Udruženje preživjelih genocida Podrinja-Srebrenica 1992.-1995. g.

Ženeva, 8. jula 2009. g.

MEDIJSKO SAOPĆENJE

Ko garantira žrtvama genocida konačno da više ne budu progonjene od strane dželata, a da se poštuje mir mrtvih?

Republika Srpska (RS) je mimo svih medjunarodnih pravila u dosluhu sa Beogradom izradila svoje neke spiskove navodnih nesrpskih zločinaca. Ali ti spiskovi stoje samo srpskim djelatnicima u institucijama RS-a i države BiH na raspolaganju. I jedan dio ima samo Beograd. Tamo gdje ima deset hiljada nesrpskih žrtava, Srbi žele pokazati da treba i brojku njihovih četiri do pet hiljada isto tako naglašavati. Medjutim, kad nema ni cijeli stotinjak vlastitih žrtava onda jednostavno nije moguće pronaći i istaći hiljadu mrtvih.

Od Ilije Jurišića do Midhata Salihovića, naopake srpske optužnice predstavljaju naopake poruke

Prije dvije godine je Ilija Jurišić kao putnik u Beogradu iz vedrog neba lišen slobode. Više je nego jasno da se radi o političkom slučaju proizvoljnog sudjenja jednom braniocu Tuzle. Prošle godine je pogodjen Jusup Ahmetović, prije 17 godina obični branitelj svoje porodice i svoje podrinjske domovine od srpskog napada. Njega je Interpolova potjernica snašla na putu u Italiji. Postoje Interpolove potjernice protiv cijele garniture istaknutih članova civilnih i vojnih vlasti u opkoljenom glavnom gradu pod srpskim granatama. Beograd je lansirao i tu kampanju optužujući branitelje Sarajeva zbog nekolicine žrtava vojnog konvoja pod srpskim komandom u Dobrovoljačkoj ulici u očajnoj akciji razmjene u trenutku najjačeg srpskog napada na grad. Vojnike iz kasarne u centru grada za predsjednika Republike BiH (Bosne i Hercegovine) i delegaciju koje je srpski komandant na njihovom povratnom putu sa medjunarodne mirovne konferencije kidnapovao iz Aviona.

Nedavno je rad državnog Instituta za nestale osobe žestoko napadnut iz RS-a. Tenor: “Nema srpskih žrtava zato što tražite samo masovne grobnice sa Muslimanima.” Ohrabreni od izostanka žestokih reakcija unutar BiH i od strane medjunarodnih predstavnika u BiH, srpski akteri atakiraju sada na preživjele žrtve kad ove prelaze granične stanice u RS-u. Prvi takav slučaj je hapšenje Midhata Salihovića koji je preživio najprije srebrenički ratni inferno, a poslije 11. jula dane genocida u režiji generala Ratka Mladića. On je doputovao iz Švedske da učestvuje u komemoraciji genocida 11. jula i dženazi za 529 novo identificiranih žrtava iz masovnih grobnica.

14 godina nakon kraja rata progonjene preživjele žrtve, mahom Bošnjaci koji su prije rata na području genocida činili jaku apsolutnu većinu, ne mogu naći mir i biti sigurni. Dejtonska mirovna postignuća njima ništa ne donose. Uvijek mogu završiti u nekom zatvoru RS-a. Mezarje u Potočarima je srce privremenih dolazaka, a i stalnog povratka preživjelih Bošnjaka.

Poruka čelnim bošnjačkim predstavnicima je da ne mogu ravnopravno pregovarati o nužnim kompromisima na putu do bezviznog režima koji njima najviše treba. A ni oko prijeko potrebnog napretka BiH i njenih gradjana ka euro-atlantskoj integraciji.

Kad svaki narod ima svoje spiskove sa ratnim zločincima, a Srbi ne moraju se pomiriti sa činjeničnim stanjem

U tim uslovima je RS mimo svih medjunarodnih pravila, a u dosluhu sa Beogradom izradila svoje neke spiskove navodnih nesrpskih zločinaca. Ali ti spiskovi stoje na raspolaganju samo srpskim djelatnicima u institucijama RS-a i države BiH. I jedan dio ima samo Beograd. Jedino takvim izbjegavanjem standardnih provjera može prekodrinjska srpska saradnja opstati i svoje perfidne poteze opravdati. Srbi odustaju na taj način čak od mogućnosti medjuentitetske pravne pomoći i angažiranja specijalne državne policije SIPA. Dobro znaju da ovi spiskovi više od 500 žrtava vlastitih zlodjela ne mogu opstati u jole ozbiljnim provjerama od strane organa ovlaštenog pravosudja u BiH.

