Proza je glas razuma a poezija uzdisaji i izljevi duše i srca.
Nasa sugrađanka Senada Cvrk Pargan samo je transverzalama stiha mogla da izrazi sebe i svoje osjećaje vezane uz njen život, a time i uz živote ljudi u cjelini.
Rodila se u naselju Žutica u okolini Srebrenice 1975. godine. Nakon srednje škole izučavala je nauke na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu koje je nastavila u gradu Lansingu, drzava Mičigen, Sjedinje Američke Države. Sudbina joj je odredila da vrijeme između 1992. i 1995. provede u Srebrenici u okruženju ratnih strahota, pokolja i protjerivanja Srebreničana sa njihovih ognjišta. Doživjela je strahote izgona ljudi sa prostora Srebrenice, krvavog genocida, ponižavanja i ubijanja nevinih ljudi, i u njoj i njenim sugrađanima svega što je ljudsko. Od 1995. pa do 1999. živjela je u Tuzli, odakle je, sa mužem i dvoje djece i majkom, otišla u Ameriku, u grad Lansing.
“Svi ti događaji su ostavili na mojoj duši duboke i neizbrisive emocionalne tragove i ožiljke”, priča o svom životu Senada. “Još kao djevojčica pisala sam prve stihove. Ali nakon onog što sam preživjela u toku agresije, pogotovo poslije smrti moje drage majke koja je samo godinu dana živjela u Americi, iz mene je izbila erupcija stihova koja se morala dogoditi. Napisala sam knjjigu poezije «Čežnja za tišinom». Prva polovina posvećena je mrtvoj mjajci i mojim – našim bolovima. A druga je ljubavnog karaktera, inspirisana emocijama iz perioda mladosti.”
Bez sumnje da će Senada morati još da radi na usavršavanju svog pooetskog izraza, koji je u prvoj knjizi iskren, sa akcentima originalnosti i dirljivog emotivnog kazivanja o svom unutrašnjem svijetu i događajima u njenom okolišu. Ta poezija je zvonka i nadahnuta, ali joj ponegdje nedostaje ujednačenog poetskog ritma i skladnijeg uobličavanja, što se postiže iskustvom pa i učenjem.
Evo njenih pjesnickih sjećanja na majku i odraza te smrti na Senadinu najbližu okolinu:
BABO I JA
Sumorno, prohladno jutro se budi
ezanom s munare na sabah što zove.
Sokakom pustim magle se vuku
koraci rijetki kaldrmom se čuju.
Naš verandski hastal prekriven je vezom,
kahve miris iz džezve nas mami,
puše se fildžani, u krug poredani
a pored hastala, sudbine prepredamo
ja i moj babo, tužni i sami.
Usamljen je dugo, sam u pustoj kući
Sve, nas djecu, svijet pojede davno
majka rahmetli, na ahiret preseli
a On u avliji kao stablo staro
svojom krošnjom čuva
naše gnijezdo malo.
Pogled svoj krijem, kost u grlu stežem.
Strehe plaču kapima sinoćnje kiše,
on hrapavom rukom, ispucale kože
miluje moje,
male ruke steže.
Usne mi suhe drhte od bola,
na njegovim prsima plačem, kao nekad,
Kada bih samo njemu sada mogla reći,
koliko i meni moja majka fali,
da me bodri i hrabri,
svoje tajne boli, tako bih htjela
sa njom da podijelim.
Senada kaže da nije htjela poetski iskazivati svoje osjecaje prema pokolju u i oko Srebrenice jer bi to bile posmrtne trube i bubnjevi holokaustu koje je cijeli svijet već spoznao i osudio. Opredjelila se za «male tuge», za zalopojke srca i duše u krugu svoje porodice i prijatelja, koje ipak ne poništavaju optimizam i nade da će svijet biti sve bolji i bolji.
I u svojoj ljubavnoj poeziji ona podsjeća i sebe i svoju okolinu na neke pojedinačne nesreće vezane uz ratove i zločine koje razaraju sreću muškarca i žena vezanih srcima ispunjenim ljubavlju, ali koju presijecaju zločinci i zločini onih koji ne mare za ljudsko. Takva je i pojesma o «Lijepoj Lejli» koja je sahranila svog ubijenog mladoženju, da bi tuga neprebolna na kraju i samu nju dokrajcila:
LIJEPA LEJLA
Mlad mjeseče, što si takav
što mi ne kažeš,
gdje je dragi, što ne dođe
meni na pendžer.
Sedam noćca ja ga čekam,
mlada vehnem ti.
Bol boluje duša moja.
Drugu ljubi li?
Sa pendžera siđi Lejlo,
više ne čekaj,
tvoj ti dragi doći neće
njem’ se ne nadaj.
Život za te mlađan dade,
sablji dušmanskoj,
da dokaže ljubav svoju
Lejli prelijepoj.
Kad to čula lijepa Lejla,
glavu sagnula,
niz lice joj suza pođe
srce zdrhta.
Dušcu pusti iz njedara,
nebu visokom,
osvanuše dva mezara
jedan do drugog.
Pjesme je na Konvenciji Kongresa Bošnjaka u Čikagu govorila Azra Heljo
Učesnici Konvencije Bošnjačkog kongresa u Nortbruku – Čikago toplo su pozdravili pjesnikinju Senadu Cvrk, koja je najavila da će i dalje pisati poeziju, za svoju dušu ali i za srca drugih ljudi.
M. Karabeg