Objavljeno u Oslobodjenju 1. maja.2011
INTERVJU: Sanja Seferović-Drnovšek
-Duboko vjerujem da mogućnost boljeg razumijevanja u Bosni i Hercegovini i širom svijeta ovisi o našoj spoznaji da su istina i pravda prvi koraci prema pomirenju, kaže Bosanka koja živi u Americi, i koja je nedavno dobila veliko priznanje
Razgovoru sa Sanjom Seferović Drnovšek neposredni povod je bilo njeno imenovanje u Državnu komisiju za istraživanje holokausta i genocida u Ilinoisu.
Kako se, zapravo, Vaše ime našlo na spisku kandidata guvernera države?
-O osnivanju komisije sam saznala kad sam kao nastavnik historije došla slušati predavanja o genocidu u Holokaust muzeju, u njegovom edukativnom centru, i ustala da odgovorim na pitanje, zbog čega je važno da predajemo đacima o ovoj temi. Rekla sam, krajnji je cilj da podstičemo studente da se aktivno uključe u demokratske procese, da sutra budu produktivni građani ovog društva. Dala sam i primjer Rezolucije o genocidu donesene na nivou države Ilinois, zahvaljujući peticiji građana, uglavnom Bošnjaka-Amerikanaca a i drugih, o kojoj sam govorila i u Springfildu. Svi slušaoci su ustali i čestitali, a direktorica centra je kazala da se ovakvi i slični glasovi daleko čuju, i da će se zbog njih i osnovati Komisija o kojoj govorim. Od tada sam saradnik obrazovnog centra Holokaust muzeja, glavnog obrazovnog centra za holokaust i genocid u Čikagu.
Niko me nije predložio, jer je to u suštini zabranjeno, posebno od skandala i korupcije koja se desila u vezi s guvernerom Rod Blagojevićem. Političari koji su sponzorirali Rezoluciju su mi to rekli. Na osnovu moje biografije i detaljne provjere moga života i rada, čak i kreditne istorije, sam izabrana. Svakako su uticale mnoge komponente mog dugogodišnjeg volonterskog i profesionalnog angažovanja, a posebno što sam postala i direktor Bosansko-američkog instituta za izučavanje genocida i holokasta, na koji me je imenovao Institut iz Sarajeva. Naveli su tri komponente u obrazloženju: da sam nastavnik u srednjoj školi, direktor Bosansko–američkog instituta za istraživanje genocida i edukaciju i bivši direktor izbjegličkog programa Katoličke humanitarne organizacije.
Holokaust se ne prepušta slučaju
Ko je sve član te komisije, i šta ona znači?
-Članovi su stručnjaci iz ove oblasti, aktivisti, nastavnici, izdavači udžbenika, kao i senatori i kongresmeni, i oni ce biti savjetnici državnim i privatnim školama od srednjeg do visokog obrazovanja u državi Ilinois prilikom kreiranja i sprovođenja nastavanog programa o genocidu, predlagat će memorijalne centre, volontere koji su preživjeli holokaust ili druge genocide, logoraše, naučnike, seminare, izložbe kao dodatne izvore saznanja i razumijevanja holokausta i drugih oblika genocida. Aktivnosti Komisije za holokaust i genocid države Ilinois i Bosansko-američkog Instituta za istraživanje genocida i obrazovanje su direktno povezane. Obrazovanje je inače u epicentru moga interesovanja i izborom u ovu Komisiju ću nastojati uticati, zajedno sa članovima Instituta, da se adekvatno prenese u naučnim programima šta se i kako desilo tokom agresije na BiH 1992-1995. i genocida nad Bošnjacima. To je velika stvar, jer se do sada nije predavalo u srednjim i osnovnim školama ili je netačno pisano. Na primjer, u jednoj od luksuznih enciklopedija, objavljenih 2005. godine u Americi, na pola strane napisano je 5 grešaka o BiH: da je bio građanski rat, da postoji samo srpsko-hrvatski jezik, nema naziva Bošnjak već Bosanski muslimani, da postoje dvije države u državi, da nema ni jednog Srbina u Mostaru, a genocid se ne spominje. Ovim povodom sam napisala članak, Institut je reagovao, ali umjesto ad hoc akcija i reakcija, sada ćemo moći organiziranije djelovati.