Srbi sa dvije strane Drine navode isti prigovor. Naime, kako pravosudni organi BiH tobože ne istražuju slučajeva žrtava, nestalih lica itd. srpske nacionalnosti i ne rade ništa po pitanju kažnjavanja zločina nad Srbima.

U BiH ima svaki konstitutivni faktor u skoro svemu mogućnost da se nasloni na “svoje”: na svoju historiju, na svoje škole, svoje spiskove sa ratnim zločincima, svoje pravne verzije i, valjda takodjer, na svoje medjunarodne zaštitnike. To pomaže da se svaka bolna tačka skloni s očiju jednog dijela javnosti. Tamo gdje ima deset hiljada nesrpskih žrtava, Srbi žele pokazati da treba i brojku njihovih četiri do pet hiljada isto tako naglašavati. Medjutim, kad nema ni cijeli stotinjak vlastitih žrtava (da li od običnih ratnih dejstava ili od zločina) onda jednostavno nije moguće pronaći i istaći hiljadu mrtvih.

Za sad pokazuju historijski fakti: Preko 85 posto žrtava ratnih zločina su Bošnjaci, preko 85 posto svih ratnih zločinaca su Srbi. A taj postotak koji ne ide na ruke Srba odnosi se od prilike i na broj i težinu počinjenih zločina.

Preživjele žrtve su izložene dopuštenom nastavku genocida, završnoj fazi

RS je uvela praksu “zapečaćenih lista” krivičnog gonjenja preživjelih žrtava genocida i zločina protiv čovječnosti. Koncept u dosluhu sa Srbijom omogućava krivični progon na više razina: u RS-u, u samoj Srbiji preko specijalnog beogradskog suda za ratne zločine, a putem Interpolovih potjernica čak na medjunarodnom planu.

Najgore je to što preživjele žrtve i općenito porodice žrtava genocida ne mogu da se dostojanstveno oproste od svojih najmilijih. Više od 500 ljudi – a ustvari ko? – ne mogu bezbjedno doći na mezarje i u graničnim kontrolama u RS-u mogu biti uhićeni. Dženaze 11. jula u Potočarima obaviti će se u znaku zastrašivanja. Mrtvima se ne omogućava počivanje u miru, porodicama prijeti da ne mogu tugovati i konačno naći smiraj. Traume se ponavljaju i produbljuju bolne efekte genocida.

U BiH dopuštaju medjunarodni “protektori” nastavak genocida ….

Napetosti, egzistencijalni nesigurnosti, čak opasnosti koje su usmjerene protiv male manjine povratnika i povremenih posjetilaca mjesta genocida imaju veliki učinak. Preostala šakica preživjelih srebreničkog inferna neće pod tim uvjetima kao povratnici dugotrajno opstati u Podrinju.

Ponavljaju se princip i dramaturgija počinjanja genocida iz ratnog dobe

Ima indicija kako se na neki način ponavlja genocidna dramaturgija iz ratnog dobe. Povratnička i povremeno gostujuća bošnjačka populacija u Podrinju i drugdje ugrožava se uz pomoći nepoznatih tajnih potjernica. Deklariraju se načela pravne i demokratski ustrojene države. Ali očito je, kako se u stvarnosti ta načela krše.

Ne-Srbi u RS nemaju ista demokratska prava kao nova srpska većina. Još manja od Srba u drugom entitetu, takozvanoj Federaciji BiH (FBiH) gdje dominira danas većina Bošnjaka i Hrvata.

Zone koje su 1993. g. od Vijeća sigurnosti UN-a bile proglašene zaštićenim se nisu zaštitile. Do genocida je došlo jasno prepoznatljivim koracima pred očima svjetske javnosti. Tada su se Srbi pravovremeno poslužili talaca jedne zapadne sile. Danas se ne primjećuju nikakvi taoci. Medjunarodna zajednica garantira bezbjedan dan komemoracije i dženaze. Ali ugrožen je dolazak i odlazak tugujućih gostiju prije i poslije tog dana, pogotovo onih koji su u ratu branili sebe, svoje familije i svoju domovinu BiH.

Srpski general Ratko Mladić je 11. jula 1995. g. javno obrazložio odvodjenje svih bošnjačkih muškaraca. Sjetimo se kako su bili iscrpljeni od trogodišnje srpske blokade i srpskog kršenja svega šta humanitarno pravo u ratu nalaže. General je izjavio da želi muškarce samo provjeriti da se ne bi izvukli počinitelji ratnih zločina medju njima.

