice. Iz ovog, a i mnogo drugih stvari da se zaključiti da postoji samo priča o spremnosti Srbije za priznavanje suvereniteta a u praksi se suprotne stvari događaju. Podsjetit ću i na hašpšenje Ilije Jurišića koji još uvjek leži zatvoren kod njih. A da ne govorim o primjeru okupacije zemljišta to jest dijela teritorije BiH u Janji nedavnim postavljanjem table pored ceste.
SabaH: Na šta ćete se fokusirati u narednom periodu?
Alibašić: Tražimo da se američka vlada aktvinije uključi u zbivanja u BiH i da prate donešenu rezoluciju kojom se traži da se odredi Specijalni izaslanik za Balkan. Tražimo da se američka administracija više angažuje oko prijema BiH u NATO i Evropsku Uniju. Pogotovo u NATO. Osim toga moramo pojačati lobiranje Bosne i Hercegovine, ne samo u Americi, nego i u Evropskoj Uniji. U Briselu se treba mnogo više lobirati za BiH. Mi se svakako moramo fokusirati i na jačanje nase zajednice ovdje u SAD i Kanadi. Mene kontaktiraju građani BiH iz Edmontona, New Hampshire, Detroita, Seattle, Burlingtona, Toronta, New Yorka, New Jerseya, i iz drugih mjesta skoro svaki dan pitaju, interesuju za različite stvari. Hoće da znaju o izborima u BiH, popisu stanovništva u SAD 2010, Google prevođenju, pomoći, i drugim stvarima na koje ne mogu dobiti odgovore od drugih organizacija. Na primjer, mi smo partneri sa Census 2010/Popis stanovništva 2010 u SAD na lokalnim nivoima i potpisali smo sporazum o suradnji sa Censusom, savjetujemo ljude da ispune formulare za popis, jer je veoma važno da znamo koliko nas ima.
Posebnu pažnju moramo posvetiti pružanju šanse našim mlađim visokobobrazovanim ljudima da se kroz rad u KBSA ili drugim organizacijama iskoristi njihovo stečeno znanje i iskustva iz SAD i Kanade za napredak naših zajednica u SAD i Kanadi a i u BiH. Takođe bih istakao da moramo pokazati aktivno učešće u američkoj, europskoj i australijskoj politici jer mi imamo dovoljno obrazovanih i sposobnih koji nas trebaju da predstavljaju u političkom zivotu zemalja u kojima živimo. To je jedini način da se prezentujemo u pravom svijetlu a i da učinimo korisne stvari kao za Bosnu i Hercegovinu tako i za zemlju u kojoj živimo.
SabaH: Zašto „pogotovo u NATO“?
Alibašić: Zato što smatramo da je BiH već spremna da bude članica NATO, osim nekih sitnica koje se mogu srediti u kratkom vremenskom periodu. Mi smo velikim dijelom pomagali Ameriku za vrijeme rata u Iraku i Avganistanu. Slali smo svoje vojnike i time pokazali spremnost da hoćemo i možemo da radimo. U svakom slučaju uradili smo više nego Albanija koja je već primljena u NATO. Bosna i Hercegovina je na neki način projekat SAD, jer je Dejtonom, održano ono što treba da bude kostur BiH, čime su SAD podržale suverenu, nedjeljivu i multietničku BiH.
SabaH: Pred nama su Susreti Bošnjaka. Šta planirate učiniti da se podjela iz Jacksonvillea ne ponovi?
Alibašić: Što se mene tiče ja bih želio da bude jedna Skupština i jedan Kongres i da se ona ružna slika nikada više ne ponovi. Mi čekamo i spremamo se. Naš organizacioni tim ima sve već spremno, hotel, program, pozivnice gostima, i ostalo. Međutim pokrećem inicijativu da sjednemo za sto i da se dogovorimo sa drugima već u aprilu. Predlagao sam im da se susretnemo u Čikagu na neutralnom terenu što podržavaju dr. Ibrahim Vajzović i imam Ćeman iz Phoenixa, Arizona. Svaka inicijativa je dobrodošla i vjerujem da ćemo postići rezultate. Mi imamo iste ciljeve samo različite operacije djelovanja. Pojedinci bi trebali da se izvinu pojedinim bivšim članovima UO KBSA i drugima za javne uvrede, međutim mi ne smijemo da ne razgovaramo jedni sa drugima. Trebamo naći načina da demokratski i otvoreno govorimo o problemima i da poštujemo različitost mišljenja. U tom kontekstu mi imamo već predložene delegate koji su spremni da dođu u Chicago i da razgovaraju.

Intervju obavio: Šukrija DŽIDŽOVIĆ

Objavljeno u sedmicnom listu “Sabah”, 9. aprila. 2010