-Ohrabruje saznanje da američka država sjećanje na holokaust i genocid ne prepušta slučaju, nego donosi zakone i mehanizme, da se poruke iz užasnih događanja prenesu narednim generacijama:2005. g. donesen je Zakon na nivou države Ilinois, da se obavezno predaje u školama o holokaustu i genocidu, i sprovođenje ovog zakona je upravo glavna uloga Komisije za holokast i genocid. No, glavna snaga u donošenju ovih odluka su ljudi preživjeli holokaust, jevrejski lobi, koji sada uključuje i nas u tu aktivnost. Inače, i ja često dijelim Vaš osjećaj kad poredim američka zbivanja sa BiH, ali kada smireno analiziram moram reći da je i Jevrejima trebalo dugo da se otrgnu od trauma žrtve holokausta. Amerika nije sve do 1970. godine govorila o uništavanju Indijanaca, starosjedilaca tog kontinenta…Istine se teško probijaju, pa i u ovako demokratskoj zemlji. Teško je priznati svoju krivicu. Zato BiH treba učiti na primjerima, ne samo Jevreja. Nijemci su se izvinili za holokaust, donijeti su zakoni o zabrani negiranja holokausta i genocida u mnogim evropskim zemljama. No, ono što mene fascinira u Americi je mogućnost uticaja građana i njihovih asocijacija na mišljenje i donošenje odluka u zakonodavnim tijelima ove zemlje. To je ono što nedostaje BiH.
-Dejtonski se sporazum mora mijenjati. Pa, nije napisan u kamenu, postoje amandmani. Ovako nije u stanju da se donese zajednička odluka o igranju fudbala na svjetskom prvenstvu, a da ne pričamo o genocidu, gdje prije svega srpski lobi može i hoće da blokira zakone i rezolucije o tome, a ratne rane su još svježe. U početku sam se pitala, zašto bi američki narod donio ovakvu rezoluciju kad nije bosanski. Ali postoje političari koji su upoznali naš izbjeglički narod, čuli njihove priče, i shvatili potrebu da se govori o nedužnim žrtvama genocida, ali i da se građani Ilinoisa angažuju da ne bi došlo do ovakvih tragičnih događaja bilo gdje na svijetu.
Poštenje se podrazumijeva
– Naše čitaoce sigurno zanima Vaša biografija?
-Ono što uvijek volim istaći je da sam rođena u Sarajevu, u uglednoj porodici Seferovića. Moj otac Mensur poznat je na prostorima bivše Jugoslavije i širom svijeta gdje su doprle njegove knjige i kuda su se rasuli naši ljudi, dakle, on je borac za istinu po svojoj vokaciji, humanista, a majka Šefika Omanović Seferović saradnik je u radu čitave porodice. Od malih nogu razvijali su nam senzibilitet da se društvene nepravde kao i progresivna kretanja u bilo kom dijelu svijeta dotiču i nas, i da svaki pojedinac mora aktivno učestvovati u društvenim tokovima, a obrazovanje i poštenje su se podrazumijevali. Imam izuzetnu podršku svojih roditelja, sestre sa kojom zajedno radim na ovim akcijama, ona se više bavi bosanskim jezikom, a ja historijom, moga muža Zdenka Drnovšeka…Trudim se da utičem na nove generacije studenata i na moja dva sina, Demijana i Emina.
-I volonterski i profesionalno kontaktirali ste s žrtvama iz BiH i iz Ruande? Kakvo je to iskustvo?Koje su razlike, koje su sličnosti?