Reakcija svijeta i tada nije bilo. Rezultat je izvršenje organizovanog strijeljanja više od osam hiljada ljudi. Danas imamo opet slično srpsko objašnjenje proizvoljnih zaprepašćujućih hapšenja: ratni zločinci medju žrtvama. Naravno opet po kriterijima koji su samo njima svojstveni. Medjunarodno optuženi Ratko Mladić već drugu deceniju uživa onu slobodu u Srbiji koju je kao srpski heroj “zaslužio”.

BiH trpi udubljene i sve dugotrajnije etno-nacionalne podijele, a sve više Bosanaca neće ovu dejtonsku Frankenstajn tvorevinu

Za Bošnjake od Une do Drine postavlja se u tom pervertiranom okruženju neumoljivo pitanje da li mogu sigurno preći granice svoje zemlje samo na prijelazima izmedju Federacije BiH (FBiH) i Hrvatske. Da li to znači da su prava – krivično i gradjanska – različita u entitetima RS i FBiH? Dejtonske podijele su očito sve dublje naravi.

Da li je Milorad Dodik već uspio za pravosudje RS-a izboriti autonomne ingerencije ili, možda, faktički suverenitet? Ko može tome i drugim vidovima suverenog ponašanja vlasti RS-a još stati u kraj?

Sve više Bosanaca neće ovu tvorevinu koju je stvorila implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma uz debelo učešće “prijateljskih” medjunarodnih tutora. Takva država BiH je poprimila Frankenstajn karakteristike i narod u noj, sasvim po logici stvari, izopači se sve više na vrlo primjetan i neprijatan, možda čak opasan način.

Politička inicijativa je predata liderima RS-a

Doprinos tome dolazi od bezbroj puta potvrdjene činjenice da preživjele žrtve od Une, Sane, Save i Drine mogu skoro na svakom koraku i svugdje u RS-u sresti počinitelje i sudionike zločina – na slobodi, u nadredjenim pozicijama, tako reći, nagradjene sa izglancanim čizmama.

Iza principa dogovornog sporazumijevanja zastupnika žrtava sa predstavnicima vinovnika stoji nastojanje da se bh. politika igra na političkom terenu RS-a. Njoj pripada faktički primat političkih inicijativa svake vrste, a naravno isto tako političkih blokada. Inicijativa je dakle na strani tvorevine koja je nastala i izgradjena na genocidu i najtežim zločinima protiv čovječnosti. Inicijativa je na srpskoj strani čiji politički lideri neće niti moraju da se uhvate u koštac sa zlikovcima iz vlastitih redova. Da li ratnih ili mafijaških, koji su se uvukli u organe RS-a i države BiH.

Europa umire u Sarajevu

Sarajevo je glavni grad BiH, u ovom slučaju sinonim za državu BiH. “Europa umire u Sarajevo” je bila parola manifestacija za vrijeme rata širom Europe protiv embarga na naoružanje RBiH. Parola je sugerirala da Europa liši napadnute gradjane BiH svoga prava na samo-odbranu.

Parola je u smislu metafore i bazira na principu refleksije političkog razvoja i napretka Europske Unije. To je tako ostalo do danas. Zbog toga je veoma zabrinjavajući to što upravo uoči odlaska u Moskvu predsjednika SAD-a, Baraka Obame, se iz Srbije oglašava najutjecajniji politički lider srpskih i panslavenskih nacionalista (V. Koštunica) za demonstrativnom javnom preporukom koja je isključivo adresirana na vodstvo RS-a. RS treba prema toj poruci održati referendum o pristupanjem BiH vojnom paktu NATO-a.

Po Koštunićevoj recepturi bi Rusiji pošlo za rukom da vuče crta razdvajanja od NATO-a duboko prema zapadnoj jadranskoj sredini. Koštunica ne traži od države BiH nego, što vrlo indikativno, samo od RS-a da se izjasni referendumom …. naravno, protiv članstva BiH u NATO-u. On polazi dakle opet i još uvijek od statusne podijele BiH gdje samo jedan dio može da odluči o medjunarodnim odnosima. O svojim jer je taj dio suveren, a svakako i o onim cijele države koje ima samo sa ovim dijelom.

U nama, preživjelim srebreničkog genocida se probudi strah da će jednom u budućnosti policajci RS-a skupa sa ruskim i srbijanskim tenkovskim jedinicama kontrolisati prilazne putove Memorijalnom centru u Potočarima ….

Omer Delić, predsjednik Tobias Wernle, sekretar

Adresa sjedišta:
Maison des Associations
15, rue des Savoises
CH-1211 GENÈVE
Predsjednik:
Omer Delić
Av. du Collège 6a
CH-2400 LE LOCLE
omer_delic@hotmail.com
Sekretar:
Tobias Wernle
Bodenackerstr. 6
CH-4410 LIESTAL
Tel.: 0041 (0)61 – 921 37 71
bermon@bluewin.ch