-Baš mi je drago da ste postavili ovo pitanje. U Katoličkoj organizaciji gdje sam pomagala izbjeglicama iz čitavog svijeta, a među njima i žrtvama genocida iz BiH i Rwande, bila sam izabrana u savjetodavno tijelo, kao ekspert za pitanja žena koje su došle bez muževa iz Bosne, Rwande, Avganistana, Irana, a čiji su muževi ubijeni ili su ostali u logorima, i koje su dovedene u SAD kao izbjeglice. Iz te ljudske muke, i izuzetnog teškog rada, izrodio se časopis, priče i poeme. O njima, i drugim ženama pisala sam i objavljivala u „Novoj Ženi“, a to i subotnji susreti sa ženama su bili moj doprinos, ali i moje sestre, prijateljica… Ima puno zajedničkog među izbjeglicama i žrtvama genocida iz BiH i Rwande, i uopće među ženama koje su došle u SAD. Veoma su otvorene ka novom, žele podijeliti i najgore detalje iz ratnih kataklizma, čak i silovanja, uspostaviti mostove razumijevanja i poručiti svijetu da se one angažuju za to da se zlo ponovo ne dogodi. Normalno, postoje razlike u historijskom kontekstu u kojem se dogodio genocid, ali kada se bol prelama u dušama, postaje univerzalan. Amerikanci koji su slušali žene izbjeglice, (uveli smo dan žena izbjeglica) bili su dirnuti tugom. Neki od njih su priznali da su njihove lične predrasude o ljudima druge kulture i religije srušene, da su bili inspirisani da promjene svoje mišljenje bazirano na neznanju i nepovjerenju.
Koja je žena na Vas ostavila poseban utisak?
-Ako bih izdvojila jednu priču, bila bi to sudbina moje prijateljice Zuhre Osmanovic, kojoj su u Potočarima ubili muža, a iz ruku oteli 14-godišnjeg sina. Prije nekoliko mjeseci su našli kosti njenog djeteta. Njena bol i plemenitost, snaga, njena sudbina je moto mog rada. Obećala sam joj:kada uhvate Mladića, sa kojim je neposredno govorila prije otimanja njenog djeteta, i koji joj je lično rekao da mu se ništa neće dogoditi, da ćemo ići zajedno u Hag.
Vi ste i nastavnica historije…Koliko mlade interesuje historija?
-Amerika ne gleda u prošlost, svi trče naprijed i ne osvrću se. Zakonom „No Child Behind“, uvedenim u vrijeme predsjednika Buša, obrazovanje se fokusira na matematiku i čitanje. Važno je položiti testove, da bi se položio razred ili na osnovu dobrih rezultata upisalo u dobre škole, a u tim testovima nema historije. Ipak, eseji koje svi moraju da pišu kad se upisuju na fakultete, imaju posebnu težinu ako se osvrnu na historijske tematike, predrasude, ako student ima oformljena mišljenja o diskriminaciji, ratovima i genocidu i holokastu kao najgorim oblicima ljudskog ponašanja…Moram sa vama podijeliti jednu divnu priču…Naime, interesantno je kako je prošlogodišnji direktor Holokaust muzeja postao prijatelj i počasni član Instituta. Moj sin Emin je učestvovao na predavanjima o prevenciji genocida tokom mjeseca aprila u Bosanskoj biblioteci, koju vodi deset godina moja sestra Selena. U isto vrijeme slušao je u svojoj srednjoj školi Taft Academic Center govor Sam Harisa, koji je kao petogodišnjak preživio holokaust i o tome tek prije nekoliko godina napisao knjigu. Emin je podigao ruku i potom govorio o značaju širenja istine o genocidu u Srebrenici, BiH i holokaustu. Kasnije je napisao članak Moja mama i Sam Haris, koji je objavljen u mnogi časopisima, u njegovoj školi, u Koraku u BiH, i na Facebook Muzeja Holokausta…Eto, ta Eminova priča i govor nas je povezao i zbližio.
Nemamo kulturu dobrovoljnog rada
– Da li je volontiranje u SAD-eu u usponu ili u padu?
-Volontiranje je veoma popularno u SAD. Mladi ljudi moraju da volontiraju određeni broj sati. Moj sin mora 10- tak sati godišnje, a da završi gimnaziju mora da ima 40 sati ukupno. Ako tražite poslove u oblasti humanitarnih nauka, volonterski rad se izuzetno cijeni. Ne znam kako je sad u BiH, ali čini mi se da mi nemamo kulturu dobrovoljnog, neplaćenog rada. Ljudi te ustvari manje cijene, i prosto ti ne vjeruju da radiš volonterski, bez ikakvog prihoda. Šta bih preporučila? Svakako da se takav stav promijeni. Da se uvedu slični zahtjevi po školama, i da prednost u zapošljavanju imaju kandidati sa volonterskim iskustvom, da se o njima piše kao o uzorima ponašanja. Kada sam pisala programe i elaborate za finansijska sredstva, imala sam puno volontera, i na osnovu njihovog rada i pravo i prednost u traženju novca od države.
-Bili ste inicijatorka i realizatorka izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici…Recite nešto o svom nastupu, u Springfildu?
-.Na proslavi usvajanja Rezolucije, Greg Haris, sponzor Rezolucije, kazao je publici da se moj govor mora poslušati i da je uzbudio članove Komisije parlamenta države Ilinois.Teško mi je nešto izdvojiti…Ali, zahvalila sam se i tada u ime već pomenute moje prijateljice Zuhre, napomenuvši da ona sina, otrgnutog joj iz ruku 11. jula 1995., nije nikad više vidjela… Njen sin je bio istih godina kao moj sin danas, koji je tada bio sa nama. Zuhra nikada neće zaboraviti taj trenutak, ali mi je rekla da joj rezolucija daje nadu da će pravda i istina prevladati i da će spriječiti buduće genocide, ne samo u BiH. Duboko vjerujem u to da mogućnost boljeg razumijevanja u BiH i širom svijeta ovisi o našoj spoznaji da su istina i pravda prvi koraci prema pomirenju.
-Cilj Vam je uvođenje zakona o sprečavanju negiranja genocida, a jedan od angažmana, Vas i drugih aktivista, jeste slučaj Srđe Trifkovića.
-Jedinstvenom akcijom organizacija i pojedinaca može se učiniti puno toga, kao što je, eto, bilo i zabranjivanje govora „profesora“ Srđe T. na Univerzitetu Vankuveru, i njegovog uopšte ulaska u Kanadu. Srpske vijesti, e –novine su, u pozitivnom smislu, upravo istakle da je bila zajednička akcija Bošnjaka Kanade i SAD, prije svega Kanadskog Instituta, na čelu sa Emirom Ramićem, a potom Instituta u SAD sa mnom na čelu i Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerika sa Harisom Alibašićem na čelu. Bošnjaci Kanade su se isto pokazali jedinstveni posebno u petogodišnjoj borbi za izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Naišli smo na veliki otpor Srba u Kanadi i SAD, koji su nas veoma grubo napadali, a posebno Institut u Kanadi i Emira Ramića. Zaključak? Da se i dalje zajednički i preventivno djeluje, i počne raditi na borbi za donošenje Zakona o sprečavanju negiranja holokausta i genocida.
-Doktor ste pravosuđa u oblasti regionalnih prava drzava bivse Jugoslavije (J.D) i ne krijete da Vam je životna želja dokazati sudski agresiju Srbije, Hrvatske i Crne Gore na BiH?
-To je moja želja, a i misija Instituta, znači svih njegovih članova. Najveća je prepreka da nije postojala i još ne postoji međunarodna volja da se za agresiju i genocid osudi Srbija i da se kao rezultat toga od Srbije traži i materijalna odsteta.Važno je da istina nikad ne zastarjeva.
Prave stvari isplivaju
-Pratim, čitam koliko mogu, a otac, sestra i zet su mi glavni sagovornici u analizi bosanske i štampe sa područja bivše Jugoslavije. Ima puno vrsnih novinara, odličnih novina kao što je Oslobođenje koje je izlazilo svakog dana tokom rata i obavještavalo šta se sve događa pod nemogućim uslovima, i ulivalo povjerenje da život ide dalje, da je nepobjediv. Uvijek imam puno poštovanja prema novinarima i novinarstvu, mada sam se mnogo puta pitala, čtajući neistine i ružne riječi koje novinari upućuju jedni drugima, bez ikakve odgovornosti, kuda sve to ide. Uništiće se kredibilitet pisane riječi. To me najviše brine. Novinarstvi u SAD-eu? Potreba mnogih za senzacionalnim vijestima umanjuje mi kvalitet i doživljaj čitanja i povjerenja u sistem informisanja. Sada se i internet u sve to umiješao, gdje se piše i neprovjereno… Ali, nikako se ne smije odustajati od informisanja. Prave stvari isplivaju na površinu. Postoji još neki prirodni proces kristalisanja
Edina KAMENICA
Oslobodjenje 1 maja 2011